Pratite nas

Povijesnice

20.srpnja 1944. – Dan kada je trebao umrijeti Adolf Hitler

Objavljeno

na

Adolf Hitler trebao je umrijeti 20.7.1944. Časnici Wehrmachta planirali su atentat na njega. No, Hitler je preživio a časnici su streljani. Dugo je trabalo dok njihov plan nije naišao na priznanje kod Nijemaca.

Adolf Hitler Attentat Stauffenberg Institut za demoskopiju Allensbacher obavio je u ljeto 1951. jednu vrlo važnu anketu na temu – što mislite o događaju koji se dogodio 20.srpnja 1944.godine? Rezultat ispitivanja je pokazao da tek jedna trećina ispitanih Nijemaca ima pozitivno mišljenje o ženama i muškarcima koji su pokušali srušiti Hitlera i njegov režim. Još 1956. godine se većina građana Njemačke izjasnila protiv imenovanja jedne škole po Clausu Schenku von Stauffenbergu – neuspješnom atentatoru na Adolfa Hitlera.

Drugim riječima, Nijemcima je doista dugo trebalo da odaju priznanje članovima otpora i planiranog atentata. Ono što se danas samo po sebi razumije, u „stvarnosti je zapravo rezultat jednog dugog i vrlo složenog procesa“, napisao je nedavno Johannes Tuchel, voditelj Memorijalnog centra njemačkog otpora u Berlinu. On navodi kako se mnogo toga u početku ignoriralno, potiskivalo i zaboravljalo.

Pištolj kojeg je tijekom atentata kod sebe imao von Stauffenberg Pištolj kojeg je tijekom atentata kod sebe imao von Stauffenberg

Theodor Heuss i buđenje njemačke savjesti

Atentat na Adolfa Hitlera 20.srpnja 1944. godine bio je najvažniji pokušaj njegovog svrgavanja s vlasti tijekom vladavine nacista. Članovi grupe otpora bili su pripadnici njemačkog plemstva i vodećih krugova Wehrmachta. Časnik Claus Schenk Graf von Stauffenberg pokušao je usmrtiti Hitlera postavljenim eksplozivom u njegovom glavnom stožeru. No, diktator je preživio, državni udar završio neuspjehom. Von Stauffenberg smaknut je već tijekom slijedeće noći – a u danima koji su slijedili i stotine drugih koje su nacisti mogli dovesti u vezu s atentatom.

Borci, članovi ove grupe otpora, proglašeni su i predstavljeni kao izdajnici, kao oni koji su prekršili „zakletvu domovini“ kojom su se zakleli Hitleru na vjernost. Ovo mišljenje se toliko ustalilo u svijesti Nijemaca da se ono zadržalo i dugo vremena nakon Drugog svjetskog rata. Tek je Theodoru Heussu, prvom kancelaru Savezne Republike Njemačke pošlo za rukom i kod Nijemaca probuditi osjećaj da otpor prema Hitleru nije bio izdaja te da je von Stauffenbergovo odbijanje poslušnosti nešto što zaslužuje priznanje. „S pravne i moralno-povijesne strane, „zakletvu domovini“ je već prije atentata višestruko prekršila jedna druga osoba“, rekao je Heuss 1954. godine prilikom obilježavanja 10-te obljetnice neuspjelog atentata. To je ujedno bilo i prvo službeno obilježavanje ovog događaja uopće.

von Stauffenberg s djecom 1940. godine von Stauffenberg s djecom 1940. godine

Institucije kulture sjećanja

„Govor Theodora Heussa označio je prekretnicu u percepciji njemačkog otpora“, kaže Rüdiger von Voss u razgovoru za Deutsche Welle. Održavanje sjećanja na članove otpora (jedan je od njih bio i njegov otac) jedna je od njegovih životnih zadaća.

Povodom 70-te godišnjice pokušaja atentata, von Voss je objavio knjigu u kojoj je sakupio sve govore održane u Saveznoj Republici Njemačkoj vezane za ovaj događaj. „Ovi govori daju jedan sjajan pregled diskusija vezanih za duhovne ali i političke aspekte ovog otpora“, kaže von Voss. Ujedno, ovaj rad, odnosno, govori dokumentiraju i tijek promjene značaja 20.srpnja 1944. – u međuvremenu ovaj datum ima svoje čvrsto mjesto u njemačkoj kulturi.

Von Voss isto tako u knjizi naglašava jedan aspekt koji je pogotovo tijekom 50-tih i 60-tih godina u Njemačkoj bio vrlo aktualan a to je – gdje su granice poslušnosti a kada je vrijeme za neposluh, odnosno, „izdaju“? Tako je primjerice, Theodor Heuss u svom spomenutom govoru naglasio kako „postoje situacije kada odbijanje poslušnosti posjeduje povijesnu važnost…“. Nekoliko godina kasnije, 1958. godine, socijaldemokrat Carlo Schmid je u svom govoru naglasio da „ukoliko ne postoji nikakav drugi način oslobođenja od tiranije, da je tada moralno gledano dozvoljeno – ubijanje kako bi se cijeli narod spasio od neljudskosti koja je na pomolu…“

Izložba Atentat na Hitlera ove godine u Dresdenu Izložba “Atentat na Hitlera” ove godine u Dresdenu

Drugim riječima, dugo je trajalo dok članovi otpora u njemačkom sjećanju nisu dobili mjesto koje zaslužuju. Jedan od njih koji je dao svoj doprinos njihovom priznanju svakako je bio i književnik Carl Zuckmayer. On je u svom govoru 1969. godine rekao slijedeće: „Ljudi koji su planirali atentat znali su da postoji tek malo nade da će u tome uspjeti, no usprkos tome su se usudili pokušati…“.

„Nijemci ali i drugi se i danas slično ponašaju…“

Prvo veliko obilježavanje ovog događaja dogodilo je tek 1990. godine. Iako tada nije bila riječ o nekoj „okrugloj“ obljetnici, ovo je bilo prvi put da se cijela, ujedinjena Njemačka prisjetila ovog dana. Naime, vodstvo bivšeg DDR-a godinama je ignoriralo ovaj događaj prije svega zato što se konzervativni i plemićki pripadnici otpora oko von Stauffenberga nisu uklapali u sliku idealnog socijalističkog čovjeka.

Kasnije njemački predsjednik Roman Herzog u svojim je obraćanjima javnosti podsjetio na dvije diktature (onu Hitlerovu i DDR) tijekom kojih Nijemci „nisu činili ništa već samo skretali pogled u stranu“. A prema njegovom mišljenju se na sličan način ponaša i većina Nijemaca, ali i ne samo oni već i mnogi drugi – „ i zato govorim danas ovdje o tim sasvim normalnim, prosječnima građanima u jednoj totalitarnoj državi“.

Göring i Bormann nakon atentata posjećuju mjesto na kojem je trebao stradati Hitler Göring i Bormann nakon atentata posjećuju mjesto na kojem je trebao stradati Hitler

Pomanjkanje civilne hrabrosti

A danas? Izdajnici iz prošlosti su u međuvremenu postali junaci. Obilježavanje 20.srpnja je sastavni dio službenih manifestacija. No, kako naglašava von Voss, „u školama njemački otpor protiv Hitlera još uvijek nije dobio svoje pravo mjesto“. Po ovom pitanju još uvijek postoje određeni deficiti. „Pri tome je upravo osvjetljavanje tema i ideja otpora toliko važno. A bez civilne hrabrosti nema uspjeha demokracije”, zaključuje pravnik von Voss.

dw/kamenjar

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari