Pratite nas

Povijesnice

23. siječanj 1946. rođen Zvonko Bušić – jedinstveni borac za slobodu Hrvata

Objavljeno

na

Na današnji dan 23. siječnja 1946. rođen je u Gorici (Hercegovina) Zvonko Bušić, najpoznatiji hrvatski politički emigrant i borac za slobodu hrvatskog naroda u vrijeme strahovlade komunističkog terora od 1945-1990. Zvonko Bušić smatrao je Jugoslaviju državom koja drži Hrvate u dvostrukim lancima smrti – komunizma i velikosrpstva. Njegova jedinstvena sudbina neustrašivog idealističkog borca za slobodu hrvatskog naroda oslikava svu tragiku hrvatskog čovjeka 20. stoljeća.

[ad id=”93788″]

Otmica zrakoplova – glavni cilj izvijestiti svijet o strašnom položaju Hrvata u Jugoslaviji

Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih domoljuba koju su sačinjavali Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727. Namjera skupine Hrvata disidenata bila je da iz aviona izbace letke nad Londonom i Parizom. Letci su bili naslovljeni sa “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“ . Svijet je morao biti upoznat sa strahotama koje su se događala u Jugoslaviji već preko 30 godina!

U avionu nisu imali nikakvo oružje, a jedna bomba ostavljena je u pretincu podzemne željeznice u New Yorku zajedno sa informativnim materijalom koji je opisivao užasno stanje ljudskih i narodnih prava Hrvata u Jugoslaviji, kao i progone i brojna ubojstva političkih i drugih protivnika jugoslavenskog režima. Svrha toga je bilo da ove vijesti izađu na naslovnicama najvećih svjetskih medija. Uistinu to se i dogodilo, pa su napokon svijetu otkrivena brojna ubojstva, mučenja, praćenja i progoni svake hrvatske ili antikomunističke misli ili svijesti u zlokobnoj tamnici naroda – Jugoslaviji.

No, prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac specijaliziran za demintiranje eksploziva Brian Murray.

U presudi sudac naglašava: Bušić nije terorist i kriminalac

Pri izricanju presude Zvonku Bušiću sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se na suđenju kada je okružni sudac John Bartels u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.

Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.

Međutim, supruga poginulog policajca smatrala je da je istina drugačija. Pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.

Hrvatska država godinama tražila puštanje Zvonka Bušića

Još od proglašenja neovisnosti 1991. Republika Hrvatska je, uz plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda, pokušavala ishoditi oslobođenje svog najpoznatijeg borca za slobodu i prebaciti ga u domovinu. Naša država je ispunjavala sve pravne zahtjeve koje je američka strana tražila, ali do transfera Bušića u Hrvatsku nije dolazilo, pa se očigledno radilo i o političkom problemu. Dokaz tome je da je nakon 30 godina tamnice stari politički domoljub i idealist Zvonko Bušić ostao u zatvoru kao jedini nemuslimanski zatvorenik uz još jednog Kolumbijca!

Nakon niza pritisaka hrvatskih vlasti i protesta hrvatske javnosti pred američkim veleposlanstvom, na sjednici 13. prosinca 2002. Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.
Zvonko Bušić se u Hrvatsku vratio 24. srpnja 2008., a u Zračnoj Luci Zagreb je dočekan kao junak i borac za slobodu. Bušiću su u zračnoj luci dobrodošlicu došli poželjeti političari Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson te nekoliko stotina građana. Nekoliko dana kasnije, Bušiću je priređen i veliki doček u Imotskom i rodnoj Gorici u susjednoj Hercegovini.

Od povratka u Hrvatsku živio je u selu Rovanjska, u općini Jasenice.

Potresan tekst nad grobu domoljuba

Dana 1. rujna 2013. Bušić je izvršio samoubojstvo hitcem iz pištolja. Hrvatskom narodu, kojeg je volio iz najdubljih dubina svog plemenitog i čvrstog hercegovačkog srca, ostavio je dva oproštajna pisma u kojima navodi da „nije više mogao živjeti u Platonovoj pećini” i da mu je „lakše bilo sanjati slobodnu Hrvatsku nego izdržavati hrvatsku zbilju”.

Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. – piše na nadgrobnom spomeniku velikanu hrvatske borbe za slobodu Zvonku Bušiću.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari