Pratite nas

Povijesnice

23. godišnjica osnutka 4. Gardijske brigade

Objavljeno

na

pauci

Četvrta – rođena 28. travnja 1991. početkom Domovinskog rata na hrvatskom jugu, u Splitu, izrasla je, na putu ka konačnom oslobađanju domovine, u legendu. Postrojba je to koja je kod neprijatelja izazivala strahopoštovanje, a kod hrvatskog puka divljenje i vjeru u nepobjedivost. Tamo gdje se pojavila, u početku slabo naoružana, dokazala je kako veliko hrvatsko srce, beskrajna ljubav prema domovini, nadoknađuje tehniku. Možda, deset godina nakon, ovakve tvrdnje izgledaju poput fraza natopljenih maglovitom mistifikacijom, no, istina je bila upravo takva. Deset godina Pauka svijetli je niz najvećih pobjeda, časti, ponosa, prkosne tuge zbog gubitka prijatelja što su iskoračili iz stroja da bi u njemu, u sjećanjima, živjeli zauvijek. Deset godina Pauka vrijeme je tkanja najsvjetlijih stranica domovinske povijesti. Put momaka s crvenim beretkama put je viteštva i časti hrvatskog vojnika neokaljane tijekom cijelog Domovinskog rata. Kruševo, Zelene Table – Male Bare, Zadar, Šibenik, Drniš, Vrlika, Dubrovnik, Ston, Maslenica, Ljeto, Oluja, Maestral, Južni Potez…slavni je, i zasigurno nepotpun niz. Stotinu devedeset tri poginula Pauka ugradila su sebe u konačnu domovinsku pobjedu.

Pričati o Četvrtoj znači govoriti o nevjerojatnoj snazi i upornosti jednog naroda, znači čitati veliku 

Nato111

domovinsku knjigu ostvarenja snova običnog, malog čovjeka koji je zajedno sa svojim Paucima ostvarivao po mnogima nemoguće. Najskritiji snovi se u krvlju natopljenoj javi ostvaruju: Zahvaljujući htjenju, domoljublju, viteštvu, žrtvama…
I kad se nastavi govoriti o Četvrtoj onda, tamo gdje bi se očekivala analiza sjajne taktike petogodišnjeg ratovanja bez poraza, treba pričati o ljudima: našim susjedima, našim prijateljima koji su doslovno preko noći postajali ratnici, treba pričati o njihovom viteštvu i treba reći kako je riječ o ponosnoj brigadi. S pravom. Pokazala je Četvrta kako treba biti i velik i nepobjediv kad je najteže.

Četvrta je shvatila kako školovanjem, izobrazbom i obukom ratnici u mirnodopskom vremenu trebaju postati vojnicima. I na ovom planu brigada poslovično prednjači i tek najbolje je dovoljno dobro. Pripadnici Četvrte završili su najviše vojne škole, ne samo hrvatske znajući kako se za budućnost treba, pored tehnike, ponajprije opremiti znanjem. Vlastito unapređivanje, otvorenost prema uspjehu, trajne su zadaće. Znanje i iskustvo prekaljenih ratnika jamstvo su sigurnosti naše domovine. 
Pauci su se i u međunarodnoj suradnji iskazali. Da ne bi ispala samohvala, primijetit ćemo kako su nakon vježbe Phiblex novinari američkog marinskog časopisa Marine Gazette zaključili kako su se američki vojnici pretvorili u pažljive učenike: «Najviše od svega, stekli smo poštovanje prema ovoj odlučnoj, domoljubnoj i profesionalnoj vojsci». pauci split

Naravno, dosegnuto obvezuje, prosječnost se negativno ocjenjuje. Četvrta brigada prema budućnosti kroči uvjerena kako ne postoji zadaća koju ne mogu i neće ostvariti. Djelotvorno, kako to samo Pauci znaju.Iza njihovih koraka rađala se sloboda. Pauci, drugo ime za viteštvo i deset godina nakon nastavljaju niz. I mirnodopske zadaće su i odgovorne i teške. A Četvrta je uvijek znala prijeći svaku prepreku, postajući spremnija, čvršća, djelotvornija. Ratnici su postali vojnici, Četvrta legenda. Ponositi stroj crvenih beretki na čast i diku domovine.

