Pratite nas

Život

20. ožujka, Međunarodni dan sreće!

Objavljeno

na

Međunarodni dan sreće slavi se diljem svijeta 20. ožujka. Uspostavila ga je Opća skupština Ujedinjenih naroda 28. lipnja 2012. godine.

[ad id=”93788″]

Opća skupština, (…) svjesna da je potraga za srećom temeljni čovjekov cilj, (…) prepoznajući također potrebu za inkluzivnijim, pravednijim i uravnoteženijim pristupom gospodarskom rastu koji promiče održivi razvoj, iskorjenjivanje siromaštva, sreću i blagostanje svih naroda, (…) odlučuje proglasiti 20. ožujka Međunarodnim danom sreće, (…) poziva sve države članice, organizacije sustava Ujedinjenih naroda i ostale međunarodne i regionalne organizacije, kao i civilno društvo, uključujući nevladine udruge i pojedince, da obilježe Međunarodni dan sreće na prikladan način te obrazovnim i drugim aktivnostima utječu na povećanje javne svijesti (…).

— Opća skupština Ujedinjenih naroda, rezolucija usvojena na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 28. lipnja 2012.

Inače, zamisao o Međunarodnom danu sreće potekla je od UN-ovih predstavnika Kraljevine Butan. Tamo su, u vrletima planine Himalaje, koja je svojevrsna kolijevka mnogih kvalitetnih globalnih duhovnih pokreta, sedamdesetih godina prošlog stoljeća uveli novu mjeru nacionalnog blagostanja koja se nije mjerila u materijalnim bogatstvima nego u osjećaju sreće u narodu, poznata kao “bruto nacionalna sreća”.

Stoga, želimo vam predivan ovaj nedjeljni Međunarodni dan sreće da ga provedete u društvu svojih najmilijih!

“Nikada ne dozvoli da sretneš nekoga, ko nakon susreta s tobom neće biti sretniji.” Majka Tereza

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Život

Prof.dr.sc. Tonči Matulić: ‘Legalno inducirani pobačaj je namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića!’

Objavljeno

na

Objavio

U Argumentima HKR-a 4. veljače bilo je riječi o abortusu i sukobu dvaju prava – djeteta na život i majke na slobodu izbora. Gosti Tanje Popec bili su prof. dr. Tonči Matulić, autor knjige “Pobačaj – drama savjesti” i profesor bioetike na KBF-u u Zagrebu te ginekolog dr. Oliver Vasilj, stručnjak za područje fetalnog ponašanja djeteta iz KB Sveti Duh, Zagreb, javlja Ika.

Ginekolog dr. Oliver Vasilj, stručnjak za područje fetalnog ponašanja djeteta iz bolnice Sveti Duh, naglasio je da najnoviji, četverodimenzionalni ultrazvuk jasno pokazuje kako je cijeli ljudski život jedan kontinuitet – od začeća do prirodne smrti:

“Neupitna je znanstvena činjenica da život počinje začećem. Od trenutka kad se spoje dvije spolne stanice nastaje potpuna informacija za budući razvoj ljudske osobe. I to nije samo jedan trenutak nego početak jednog kontinuiteta, koji se trajno nastavlja. Od jednostaničnog zigotnog stadija, preko morule, blastociste, embrija do fetusa, nastavlja se i dalje, nakon rođenja.”

Ljudski život je kontinuum od začeća do prirodne smrti

Dr. Vasilj je dodao da se rođenjem djeteta ništa ne mijenja, dijete samo mijenja mjesto boravka. Ono i dalje uči, vježba, razvija se: “Cijeli naš život je kontinuitet razvoja od začeća do prirodne smrti. Ne može se u jednom trenutku povući jedna crta i reći da embrij ili fetus do toga dana nije bio ništa, a sada je nešto. U embrionalnom i fetalnom razvoju tu crtu nije moguće povući.”

Prof. dr. Tonči Matulić sa zagrebačkog KBF-a dodao je da je abortus namjerno i svjesno prekidanje već započetog života ljudskog bića:

“Legalno inducirani pobačaj je namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića koje ima urođeno, inherentno pravo na život. To mu pravo nitko ne može dati, vlast ga može samo priznati i konstatirati, ali ga ne može dati.”

Na pitanje o tome koje je pravo važnije ili snažnije, pravo djeteta na život ili pravo majke na slobdan izbor, Matulić ističe: “Osobno imam poteškoća, a i iz kršćanske perspektive je gotovo neshvatljivo pojmiti jedno takvo pravo, kao što je to tzv. pravo na pobačaj. Pravo na ubojstvo nevinog ljudskog bića je neshvatljivo, to je čista kontradikcija. Pravo podrazumijeva nešto što promiče život, štiti život, omogućuje procvat i zaštitu života, a nikako se pravom ne može nazivati nešto što gazi, uništava život, što vrijeđa dostojanstvo života, posebno nevinoga.”

Priča o radosti života

Matulić je dodao: “Priča koju pričamo je priča o životu, radosti života i zaštiti nevinoga ljudskog bića. Moramo zato raditi na zdravstvenoj i spolnoj edukaciji, moramo osvješćivati što taj namjerno inducirani pobačaj doista znači, u svoj njegovoj dramatičnosti. Tako da ljudi znaju i da se tako usmjeravaju svojim ponašanjem da se maksimalno može izbjegavati ono što se može nazvati ‘neželjena trudnoća’ ili ponašanja koja će dovesti do toga da žena bude prisiljena postaviti tzv. pravo na vlastito tijelo ili na vlastitu privatnost iznad prava na život vlastitog nerođenog djeteta.”

 

Govoreći o odluci Ustavnog suda o ustavnosti zakona iz 1978. koji regulira abortus, dr. Matulić je naglasio: “Mislim da je ovo rješenje Ustavnog suda najgore moguće, jer je zakon iz totalitarnog komunističkog vremena proglasio sukladnim s demokratskim vrednotama suverene Republike Hrvatske. Mi smo sada, po nalogu Ustavnog suda, u postupku donošenja novoga zakona i vidjet ćemo kako će se hrvatski zakonodavac postaviti u tom pravnom propisu koji se tiče namjernog pobačaja.”

Na pitanje o predloženim mjerama zabrane pričešćivanja onima koji zagovaraju i promiču pobačaj, Matulić je zaključio: “Takve bi stvari crkvena hijerarhija trebala, na jednoj načelnoj razini, dovoljno jasno i dovoljno na vrijeme objasniti, da ne bi bilo soliranja i uzimanja prava u vlastite ruke.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Pobačaj kao društveni podbačaj

Objavljeno

na

Objavio

U jeku političke rasprave o Zakonu o pobačaju, koji svjetlo dana treba ugledati u ožujku ove godine, potrebno je istaknuti par činjenica. Ne pozivajući se na zakonske modele Tanzanije ili Himalaje i Nepala, već koristeći zdrav razum i metodu šire društvene analize.

Svatko tko pomisli da će problem hrvatske demografije definirati kroz ikakvu zabranu u velikoj je zabludi čak i samim logičkim slijedom, jer se nešto afirmativno pokušava ostvariti kroz neki oblik negacije (u ovom slučaju slobodne volje pojedinca). Koliko je vidljivo iz izjava ekspertnog tima, nije planirano povećanje nekih restriktivnih odredaba, no nije planirano niti išta drugo. Tako ovaj „odred za pobačaj“ definira isključivo pitanja vezana uz specifičan Zakon. No on kao usko definirano područje i opet neće riješiti problem (pre)velikog broja pobačaja koje Hrvatska na godišnjoj razini zabilježi.

Zabrana legalnih pobačaja, koji su jedan izuzetno tragičan i osjetljiv čin, dovela bi do velikog broja ilegalnih klinika za pobačaje te bi žene bile još više ugrožene u tim uvjetima, a oni ih na žalost često ne bi spriječili da poduzmu ovako radikalne poteze. Dakle, možda je sazrelo vrijeme za društveni konsenzus oko neke teme i bilo bi lijepo kada bi to bilo baš na pokušaju rješavanja pitanja naše djece.

Ako definiramo da su postojeći zakoni relativno prihvatljivi u svojoj osnovi, koji su pomaci koje u njima možemo učiniti? Možemo kroz sustav obveznog savjetovanja ženama u potrebi ponuditi pomoć. Usmjeriti ih na institucije koje mogu pomoći organizacijski, psihološki i materijalno. Ali možemo i moramo pomoći nizom drugih mjera koje spadaju u sferu senzibilizacije društva po ovoj temi.

No, licemjerno je na ovaj problem gledati kao riješen po rođenome djetetu. Tek tu je potreban angažman države, tek tu su potrebni pozitivni zakoni i tek tada je potrebno opće prihvaćanje majke i njezina djeteta. Zašto se umjesto razmišljanja o izmjeni Zakona o pobačaju ne uvede Zakon o obveznoj pomoći dojiljama i novorođenčetu? Pa da se tim zakonom definira dolazak licenciranih profesionalnih dadilja u kućanstva u kojima je novorođenče 4 sata na tjedan, na račun države? Imate poticano zapošljavanje i majku koja npr. Može oprati kosu u miru. Zašto ne govorimo o zakonu o zdravstvenoj skrbi male djece koji bi uključio institut mobilnog liječnika/pedijatra koji dolazi u domove kada je dijete bolesno i koji radi u 3 smjene 0-24? Zašto ne govorimo o obvezi jedinica lokalne uprave i samouprave da upišu svako dijete u vrtić, osim u slučajevima kada obitelji to explicite ne žele. Kroz takve pozitivne zakone riješiti ćemo postepeno i problem pobačaja u zemlji, kroz prihvaćanje djece kao naše budućnosti, a ne smetnje pri izgradnji karijere ili „gnjavitelja“, potaknuti ćemo i žene i obitelji da se odluče zadržati neočekivane trudnoće. Kada stvorimo atmosferu sigurnosti, ljubavi i prihvaćanja svakog novog života, a ne osude ili mržnje jer je nešto van općeprihvaćenog ili nametnutog koncepta, neće nam trebati zakoni koji išta zabranjuju.

Budimo najprije mi ljudi, ako želimo utjecati na tuđe živote ili njihovo očuvanje i pomislite i sjetite se toga svaki puta kada ste majku s djetetom hladno ostavili da čeka u redu u pošti iza vas.

Zakone možemo mijenjati, ali možemo mijenjati i ljudske sudbine neovisno o postojećim zakonima. To je zadaća svakog pojedinca, na kraju krajeva, nitko nam nije zabranio pomoć drugima!?

S dužnim poštovanjem,
predsjednica Udruge Hrvatska Slobodna Desnica,

doc. dr. sc. Vlatka Vukelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari