Pratite nas

Religija i Vjera

22. listopada – Spomendan sv. pape Ivana Pavla II.

Objavljeno

na

Spomendan sv. pape Ivana Pavla II. slavi se 22. listopada, na datum kad je održao prvu svetu misu kao papa 1978. godine.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim te odredio da se blagdan blaženog pape slavi svake godine na taj datum, dok je papa Franjo 27. travnja 2014. proglasio Ivana Pavla II. svetim zajedno s papom Ivanom XXIII.

Kardinal Karol Józef Wojtyła izabran je 16. listopada 1978. godine za 264. poglavara Svete Stolice i postao papa Ivan Pavao II.

Poljskog Papu mnogi će nositi u svojim srcima, osobito Hrvati, jer je u ratna vremena upravo on donio mladoj Hrvatskoj poruku mira, a nakon rata joj pružio podršku.

Nezaboravna su bila njegova tri posjeta Hrvatskoj 1994., 1998. i 2003.

Sv. Ivan Pavao II. zalagao se za kulturu života te međureligijski dijalog i mir među narodima.

Osobito je bio popularan kod mladih. Ustanovio je 1984. godine Svjetski dan mladih, na kojem se redovito okupljalo mnoštvo mladih, a ti su se Susreti nastavili održavati te okupljaju sve veći broj mladih.

Znakovita su i njegova putovanja. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 129 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je Zemaljsku kuglu oko 30 puta.

Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike.

Po mnogim je stvarima bio poznat i ostaje u srcima kao izuzetan čovjek, papa i blaženik.

Biografija:

papa-2Karol Józef Wojtyła rođen je u poljskim Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu.

Kad su nacisti zatvorili sveučilište godine  1939., mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.

Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti.

Nakon rata nastavlja studij na krakowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost, tadašnji krakowski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa.

Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38. godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom.

Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967. Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962.-1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.

Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I., no on umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu.

Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.

Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo.

Tomu treba pribrojiti i Papine knjige “Prijeći prag nade” iz 1994., “Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva” iz 1996. i “Rimski triptih” iz 2003.

Papa je u tijeku svoje papinske službe proglasio 1282 blaženika i 456 svetaca. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala.

Nijedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija sudjelovalo je više do 16 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju.

Papa Wojtyła je utemeljio institut “Ivan Pavao II.” te institut “Populorum progressio” za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladih.

Vječni Bog pozvao ga je u svoj dom u subotu 2. travnja 2005, u 21.37 sati. U trenutku smrti Ivana Pavla II., koji je umro u privatnim vatikanskim odajama, uz njega su u duhu i molitvi bili vjernici širom svijeta, osobito stotinu tisuća njih na Trgu sv. Petra, a Papin odlazak intenzivno je posredstvom medija pratio čitav svijet.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, a njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada. Papa Franjo proglasio je Ivana Pavla II. svetim 27. travnja 2014. godine, zajedno s papom Ivanom XXIII.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Vinko zaštitnik vinara i vinogradara

Objavljeno

na

Objavio

Današnji slavljenik je sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni svetac u hrvatskim krajevima

Ime sveca kojeg danas slavimo dolazi od latinske riječi ‘vinco, vincere’ – pobijediti, te ponajprije znači ‘pobjedonosan’, ‘onaj koji pobjeđuje’, ‘onaj koji je određen pobjeđivati’. Sv. Vinko je odbio ponuđeno zatajenje Isusa Krista, iako je svoju krv prolio i umro za Isusa, danas ga slavimo kao pobjednika”.

Sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni je svetac u hrvatskim krajevima. Rođen je u III. stoljeću u gradu Huesca (sjeveroistočna Španjolska). Živio je u Zaragozi kao đakon i učenik svetog Valerija, biskupa. Zbog Valerijeve govorne mane, mucavosti, Vinko je propovijedao Radosnu vijest po cijeloj biskupiji.

U vrijeme progona cara Dioklecijana, oko godine 303.godine, na zapovijed prefekta Dacijana uhvatili su ga zajedno s Valerijem, u lancima ih odveli u Valenciju i bacili u zatvor. Tamo je Vinko na kršćanstvo obratio svoga tamničara.

Ponudili su mu slobodu, ako javno spali Sveto pismo, ali je odbio. Valerija su pustili, ali su Vinka zadržali i podvrgli ga teškim mučenjima, a zatim ga bacili u ćeliju po kojoj su bili razbacani komadići oštrog stakla. Nakon silnih muka umro je 22. siječnja 304. ili 305. godine. Očito kažnjavanju nije bilo kraja pa su mrtvo tijelo izložili lešinarima, koje je prema predaji obranio gavran. Zatim su mu tijelo bacili u more, ali je isplivalo na obalu. Kršćani su ga pokopali na današnjem Rtu svetog Vinka (Cabo de São Vicente, Algarve, južni Portugal).

Svetoga se Vinka na slikama prikazuje kao lijepa mladića ogrnuta dalmatikom, odjećom pastira a u tadašnjoj Dalmaciji, oznakom mučeništva. 1175.g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I. (625-38) i koju je obnovio Leo III 796. godine.

Čašćen je kao zaštitnik Valencije, Saragose, Portugala, te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Donja Reka kod Jastrebarskog, Mandićevac kod Drenja, Kovačevac kod Nove Gradiške, Klenovnik, Svetvinčenat, Škalnica kod Klane).
Naši vinogradari slave danas „Vincekovo”, dan kada se obavlja blagoslov vinograda i kada se otvara sezona radova.

Vinkovo, Vincekovo, uobičajeno je u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. Običaji na Vincekovo imaju malo uporišta u religiji, odnosno kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja.

Izvor: Vesna Jurić Rukavina/Laudato.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 21. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem, katedralnim župnikom preč. Markom Karačom i supsidijarom katedralne župe preč. Milanom Begićem, vikarom katedralne župe Vedranom Pejakom-Pašićem. Slavlju je nazočio i g. Pavao Krešić, predsjednik sinode Evangeličke crkve kao i vjernici kršćanskih Crkava s područja Biskupije.

U homiliji biskup je rekao kako ovu svetu Euharistiju na treću nedjelju kroz godinu slavimo s posebnom nakanom i molitvom za jedinstvo svih kršćana. Biskup je i podsjetio kako se ovogodišnja ekumenska molitva održava pod geslom „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči“, što je rečenica iz odlomka Knjige Izlaska. „Naime, svake godine jedna zemlja ili krug zemalja bira moto i priprema tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja se odvija svake godine od 18. do 25. siječnja. Tako su ove godine geslo i tekstove pripremili kršćani s Karipskih otoka, dakle iz srednje i južne Amerike. Oni su izabrali ovaj odlomak Svetoga pisma iz Knjige izlaska zato što su ti narodi prije otprilike petsto godina doživjeli kolonizatorsko nasilje, porobljavanje te iskorištavanje u kojem se također odvijala i evangelizacija.

Premda su Riječ Božju donijeli kolonizatori, oni su u svojem novom robovskom položaju u njoj prepoznali snagu da se Božjom pomoću bore za svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, za oslobođenje i pravdu. I to se postepeno sve više ostvarivalo te i oni danas mogu pjevati – zajedno s Mojsijem i Mirjam, te svim Židovima koji su Božjom snagom bili oslobođeni iz egipatskog ropstva ovu pjesmu Gospodinu kojom ga časte kao svoga osloboditelja. Desnica se Božja proslavila, njih je spasila, a Egipćane kaznila. Tako su oslobođeni i Židovi, i narodi Karipskih otoka, a možemo reći i naš hrvatski narod. Ni jedan čovjek i ni jedan narod nije stvoren da bude rob drugom čovjeku i drugom narodu. To ropsko stanje Bog se sam uključio prevladati da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Slobodno možemo reći kako je i naš hrvatski narod živio više stoljeća – poput Izraelskoga – u ropstvu: u Austrougarskoj, u Jugoslaviji… sve dok nije narod na najdemokratskiji način odlučio da želi samostalnu državu. I sam Bog nam je pomogao, izveo nas iz ropstva, s krunicom oko vrata i u ruci, svi mi, i naši branitelji i naši molitelji, izborili smo slobodu. Stoga treba Boga veličati, treba i naš narod zahvaljivati, treba graditi svoju budućnost na tom iskustva“, podsjetio je biskup.