Ratni put brigade

1991. – 1996.

Kratki prikaz koji slijedi nije dovoljan za dostojno orisati put i karakter onoga što sjaji imenom 4. gardijska brigada, namjera nam je samo kratko podsjetiti na neke značajke i vremena.
U pripremama za ustrojavanje Zbora narodne garde 28. travnja 1991. začela se i 4. brigada ZNG, danas 4. gardijska brigada Hrvatske vojske. 

Resnik1

Odmah nakon osnutka redarstvenicima iz Središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a u Lučkom, Rakitju i Kumrovcu, priključuju se dragovoljci, uglavnom s područja južne Hrvatske i zapadne Hercegovine. U kampovima Resnik, Trilj i Imotski započinje obuka i ustrojavanje glavnine ljudstva, ali i kontinuirani prijem novaka. Odmah je bilo jasno da ljudstvo neće biti problem već temeljna briga postaje kako mu osigurati barem najosnovnije pješačko oružje. O tenkovima, topništvu i drugom oružju veće vatrene moći, tada se nije moglo ni sanjati, ipak, na razne načine prikupljeno je ono najosnovnije, čime bismo se mogli suprostaviti neprijatelju.

Već 31. 07. 1991. godine brigada pod zapovijedanjem današnjeg generala bojnika Ive JELIĆA dobiva prvu borbenu zadaću te jedan njen dio kreće u Kruševo.

Krusevo1

Tako 01. 08. slijedi prvi oružani sukob. Tu u Kruševu, zadan je prvi udarac neprijatelju, o čemu svjedoči i Radio Knin priznavanjem velikih gubitaka. Nakon mjesec i pol dana uspješne obrane, zbog nepovoljnog taktičkog položaja padom mjesta Jasenice, brigada se morala izvući iz Kruševa. Dok je glavnina snaga bila u Kruševu, dio brigade je branio Vrliku.

15. 09. 1991. godine Zrakoplovni vod 4. gardijske brigade sudjeluje u uspješnoj akciji osvajanja vojarni kod Ploča «Zelena tabla – Male Bare», kada je zarobljeno cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane Ploče, Vrgorac i Makarske te dosta protuoklopnih sredstava i ponešto topničkog oružja. Dok dvije bojne djeluju na drniškoj i sinjskoj bojišnici dio brigade angažiran je u bojnim djelovanjima na prostoru Zadra i Šibenika. U takvim prilikama se stvaraju i prve topničke snage brigade, sastavljene od tek nekoliko lakših oruđa potpore, uglavnom minobacača 82 i 120 mm.

Zbog neposredne ugroženosti Dubrovnika tri samostalna voda 4. gardijske brigade sredinom listopada ulaze u grad pod okruženjem i stavljaju se u njegovu obranu na Srđu i Mokošici, gdje ostaju sve do sklapanja primirja. Uz ova tri voda za obranu juga brigada angažira i svoju 4., a zatim i 3. bojnu u prosincu 1991. godine i to na području Imotica – Topolo. U isto vrijeme se i samostalna satnija pod zapovijedanjem pokojnog Andrije Matijaša angažira u obrani Stona. Zapovjedništvo brigade se od siječnja 1992. smješta u Ploče, dok se jedna bojna nalazi na bistrini, jedna u Metkoviću, a jedna bojna je držala pozicije od Posedarja prema Pagu.

Dubrovnik1

Početkom lipnja 1992. godine zapovijedanje brigadom preuzima, danas brigadni general, Mirko ŠUNDOV. Krajem istog mjeseca zapovjedno mjesto i glavnina snaga brigade seli iz Hutova u Orašac.  Nakon kratke konsolidacije snaga uslijedilo je nekoliko teških bitaka u kojima su uz veliko ljudsko zalaganje i žrtvu zauzeti dominantni objekti, otvoren je prostor za potpuno oslobađanje dubrovačkog zaleđa, pa je prodor nastavljen prema Uskoplju. Herojskim pothvatima pješačkih postrojbi u ovim bitkama svakako treba istaknuti i ulogu oklopno – mehanizirane satnije, koja je pod vodstvom pokojnog Andrije Matijaša bitno pridonijela ovladavanju područjem.

Dubrovnik2

Završna operacija kojom je cijeli prostor dubrovačkog zaleđa, sve do granice na Prevlaci, stavljen pod nadzor Hrvatske vojske, bila je akcija «Vlaštica», nazvana po istoimenoj koti koja je dominirala cijelim područjem. Akcija je izvedena u teškim vremenskim uvjetima i unatoč snažnom otporu neprijatelja uspješno okončana za samo tri dana. Time je četvrta gardijska brigada zajedno s 1. gardijskom brigadom HV «Tigrovima» i drugim postrojbama HV, postavila crtu bojišnice koja je ostala nepromijenjena do kraja rata.

Nema vremena za odmor, pa nakon preustroja brigade u studenom i prosincu 1992. godine, slijedi druga velika zadaća. Bila je to operacija Maslenica 21. 1. 1993. godine. 
Brigada je ovdje prvi put mogla pokazati svoju punu silu, učinkovitost i visoku taktičku zrelost. Iako su se osjećale posljedice teških bitaka na jugu, ljudstvo je gotovo prepolovljeno, brigada je u 

Maslenica1

akciju ušla visoko motivirana i unatoč umoru bojno spremna. Već prigodom izviđanja, skupina pripadnika 3. bojne nailazi na minsko polje, a gubici nagovješćuju teško izvršenje zadaće. I zaista operacija «Maslenica» se pokazala jednom od težih i zahtjevnijih u Domovinskom ratu. Sama napadna operacija trajala je dva i pol dana i brigada je u suradnji sa drugim postrojbama Hrvatske vojske uspješno obavila postavljenu zadaću. Po prelasku u obranu, već umorni borci morali su otrpjeti silovite protuudare, u kojima su u nekoliko slučajeva požrtvovnim akcijama pojedinaca i manjih skupina očuvani stečeni položaji od novigradskog zaleđa do sela Kašić. Važnost izvedene operacije i sa gledišta obrane Zadra, koji je do tada trpio česta granatiranja, ali i s obzirom na mogućnost korištenja novog pontonskog mosta u Masleničkom ždrilu, svrstao je ovaj ratni uspjeh među veće pobjede u Domovinskom ratu, a 4. brigadu potvrdio kao jednu od najboljih postrojbi Hrvatske vojske. Brigada je ovdje prvi put pokazala punu snagu i upotrijebila bojna sredstva koja do tada nije imala. U nedostatku potrebne obuke i iskustva motivirani borci pridonijeli su da operacija od početka do kraja bude izvedena visoko profesionalno i učinkovito.

Koncem ožujka 1993. godine brigada predaje područje odgovornosti 3. gardijskoj brigadi i odlazi na zasluženi odmor, te pristupa daljnjoj obuci i prijeko potrebnoj popuni. U to vrijeme zapovijedanje brigadom preuzima, današnji general bojnik Damir KRSTIČEVIĆ, a dotadašnji zapovjednik, danas brigadni general Šundov, odlazi na novu dužnost.
Uz stalni rad na ustroju i popuni 4. brigada je početkom lipnja 1993. godine ponovno na borbenim crtama, najprije u prostoru vodičkog zaleđa, a potom ponovo na prostorima oslobođenim u operaciji Maslenica, gdje uspješno provodi aktivnu obranu.
Kako bi se održala stalna borbena spremnost, obzirom na prilike i uvijek prisutnu mogućnost borbene uporabe, brigada je u neprekidnom procesu unutarnje izobrazbe i uvježbavanja. Vrhunac je pokazala u primjerno izvedenoj taktičkoj vježbi sa bojim ciljanjem, «Bandira 94» kojoj su bili nazočni uz Predsjednika RH i Vrhovnika OS, dr. Franju Tuđmana i Ministra obrane Gojka Šuška, brojni strani diplomatski predstavnici. Četvrta gardijska brigada kao već stasala postrojba, sa svim odlikama dobro organizirane i ustrojene vojne organizacije postaje stalna interventna snaga nadređenom zapovjedništvu i kao takva sa uspjehom provodi sve postavljene zadaće.

Dinara1

Tijekom 1994. i prve polovice 1995. godine 4. gardijska brigada je u sklopu svog zbornog područja izvršavala sve postavljene zadaće te provodila intezivnu obuku pripremajući se za završne operacije oslobađanja okupiranih dijelova RH, a daljnjem razvoju događanja pridonio je i «Splitski sporazum», potpisan 22. srpnja 1995. godine. Operacija «Ljeto 95» mogla je početi. Obzirom na nepovoljnu konfiguraciju terena u nastupanju prema Bosanskom Grahovu i teškoće koje su se ukazale u prvim pokušajima ovladavanja tim prostorom, Četvrta je dobila zapovijed uključiti se u operaciju unatoč činjenici da je tek puštena na odmor. Odmah iz pokreta postrojbe Četvrte krenule su prema Bosanskom Grahovu i već sutradan su zajedno sa 7. gardijskom brigadom ovladale njegovim širim prostorom.

Oluja1

Uslijedila je «Oluja». Nakon posljednjih operacija, postalo je već jasno da je slijedeći cilj, grad Knin, pa je neprijatelj ovakvim razvojem događaja doveden u težak taktički položaj.
Dana 5. kolovoza 1995. godine taj trenutak je i dočekan. U sklopu široke vojno – redarstvene operacije «Oluja», Četvrta je skupa sa 7. brigadom ušla u Knin i nakon kraćeg zadržavanja nastavila progoniti neprijatelja prema granici Republike Hrvatske, u pravcu mjesta Srb.

Već u 14.40 sati istog dana područje je bilo pod nadzorom. U naredna dva dana slijedile su akcije s ciljem osiguravanja granice Republike Hrvatske nakon čega je postrojba zamijenjena. Odmor nije dugo trajao. Tvrdjava1 Naime, neprijatelj je u namjeri vraćanja izgubljenog krenuo u prutuudar na položaje 141. brigade Hrvatske vojske kod prijevoja Derala između Strmice i Bosanskog Grahova te ih zauzeo. Dio brigade je 15. kolovoza 1995. godine žurno upućen u ispomoć na to područje, gdje je presjekavši komunikaciju Drvar – Resanovci, doveo napadače u nepovoljan taktički položaj. Uz žestok otpor neprijatelja angažirane snage su već sljedećeg dana povratile izgubljene položaje i vratile se u Knin.

Oluja_3

Početkom listopada 1995. godine brigada dobiva novu borbenu zadaću u operaciji nazvanoj «JUŽNI POTEZ». Cilj operacije je bio ovladavanje širim prostorom Mrkonjić Grada. Snage Hrvatske vojske su 9. listopada 1995. godine obavile silovitu topničku pripremu te je do kraja dana završen najteži dio zadaće, u potpunosti su razbijene neprijateljske snage i natjerane u bijeg.

Pauk-276x188

Taj dan bi zasigurno bio zapamćen kao sjajan prikaz snage i organiziranosti Hrvatske vojske da nije pomućen smrću legendarnog hrvatskog časnika i istinskog simbola ove brigade generala Andrije Matijaša Pauka.

Knin_postr-281x194

Četvrta gardijska brigada je u Domovinskom ratu položila 194 žrtve, 5 gardista se vode nestalim, a 1600 njezinih pripadnika je ranjeno ili na drugi način stradalo. Kroz nju je prošlo mnogo iznimnih boraca, dočasnika i časnika koji su danas u mirovini ili na drugim dužnostima. Svi oni, s manjim ili većim zaslugama učinili su da ime 4. gardijske brigade postane nezaobilazno u stvaranju novije hrvatske povijesti

Braniteljski portal / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

Na današnji dan 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinj – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpsko krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije – Sibinj 19. veljače 1935.

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari