22. veljače – Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva

Hrvatska glagoljica povijesno je hrvatsko pismo, jedan od nezaobiljaznih simbola nacionalnog identiteta i višestoljetne uljudbe, na temelju kojega samo i danas prepoznatljivi i jedinstveni u Europi i svijetu.

Proglašenje tog Dana, inicirao je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je 22. veljače odabrao kao spomen na dan kada je u ličkom mjestu Kosinju 1483. godine tiskana prva hrvatska glagoljička knjiga, Misal po zakonu Rimskog dvora.

O glagoljici

Što je glagoljica?

Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st., koje se u hrvatskimkrajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve je više potiskuje latinica. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metod, bizantski redovnici iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.

Kako je glagoljica dobila ime?

Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati što znači “govoriti“. Na obredima je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća, premda je ime za glagoljicu iskovano tek u 19. stoljeću.

Stoljećima su ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđivala ime. Novogorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige napisane na ćirilici, logično je da se naziv kurilovica odnosi na samu glagoljicu. Udubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju sepresbyteri chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti.

Postanak glagoljice

O postanku glagoljice danas postoje mnoge teorije. Po dr. Darku Žubriniću postoje oko 42 teorije o postanku glagoljice, od ozbiljnih i vjerojatnih do onih potpuno nevjerojatnih. Danas je uglavnom prihvaćena teorija Isaaca Taylora i Vatroslava Jagića (Taylor-Jagićeva teorija) koji smatraju da je glagoljica nastala prema grčkome alfabetu, iako ona nije ni jedina ni potpuno vjerodostojna.

Kada su Hrvati stigli na prostore današnje Hrvatske, nisu imali svoga pisma. Svjetovni i crkveni dostojanstvenici, knezovi i biskupi, dakle manji broj školovanih ljudi, pisao jelatinskim jezikom koji se bilježi latinicom.

Iz tih najranijih vremena boravka na našemu tlu, sačuvani su brojni spomenici pisani na latinici i na latinskom jeziku. Oni svjedoče da su pismeni Hrvati u prvim stoljećima svoga boravka na današnjem tlu pisali jezikom zapadne civilizacije – latinskim.

Latinski jezik dugo je bio jezik službene komunikacije Hrvata. Čak i nakon prevlasti hrvatskoga jezika u pismenosti i književnosti u Hrvatskoj su usporedno s hrvatskima pisani i vrlo vrijedni latinski pravni, diplomatski, znanstveni, književni i drugi tekstovi, osobito od 14. do polovice 19. st. Latinskim se jezikom govorilo u Hrvatskom saboru do1847. kada je hrvatski jezik na prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog proglašen je službenim jezikom.
Oni koji nisu znali latinski jezik i latinicu, svjedoči Ćrnorizac Hrabar, služili su se črtami i rezami, tj. nekom vrstom tzv. runskog pisma.

Prevlast latinskoga jezika prestaje potkraj 9. st., nakon dolaska Ćirilovih i Metodovih  učenika, koji su širili kršćanstvo među Slavenima na jednom tadašnjem slavenskom jeziku – staroslavenskom ili crkvenoslavenskom. Taj je jezik, nasuprot latinskome, Hrvatima bio razumljiv jezik jer razlike među slavenskim jezicima tada nisu još bile velike kao danas. Zato su ga kao crkveni, obredni jezik, rado prihvatili te su crkve ubrzo proširile knjige na tom jeziku.

U crkvenoslavenske tekstove postupno su ulazili hrvatski glasovi, oblici i riječi pa su ti staroslavenski tekstovi postajali sve bliži tadašnjem narodnom hrvatskom govoru. Uskoro su i na hrvatskome jeziku pisani tekstovi, u kojima je ostao tek pokoji trag staroslavenštine.

Latinica kao pismo bila je neprikladna za stari hrvatski jezik jer nije imala slova za glasove č, ć, š, ž, đ…Konstantin (Ćiril) je u 9.stoljećuza potrebe pokrštavanja naroda izumio posebno pismo – GLAGOLJICU.

Ćiril je htio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. Ujesen 867. u Mlecima pred svećenstvom zagovarao je pravo na ispovijedanje vjere na slavenskom jeziku i pismu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papa Hadrijan II odobrio  Glagoljaško bogoslužje– tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju koristila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh. Nakon Ćirilove smrti, za glagoljicu i Ćirilova brata Metoda zauzeo se i papa Ivan VIII. te pohvalio svećenike glagoljaše, koji poučavaju vjeru na materinskom jeziku.

Vrste glagoljice

Glagoljička slova mogla su biti obla i uglata. Danas se pretpostavlja, da je proces tekao od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije utvrđeno. Na našim je prostorima obla glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i hrvatskom glagoljicom.

Azbuka

Glagoljičko pismo naziva se azbuka zbog početnih dvaju grafema – az i buki.
Svako slovo ima ime: az, buki, vidi, glagole, dobro, jest, živite i tako redom. Nazivi prvih desetak slova, poredanih u svoj azbučni slijed, daju smislenu rečenicu: »Az buki vidi glagole dobro jest živite zelo zemla….« Prilagođena očekivanjima današnjeg čitatelja, ta se rečenica čita na sljedeći način: »Ja, koji slova znam, govorim da je dobro živjeti na zemlji….«

Osim toga, svako je slovo imalo brojnu vrijednost. Da bi se u rečeničnom zapisu neko slovo čitalo kao broj, autor je upućivao čitatelja da tako postupi posebnom crticom (titlom) iznad samog slova ili pak točkom ispred i iza slova. (GAO)

Što vi mislite o ovoj temi?