Govoreći o drugom čitanju u kojem Pavao Korinćanima govori kako „prolazi obličje ovoga svijeta…“ (1Kor 7, 29-31), biskup je rekao kako nas privremenost života na zemlji najbolje upozorava da se trebamo brinuti za vječna, a ne za prolazna dobra. „Vječno je dobro sloboda djece Božje jer takvi ćemo se – i samo takvi moći – pojaviti pred licem Božjim. Da bismo postali slobodni, potrebno je da se odriješimo raznih navezanosti, obzira i prizemnih dobara koja nas vežu za zemaljsko. Riječ ‘slobodan’ i ‘prost’ znače isto: naime, otud dolazi i riječ ‘oprost’ i ‘oproštenje’ – kada drugome opraštamo, mi ga tada odrješujemo, tj. oslobađamo od njegove krivnje i on je slobodan. Leti k’o ptica slobodna… I mi, kada molimo oproštenje i primamo ga, bivamo oslobođeni, odriješeni da prosto tj. slobodno idemo kroz život, neopterećeni teretom krivnje. Tako možemo postati prava braća i sestre u Kristu, i to je put za zbližavanje naših kršćanskih Crkava, naših zajednica – preko pojedinačnih i zajedničkih naših oproštenja odnosno oslobođenja“, poručio je okupljenima biskup Košić.

Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio g. Krešić. Govoreći o ekumenizmu i zajedništvu Krešić je istaknuo kako je u Crkvi sva istina vezana za osobu, a to je Krist. „Ta riječ, istina, u Novom zavjetu se nikada ne spominje sama već u paru s riječi ljubav. Ekumenski pokret u velikoj se mjeri mora zahvaliti Drugom vatikanskom koncilu i papi Ivanu XXIII. koji je proizveo duboke promjene i koji je pokrenuo hod zapadnih crkava jednih prema drugima, da se susretnemo i da zajedno hodamo prema Kristu i što smo Kristu bliži to smo bliži jedni drugima. Mi smo zapravo nevjerojatno slični jedni drugima, sličniji nego što su bile razlike unutar prve crkve. Dugo smo podijeljeni i nije lako to prevladati, ali mislim da naš put treba biti takav da Srbi budu najprije kršćani, pa onda Srbi, a da Hrvati budu najprije kršćani, pa onda Hrvati. Mi protestanti također moramo biti svjesni da smo mnogo puta bili zadrti i da nismo u posjedu istine. Kao i svi drugi s potpunom istinom susrest ćemo se tek kada sretnemo Gospodina, a do tada gledajmo jedni u drugima braću povezanu Kristovom ljubavlju. To je put kojim trebamo hodati i na koji nas Gospodin poziva“.

Na kraju je svima okupljenima zahvalio i vlč. Motočić. „Nama u Sisačkoj biskupiji ovakva slavlja nisu samo tu da bi se reklo da se nešto dogodilo. Mi želimo da se nešto dogodi u nama i da pridonosimo ekumenskom hodu i tome da ćemo kao vjernici biti sve bliže. Upravo me u tom duhu raduje svaki susret s braćom iz drugih crkava. Posebno zahvaljujem svima vama koji nosite na srcu jedinstvo kršćana i molite na ovu nakanu“, zaključio je vlč. Motočić.

Misno slavlje animirao je Biskupijski zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice.

Homilija na središnjem ekumenskom slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Poštovani predstavnici naših kršćanskih bratskih Crkava, braćo i sestre,

Ovu svetu Euharistiju na treću nedjelju kroz godinu slavimo s posebnom nakanom i molitvom za jedinstvo svih kršćana.

Ovogodišnja je ekumenska svjetska molitva pod geslom: „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči“, što je rečenica iz odlomka Knjige Izlaska, koji smo danas čuli kao prvo čitanje. Naime, svake godine jedna zemlja ili krug zemalja bira moto i priprema tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja se odvija svake godine od 18.do 25.siječnja. tako su ove godine geslo i tekstove pripremili kršćani s Karipskih otoka, dakle iz srednje i južne Amerike.

Oni su izabrali ovaj odlomak Svetoga pisma iz Knjige izlaska zato što su ti narodi prije otprilike petsto godina doživjeli kolonizatorsko nasilje, porobljavanje te iskorištavanje u kojem se također odvijala i evangelizacija. Premda su Riječ Božju donijeli kolonizatori, oni su u svojem novom robovskom položaju u njoj prepoznali snagu da se Božjom pomoću bore za svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, za oslobođenje i pravdu. I to se postepeno sve više ostvarivalo te i oni danas mogu pjevati – zajedno s Mojsijem i Mirjam, te svim Židovima koji su Božjom snagom bili oslobođeni iz egipatskog ropstva ovu pjesmu Gospodinu kojom ga časte kao svoga osloboditelja. Desnica se Božja proslavila, njih je spasila, a Egipćane kaznila. Tako su oslobođeni i Židovi, i narodi Karipskih otoka, a možemo reći i naš hrvatski narod.

Ni jedan čovjek i ni jedan narod nije stvoren da bude rob drugom čovjeku i drugom narodu. To ropsko stanje Bog se sam uključio prevladati da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Slobodno možemo reći kako je i naš hrvatski narod živio više stoljeća – poput Izraelskoga – u ropstvu: u Austrougarskoj, u Jugoslaviji… sve dok nije narod na najdemokratskiji način odlučio da želi samostalnu državu. I sam Bog nam je pomogao, izveo nas iz ropstva, s krunicom oko vrata i u ruci, svi mi, i naši branitelji i naši molitelji, izborili smo slobodu. Stoga treba Boga veličati, treba i naš narod zahvaljivati, treba graditi svoju budućnost na tom iskustvu…

Izaijin tekst koji su kršćani s Kariba izabrali za ovogodišnje geslo u cijelosti glasi: „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči, desnica tvoja, Gospodine, raskomada dušmanina.“ Uvijek je tu s nama neki dušmanin, uvijek su nam na putu neki neprijatelji koji nas žele učiniti robljem, zasužnjiti nas da njima služimo, da ne budemo slobodni… No, mi smo kao kršćani svjesni da je najveći naš neprijatelj đavao, sotona. On neprestano obilazi oko nas, „kao ričući lav tražeći koga da proždre“ (1Pt 5,8). I protiv njega nam se boriti, ne protiv ljudskih dušmana jer svi ljudi mogu neko vrijeme biti u zabludi i protiviti se dobru, ali đavao je trajno u zlu i želi nas zavesti i oboriti u trajnu propast. A kako se protiv njega boriti i tko nas od njega može osloboditi? Isus Krist naš Gospodin pobijedio je đavla, pobijedio je neprijatelja i ubojicu ljudi, lašca od početka. Stoga je potrebno stati uz Isus i njegov križ, na kojem je đavao pobijeđen, i mi smo onda pobjednici i đavao nam ne može nauditi.

Gospodin Isus rekao je Židovima: „Tko god čini grijeh, rob je grijeha…Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.“ (Iv 8,34.36). Ta sloboda nam je potrebna, sloboda od zla i Zloga. Sloboda djece Božje, sloboda da možemo činiti dobro, da možemo opraštati i moliti za oproštenje, sloboda da širimo ljubav Božju prema svima, pa i našim privremenim zemaljskim neprijateljima. Zapravo, imajući u sebi ljubav prema svim ljudima mi i od neprijatelja činimo prijatelje.

U drugom čitanju, braćo i sestre, sveti apostol Pavao Korinćanima ali i svima nama govori kako „prolazi obličje ovoga svijeta“, jer mi stvarno na ovom svijetu živimo kratko vrijeme, te se oni koji nešto i posjeduju, trebaju vladati kao da ne posjeduju… „i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta“. (1Kor 7, 29-31). Ta privremenost života na zemlji najbolje nas upozorava da se trebamo brinuti za vječna a ne za prolazna dobra.

Vječno je dobro sloboda djece Božje jer takvi ćemo se – i samo takvi moći – pojaviti pred licem Božjim. Da bismo postali slobodni, potrebno je da se odriješimo raznih navezanosti, obzira i prizemnih dobara koja nas vežu za zemaljsko. Riječ „slobodan“ i „prost“ znače isto: naime, otud dolazi i riječ „oprost“ i „oproštenje“ – kada drugome opraštamo, mi ga tada odrješujemo, tj. oslobađamo od njegove krivnje i on je slobodan. Leti k’o ptica slobodna… I mi, kada molimo oproštenje i primamo ga, bivamo oslobođeni, odriješeno da prosto tj. slobodno idemo kroz život, neopterećeni teretom krivnje. Tako možemo postati prava braća i sestre u Kristu, i to je put za zbližavanje naših kršćanskih Crkava, naših zajednica – preko pojedinačnih i zajedničkih naših oproštenja odnosno oslobođenja.

Pozdravljam g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve, koji je predstavnik generalnog vikara iste protestantske Crkve g. Branka Berića, s kojim sam se također čuo prošli tjedan i koji se ispričao jer je morao biti u Hrastinu kod Osijeka na rukopoloženju g. Petra Sena, novog biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj. U ime g. Berića obratit će nam se na kraju slavlja i g. Krešić.

Evangelici i reformirani, dakle, svi kršćani koji su proistekli iz protestantizma obilježavaju od prošle i ove godine 500. obljetnicu Martina Luthera. Ta nas podjela već pola tisućljeća žalosti i njezino obilježavanje je prigoda za međusobno opraštanje i zbližavanje, molitvu i pokoru da nas sve Gospodin obdari oproštenjem i pomirenjem.

Za istinsko pomirenje potrebno je obraćenje. Evanđelje po Marku današnje nedjelje (Mk 1,14-20) poziva nas upravo na to evanđeosko i potpuno obraćenje. Isusova prva propovijed, nakon krštenja na Jordanu, bila je poziv: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Metanoia – grčka riječ za obraćenje znači i više negoli naša riječ: mi riječju „obraćenje“ iskazujemo potrebu da učinimo obrat, za na svom životnom putu krenemo u drugom, ispravnom smjeru. Naime, kada putujemo u krivo, potrebno je zauzeti obrnuti pravac. To kazuje naša riječ „obraćenje“. To je važno imati na pameti. Doista, mi svi uvijek nekud putujemo, ali i naš je život jedno veliko putovanje. Međutim da bismo bili na ispravnom putu, potrebno je znati cilj, i prema njemu neprestano korigirati svoj put. Tako da – u slučaju djelomično ili potpuno pogrešnog puta – treba zauzeti novi, obrnuti smjer.

Grčka, naime novozavjetna biblijska riječ za obraćenje „metanoja“, znači više od toga: „promjena mišljenja, promjena života“. Zapravo je za Isusa to, čuli smo, uvjet za ulazak u Kraljevstvo nebesko, tj. susret s njim i ulazak u krug njegovih učenika. On je naime to Kraljevstvo, taj novi život s ljudima, u koji poziva sve nas. Za to pak je potrebno promijeniti se, zauzeti nove, njegove stavove, jednostavno – poći za njim i s njim.

Čuli smo izvještaj kako je Isus pozvao prve učenike: Šimuna i njegova brata Andriju, Jakova i njegova brata Ivana. Jednostavno ih je pozvao: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« I što oni čine? Oni „odmah ostaviše mreže“ odnosno „ostave oca i pođoše za njim“. Ovo je veoma važno: da bi netko pošao za Isusom treba se od svega prijašnjega, čime je vezan, odijeliti. Bila to mreža, tj. posao, bio to otac, tj. ljudi koji su nam bliski. Isus zove na radikalno nasljedovanje.

Tada su moguća čudesa oslobođenja, velikih Božjih djela u našem životu. Zapravo ta se čudesa neprestano događaju, neprestano smo obdareni djelima Božjim koja obogaćuju naš život i o kojima možemo i moramo pred drugima svjedočiti.

A svi smo mi, današnji kršćani – bili pravoslavni, bili protestanti, bili katolici – Isusovi učenici. Pošli smo ne za nekom naukom, ne za nekim idejama niti za nekim običajima, pošli smo za osobom Isusa Krista iz Nazareta, našega Gospodina koji je za nas trpio, bio  mučen, umro i koji je za nas uskrsnuo. Koliko smo bliži njemu, toliko smo bliži jedni drugima, i toliko ćemo biti bolji svjedoci o njemu pred onima koji u njega ne vjeruju. To pak svjedočenje treba biti ne o nekom nauku, o nekoj naučenoj teoriji, nego o njemu i onome što nam je on učinio. Kao Židovi koje je Bog izveo iz ropstva i koji su imali potrebu o tome što su doživjeli pripovijedati.

Desnica se Gospodnja proslavlja kad god mi Krista poslušamo, kad god mi njega slijedimo, kad god mi njega slušamo.

Neka nam on svojim Svetim Duhom pomogne promijeniti misli i srce, zadobiti njegovo oproštenje te

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari