Pratite nas

Povijesnice

21. svibnja 1992. godine – Hrvatske snage krenule u konačno oslobađanje Slanog

Objavljeno

na

Na današnji dan, 21. svibnja 1992. godine, hrvatske snage krenule su u konačno oslobađanje Slanog, mjesta koje se nalazi na prometnici između Neuma i Dubrovnika.

Bio je to jedan od ključnih trenutaka operacije deblokade Dubrovnika. Slano je bilo pod okupacijom srpsko-crnogorskog agresora od 4. listopada 1991. godine, a njegovim zauzećem bila je prekinuta komunikacija Split – Dubrovnik.

Oslobođenje Slanog bio je prvi veći pothvat hrvatskih snaga u nastojanjima da deblokira Dubrovnik koji je s ostatkom hrvatske bio povezan jedino morskim, vrlo opasnim, putem. Sve je počelo neprijateljskim napadom sa željom konačnog probijanja do Neuma i Metkovića.

Nakon nekoliko dana borbe s braniteljima napad je slomljen, a hrvatske snage krenule su u protunapad. Tih događaja u knjizi „Sve moje bitke“ spomenuo se general Janko Bobetko:
„Kada smo osjetili da se izvlače s drugog dijela bojišnice udarili smo našom glavninom i manevrom osvojili najjači stup njihove obrane; Čepikuće i Rudine. Usto, natjerali smo ih na izvlačenje njihovih snaga. Jasno, koliko su to mogli, jer ih je jačina našeg udara natjerala da za sobom ostave topove, opremu pa čak i topla jela. Na taj način stvorili smo uvjete da obuhvatom izbijemo u područje oko Slanog. Za gotovo svaku kotu morali smo određivati posebnu taktiku. Moram priznati da smo imali dosta muke da ih slomimo jer smo morali birati koju točku napasti kako bi se čitav njihov borbeni poredak mijenjao.“

Od samog početka napadnih djelovanja postojala je jako izražena želja svih angažiranih postrojbi na ovom dijelu ratišta, a posebno dubrovačkih, da oslobode Slano. Posebno žestoke borbe vodile su se u zaleđu Slanog, a nositelj tih akcija bile su 1. i 4. gardijska brigada. Dok su „Tigrovi“ djelovali u borbama kod Čepikuća, 4. gardijska brigada podnijela velike gubitke u borbama za Mali i Veliki Lisac te Trebinju. U borbama za te položaje život je izgubilo čak sedam njezinih pripadnika – Draško Čalušić, Aleksandar Armada, Stanko Vukojević, Petar Akrap, Zoran Lendić, Frank Zagorčić i Veljko Zelić.
Prateći napredovanje Hrvatske vojske u zaleđu, prvi su prema Slanom u noći s 20. na 21. svibnja krenuli pripadnici Odreda naoružanih brodova Dubrovnik iz svoje baze na otoku Jakljanu. Jedna grupa prebacila se brodovima u Slađenoviće te krenula dalje magistralom prema Slanom, a druga grupa se iskrcala u Osminama i napredovala putem uz more prema centru mjesta. Nakon što su se u zoru sastali u hotelu Admiral, izravno su se sukobili s pripadnicima jugoarmije.

U borbi „prsa u prsa“ poginuo je Goran Gojković, a ranjeni su Vlaho Gozze Baseglli i Antonio Kusovac kojeg je neprijatelj i zarobio. Pripadnici Odreda naoružanih brodova povukli su se u hotelsku zgradu dok su tijekom cijelog dana trajali naši topnički napadi po mjestu. Padom mraka uslijedilo je povlačenje prema svjetioniku Donji rt, gdje ih preuzimaju gliseri i vraćaju u bazu na Jakljanu, a ranjenog Vlaha Gozze Basegllija sanitetskim brodom prebacuju u Dubrovnik. Dva dana kasnije u Slano ulaze „Tigrovi“ no ni to nije bilo konačno oslobođenje jer su s okolnih brda Srbi i dalje nadzirali Slano.

Narednih dana uslijedile su teške borbe s neprijateljem koji je uspio organizirati čvrstu obranu iznad Slanog uz prometnicu koja vodi prema Orahovom dolu i Zavali. Teške borbe potrajale su sve do 6. lipnja kada hrvatska vojska oslobađa Zavalu i odbacuje neprijateljske snage na sam rub Popova polja.

Dan oslobođenja Slanog, 21. svibnja, ujedno je i dan općine Dubrovačko primorje. Teško je i pobrojati svu štetu koje je samo Slano podnijelo za vrijeme sedmomjesečne okupacije; samo u prvih nekoliko tjedana nad mjestom se svakodnevno uzdizao gusti crni dim. Popaljeni su skoro svi domovi koji su prethodno opljačkani baš kao i ugostiteljski i turistički objekti te trgovine i razna skladišta robnih zaliha.

Na gornjoj fotografiji (dvuletic15) – Spomenik poginulim pripadnicima 4. GBR na brdu Lisac
Na donjoj fotografiji – Pripadnici Odreda naoružanih brodova u Slanom

Izvori – Iva Hrdalo: „Značenje Dubrovačkog primorja u obrani Dubrovnika“ u Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka (1993)
Varina Jurica Turk: „I Tigrovi kreću u napad“ (www.dulist.hr/i-tigrovi-krecu-u-napad/19256)
Janko Bobetko: „Sve moje bitke“
Monografija 4. gardijske brigade Hrvatske vojske „Pauci“

Autor teksta – Borna Marinić

Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Prije 25 godina otvoren prvi Muzej Domovinskog rata

Objavljeno

na

Ilustracija/Muzej Koprivnica

Malo je poznato da je u Koprivnici, u sklopu Muzeja Grada, prva u Hrvatskoj, 27. svibnja 1995., otvorena stalna postava eksponata vezanih uz hrvatski obrambeno-osloboditeljski Domovinski rat.

Prvih godina izložba je bila postavljena u većini izložbenih prostora ove ustanove, ali kasnije, pa sve do danas, svedena je na dvije. Po riječima višeg kustosa prof. Dražena Ernečića svake godine dolazi sve više posjetitelja, poglavito mladih, iz osnovnih i srednjih škola Koprivničko-križevačke županije.

Inicijativu za ovaj projekt, kojeg su podržale sve  Udruge proistekle iz Domovinskog rata, dao je Mladen Pavković, inicijator i glavni urednik prvog hrvatskog vojnog lista „Gardist“, ali i velikog broja knjiga i fotografija vezanih uz Domovinski rat.

Zajedno s Vladimirom Kostjukom osmislio je i jedan od najboljih i najzapaženijih ratnih plakata – „Hrvatska vas zove“ (1991.), koji je pored  Koprivničanaca pozivao u obranu hrvatske Domovine i – Osječane, jer ga je general Branimir Glavaš dao tiskati i polijepiti i u tom gradu u nekoliko tisuća primjeraka!

Muzej danas raspolaže s brojnim eksponatima od policijskih do vojnih postrojbi, ratnih plakata, knjiga, kataloga, pa sve do proizvoda Podravke i Belupa koji su se koristili u vrijeme stvaranja hrvatske države.

Ovu prvu ratnu zbirku iz Domovinskog rata trebalo bi premjestiti u drugi, veći prostor. Svi su se s time složili, ali zasad je sve ostalo na ideji, odnosno prijedlogu – rekao je Ernečić.

Milan Pišković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

26. svibnja 1097. Gvozd – Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Objavljeno

na

Objavio

oton_ivekovic-_smrt_kralja_petra_svacica_u_gori_gvozdu_1097_god

Prema dostupnim i vjerojatnim povijesnim podacima, na današnji dan 26. svibnja 1097., prije više 900 godina odigrala se bitka na Gvozdu u kojoj je hrvatska kraljevska vojska izgubila boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.

Zbog toga je Gvozd prema hrvatskom kralju Petru prozvan Petrovom gorom. No, danas u potpunosti nije sigurno je li to Petrova gora na Banovini ili Gvozd na dijelu Kapele iznad Modruša.

Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Za Kolomana bilo je povoljno što je bizantski car bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Bizantski car bi u svakom slučaju, da je bio u mogućnosti, pritekao u pomoć Hrvatima jer je znao da će i njegovu carstvu zaprijetiti opasnost ako padne Hrvatska, a osim toga imao je interes prema područjima koja su pripadala hrvatskom kraljevstvu, osobito u priobalnom dijelu.

Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285., te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gvozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.

Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava.

Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji i već ostarjeli, izdanak domaće dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu koji je tada baš počinjao.

U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli već od 1091. upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija.

Postavši ugarskim kraljem 1095. Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.

To se i dogodilo na gori Gvozdu na današnji dan 1097.

Petar Svačić – posljednji kralj Hrvata hrvatske krvi

Kralj Petar bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.

Popularizaciji uloge Petra Svačića dosta su pridonijeli pjesnici August Šenoa, Ante Tresić-Pavičić, Vladimir Nazor i drugi, te slikari Oton Iveković s poznatom slikom Smrt Petra Svačića, kao i Josip Međumirec sa svojim umjetničkim djelom Pogibija Petra Svačića.

Njima se pridružio i akademski kipar Kažimir Hraste koji je izradio brončanu skulpturu visoku 2,70 metara.
Ona je u povodu 900. obljetnice Petrove smrti postavljena uz Krku, na vidilici Kamičak-Visovac, na području gdje je, prema predaji, bio Svačićev zavičaj. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari