Pratite nas

Herceg Bosna

21. obljetnica Hrvatske Republike Herceg Bosne

Objavljeno

na

28. kolovoza dan je kada se, u ovim, za hrvatski narod u BiH, teškim povijesnim trenucima, prisjećamo dana kada je utemeljena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, kamen temeljac obrane hrvatskog identiteta u očuvanju hrvatske opstojnosti na ovim prostorima.

Iza nas je dvadeset i kusur dugih i teških godina.

Godina tijekom koji su nas opstruirali na ovaj ili onaj način, bacali nas i našu povijest kao loše kineske igračke, obećavali nam kule i vile, a mi slijepo, naivno i gotovo kao djeca vjerovali , jednako kao i dan- danas u svaku lijepu riječ, zaboravljali stradanja kroz koja smo prošli čim bismo pročitali novinski natpis o ravnopravnosti i potrebi za istom u BiH. Hrvatska Republika Herceg- Bosna bila je i ostala, jedino što je udjedinjavalo Hrvate u cijeloj BiH, sklone podjelama kao da smo neki veliki narod bombastične prošlošti o čijim potezima ovise sudbine mase.

zastava-herceg-bosna-kamenjar

Bili smo i ostat ćemo uvijek, mali i pomalo jadno, nikad dovoljno hrabri i zainteresirani, vječito okrenuti jedni protiv drugih, kriveći sve oko sebe za naše današnje probleme. Na HRHB danas sve političke elite gledaju kao na zločinačku tvorevinu s ogromnom dozom radosti i zadovoljstva što su njene glavne aktere strpali tamo gdje im,(ni)je mjesto. Ali, HRHB je izgubila mnoge male ljude, velike žrtve koji su se borili za tu ideju i nosili san o mogućem suživotu Hrvata sa ostalim narodima, oko vrata, blizu srcu. Hrvati će danas pokušati iskazati na što je više moguće načina pripadnost svom narodu, nostalgiju i žaljenje za HRHB, pričat će gdje god stignu o tim vremena, ni u jednom trenutku ne zapitavši se, jako prostu stvar : „ Tko je nama to omogućio?” i sutra će, naravno, životi ići svojim ustaljenim tijekom do sljedeće obljetnice i tako, iz godine u godinu.

Oni koji su to omogućili su ili u zatvoru ili pod zemljom. Od njih su ostale samo njihove obitelji i sjećanje svake godine na ovaj dan. Samohrane majke i djeca poginulih očeva. Djeca čiji očevi nisu doživjeli njihove prve rođendane, majke koje godinama daju odgovore na pitanje „ Gdje je tata?”, nikad dovoljno kreativne i uvjerljive, jer i djeca odrastu, pa su tako i oni.

Za sve njih koji često nisu mogli sakriti svoju ljubomoru dok su po ostalu djecu, kvazi-normalnu, dolazili očevi u vrtić. Za njih koji su prve golove postignute na igralištima provincija u kojima odrastaju posvetili očevima, njima, čije slike nose po novčanicima i čuvaju u mobitelima kao amajlije, kao mi, djetelinu s četiri lista, kao vječni podsjetnik na tragediju koja nikad nije okočala.

Za sve njih koji igrajući se i svađajući po parkovima, nisu mogli reći : „ Dovest ću ti ja svog tatu, vidjet ćeš ti.” Za sve njih koji su o očevima pisali školske sastave i čitali ih ponosno, jasno i glasno pred punim razredom, za te moje ponekad plašljive prijatelje iz razreda koji nisu voljeli „ javne nastupe”, za one koji te sastavke nikad nisu pročitali do kraja jer su se rasplakali, i sa osmijehom rekli :” Dobro je, sve je uredu, pročitajte vi, profesorice.” Za sve njih koji nikad nisu spoznali zadovoljstvo i zaštitu koju imaš, kad imaš tatu. Za njih koji su nas gledali sa gađenjem i prezirom kad smo govorili o tom kako nam je tata ovakav ili onakav, za njih koji su tu vječitu kuknjavu pred kraj tjedna kad se priča o subotnjim izlascima riješavali rečenicom :” Šuti, netko ga ovdje nema.” Za sve njih koji poštuju i Bošnjake i Srbe, i lijeve i desne, i lijepe i ružne, i bogate i siromašne. Za njih u kojima ima više ljudskosti, humanosti i tolernacija nego u svim udrugama i inicijativima koje to propagiraju. Za sve njih u kojima ima toliko ljubavi, istinske dobrote i sreće da te posrame svojim načinima života.
Za njih koji poštuju i vole uspomenu na svog oca, na sve žrtve rata u BiH jer znaju kako je nemati.

Za njih, koji su deset puta bolji i veći Hrvati nego mi, za njih koji žive živote, obično i jednostavno, noseći u sebi ljubav prema svom narodu, a ne na ulici pokazujući mržnju prema drugima.

Za te velike ljude i njihove, još veće, majke koje su ih odojile i učinile takvima.

[divide]

Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je hrvatska upravna jedinica u sklopu Republike BiH, koja je 28. kolovoza 1993. izrasla iz Hrvatske zajednice Herceg-Bosne utemeljene 18. studenog 1991., kao političke, kulturne, gospodarske i područne cjelina Hrvata u Bosni i Hercegovini. Utemeljilo ju je hrvatsko političko vodstvo reagirajući na srpsku agresiju u Hrvatskoj i BiH, da bi se u kolovozu 1993., slijedeći Owen – Stoltenbergov plan mirovni plan, preoblikovala u Republiku.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna, bila je, uz Hrvatsku i Republiku BiH, supotpisnica Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994., kojim je dogovoreno stvaranje Federacije BiH kao zajednice hrvatskog i bošnjačkog naroda, s ciljem kasnijeg federaliziranja cijele države. Činjenično je nastavila postojati i nakon donošenja Ustava Federacije BiH 30. ožujka 1994. do samoukinuća 14. kolovoza 1996., kada su sve ovlasti Vlade Herceg-Bosne prenesene na Vladu Federacije BiH.

>>Herceg Bosna je ugrađena u temelje Bosne i Hercegovine

Gloria Lujanović/hercegovina.info/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari