Pratite nas

Povijesnice

23. travnja 1992. – konačni slom srpske ofenzive prema Neretvi

Objavljeno

na

Dana 23. travnja 1992. srpska ofenziva prema Neretvi doživjela je konačni slom.

Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Narod.hr donosi izuzetno zanimljiv opis te bitke iz pera sudionika hrvatskog vojnika iz čuvene ratne postrojbe Crne mamabe.

Posebna pomoć obrani Livna i prodora srpske vojske prema Neretvi bio je dolazak 200-ak pripadnika 2. brigade – čuvenih Crnih mambi. Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda.

Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne (gdje je bila smještena 2. brigada) krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje generali Rosso i Gotovina.

U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Napad na Rujane I Čelebiće – slom Srba

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji.

Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu.

Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor.

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske.

Jedinstvena taktička hrvatska i bosanko-hercegovačka bojišnica

Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali mambe su uz pomoć domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zapamtiti zauvijek! Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Memoari Slavka Lisice – „naši (Srbi) stoje goli kao od majke rođeni bez ponosa, bez gaća“

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom mambi i pomagača sve raspalo: ”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”.

S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio!

U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Tako je neslavno propao srpski san o izlasku na Neretvu i srednji Jadran.

> Heroji Domovinskog rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

25. obljetnica ustroja 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Objavljeno

na

Objavio

18. travnja 1994. – Ustrojen 1. hrvatski gardijski zdrug

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. godine zapovjed o ustrojavanju 1. hrvatskog gardijskog zbora, združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko ceremonilanih radnji ali i najelitniju postrojbu Oružanih snaga 1. hrvatski gardijski zdrug.

Zdrug je ustrojen 18. travnja 1994. godine, a osmišljen je kao specijalna vojna postrojba za obavljanje najsloženijih i najzahtjevnijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna Zrinski, ali su u Zdrug ušli i dijelovi ostalih specijalnih postrojbi Glavnog stožera, Bojna Frankopan, Bojna ban Jelačić, Bojna Matija Vlačić, Bojna Ferdo Sučić te dijelovi 8. Lakojurišne brigade Vojne policije.

Zapovjednik Zdruga general Miljenko Filipović, dotadašnji zapovjednik Bojne Zrinski i dobrovoljac od samih početka Domovinskog rata, povratnik u Hrvatsku kao bivši legionar francuske Legije stranaca organizirao je obuku za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Dio zapovjedništva Zdruga vojnička iskustva je stekao u Legiji stranaca te su u obuci Zdruga korištene metode te vojne postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata.

Unutar Zdruga osim pješaštva djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, postrojbu za elektronička djelovanja, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik Zdruga Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni pripadnici Zdruga uspješno su izvršili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama. 1. hrvatski gardijski zdrug provodio je obuku komandosa u Hrvatskoj vojsci, TOVKO ili temeljnu obuku vođe komando ophodnje.

Samo pripadnici specijalnih postrojbi su mogli pohađati obuku, pripadnici 1. HGZ-a, izvidnici gardijskih brigada, pripadnici specijalnih postrojbi HV-a te specijalne policije. Uvjet za pristup obuci je bila padobranska obuka i godinu dana službe u specijalnoj postrojbi.

U prvoj fazi obuke prvih mjesec dana pripadnici obuke su mogli spavati 4 sata na dan u intervalima po jedan sat. U toj fazi nazvanoj Zeleni pakao testirala se fizička izdržljivost i psihofizička izdržljivost na stres.

Na kraju svakog tjedna komandosi su prolazili poligon smrti, gdje su cijeli dan proveli u aktivnosti obavljajući zadaće. Sve vrijeme obuke vježbalo se isključivo bojevim streljivom.

Nakon toga su helikopterima prebačeni u planinu gdje su slijedećih mjesec dana usavršavali vještine u alpinizmu. Treća faza obuke se odvijala na moru.

U toj fazi kandidati su smjeli spavati od 5 do 6 sati te su u vodi morali provesti 14 sati dnevno. Tu se testirala krajnja granica izdržljivosti u vodi, tkz. Plavi pakao. Do te faze obuke kandidati su počeli vidno mršaviti, svaki je izgubio desetak kilograma težine.

Nakon plavog pakla, četvrta etapa obuke je bila preživljavanje. Padobranskim desantom spušteni su u šumu gdje su mjesec dana su provodili u simuliranoj situaciji neprijateljskog teritorija.

Morali su se kriti od potjera sa psima, spavati u šumi i jesti ono što nađu. Instruktori su im neprekidno zadavali zadatke simulacije napada ili izviđanja pred realnom potjerom. Ako je ovdje komandos zakazao ispadao je bez obzira što je završio sve prethodne faze. Taj dio obuke se nazivao Stalne operacije.

Pod stalnim pritiskom grupa koje ih traže komandosi su prelazili i do 30 kilometara na dan. Od 250 vojnika obuku je završavalo njih 10 do 20.

Zdrug je do 2000. godine odgovarao izravno ministru obrane, odnosno Predsjedniku i Vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga. Nakon 2000. Zdrug potpada pod zapovjedništvo Glavnog Stožera Oružanih snaga.

Smjenom vlasti 2000. godine u procesu tkz. detuđmanizacije nastala je medijska hajka na 1. hrvatski gardijski zdrug. Zdrug je uspoređivan sa Sadamovom Republikanskom gardom te su nazivani Tuđmanovim pretorijancima, opasnom vojnom postrojbom spremnom izvršiti državni udar na legalno izabranu vlast.

Zdrug je optuživan da je bio dio Tuđmanove megalomanije i rasipavanja državnih sredstava jer Hrvatskoj nije trebala takva vojna postrojba čime se pokušalo opravdati ukidanje najelitnije i najperspektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

Zdrug je raspušten u ožujku 2000. godine odlukom predsjednika Stjepana Mesića. Nakon reorganizacije Oružanih snaga Zdrug je priključen novoustrojenoj 350. Vojnoobavještajnoj bojni i Bojni za specijalna djelovanja gdje je kasnije pri preustroju ugašen.

Na ratnom putu bojne Zrinski i 1. hrvatskog gardijskog zdruga poginuo je 71 pripadnik postrojbe, dvojca se vode kao nestali, a 286 je ranjeno.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je 30. ožujka 2017. Prvi hrvatski gardijski zdrug i Specijalnu postrojbu Ministarstva obrane Bojnu Zrinski za iskazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu Redom kneza Domagoja s ogrlicom

Kamenjar.com

 

Obilježena 25. obljetnica 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Objavljeno

na

Objavio

16. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Vukovar) – masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Ista vojska (Titova JNA i Titova JA), isto znakovlje (komunistička petokraka), isto zaklinjane u Jugoslaviju, isti kult ličnosti, istim duhom mržnje nadahnuti zločinci: Vukovar u travnju 1945. godine proživio je teške dane i masakre slične onima iz 1991. godine. Žrtve su bili vukovarski Hrvati i Nijemci kao i 1991. godine, a zločinci komunistički partizani iz Srbije, u koje su nedavno prešle i tisuće amnestiranih četnika u kolovozu 1944. godine.

Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak priče kojom su jugoslavenski komunisti „sakrili“ svoje slavonske krvave „lude dane i noći“ u travnju 1945. godine. Jedna od stotina žrtava u Vukovaru bio je Vladimir Mrzljak, otac biskupa Josipa Mrzljaka.

Krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar bio ‘jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada’, piše hkv.hr.

Treba reći da je proboj prema Vukovaru napravljen od jedinica JA popunjenih Srbijancima iz Srbije, pa su oni bili i glavni protagonisti masovnih zločina nad civilima u Vukovaru 1945. godine, te većini mjesta Srijema i istočne Slavonije.

Premda se danas ističe da su u tom proboju sudjelovale i jedinice iz Hrvatske, radilo se o zloglasnoj 6. ličkoj diviziji koja je bila većinom popunjena partizanima srpske nacionalnosti na čelu s ratnim zločincem Đokom Jovanićem. Ta jedinica je počinila brojne zločine na svom putu, a osobito u Zagrebu i okolici, te Sloveniji gdje su sudjelovali u masovnim likvidacijama.

Druga partizanska jedinica iz Hrvatske bila je 13. proleterska brigada „Rade Končar“ iz Vrginmosta koja je imala manji broj vojnika od nekoliko stotina vojnika, dobrim dijelom srpske nacionalnosti ( tzv. narodni heroji 13. proleterske brigade su ratni zločinac i ubojica iz Jazovke Rade Bulat, Milan Žeželj, Bogdan Mamula i Dušan Pekić, Ante Banina, Marijan Badel).

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru, 1945. godine 1991. godine, i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kulturni radnici’. Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.

Smrt vlada Vukovarom u proljeće 1945. godine

Zločini partizana u Podunavlju počeli su već ranije iu jesen 1944. godine: u Odžacima, preko puta Vukovara i Dunava, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola i ubila ih. Dva dana nakon toga u obližnjem Filipovu, ista partizanska brigada je ubila 212 ljudi.

Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega čak 2.596 starosjedilaca Nijemaca. U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. ‘Essegu’, ili kako se popularno zvao ‘Frankfurt na Dravi’, živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca.

Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri nad civilnim stanovništvo, prvenstveno Hrvatima i Nijemcima.

Sve je bilo kao i 1991. godine: ista vojska (JNA ili JA), isto znakovlje (petokraka), isti zločini.

Planirane i ciljane likvidacije od strane partizana – birali su koga će ubiti!

Kada je 12. travnja 1945. probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 119 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih i obrazovanih ljudi. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine.

S vukovarskim Nijemcima ubijani su i viđeni Hrvati ili ljudi koji su prokazivani kao hrvatski nacionalisti, slično kao i 1991. godine.

Likvidacije su vršene ciljano nad onima koji su novom režimu mogli predstaviti neku potencijalnu opasnost, a to su prije svega ugledni Vukovarci, intelektualci i bogati ljudi, jer uvijek je nakon odvođenja i likvidacije slijedila konfiskacija, odnosno zapljena njihove imovine koju su uglavnom razdijelili među sobom najviše pozicionirani partizani, uglavnom Srbi.

Temeljem arhivske građe o “Vukovarskoj bartolomejskoj noći” s 12. na 13. travnja 1945., koju je u svojoj knjizi “U potrazi za istinom” iznio vukovarski kroničar Mirko Kovačić, te noći likvidirano je 290 ljudi mahom obrazovanih, uglednih i imućnih Vukovaraca, a još toliko građana i zarobljenika tijekom idućih mjesec dana. Ubijani su na dva salaša na širem vukovarskom području i lokacijama oko Stare klaonice, pored kapelice sv. Ivana Nepomuka i na Adici.

Partizani ubili oca biskupa Mrzljaka – „Moj je otac bio državni službenik“

Biskup Josip Mrzljak rodio se u Vukovaru u obitelji Vladimira i Barice Mrzljak, rođene Šimecki, koji su prethodno živjeli u Krašiću, odakle su i rodom, no potom su se preselili u Vukovar gdje je otac dobio namještenje kao državni službenik. Kada je navršio tek godinu dana, otac mu je nestao za vrijeme „Bartolomejskih noći u Vukovaru“ u travnju 1945. godine, kada su partizani vršili masovne likvidacije civila.

Nakon te stravične noći Josip se s majkom i sestrom vraća u Krašić. Spomen na oca i žrtve dočekao je 2008., kad je ispred župne crkve sv. Filipa i Jakova postavljen zavjetni križ za sve nevine hrvatske žrtve komunističkog terora koji je počeo nakon ulaska partizanskih snaga u Vukovar.

Sve to je bilo zabranjeno i spominjati u vrijeme Titove diktature, pod prijetnjom zatvora samo iz jednog razloga: da bi Hrvati imali stigmu ubojica (koji su zapravo bili u daleko najvećem broju slučajeva srpski partizani) i da bi se u kolektivnu svijest hrvatskog naroda upisao zaborav za žrtve i kolektivna krivnja.

Tako biskup Mrzljak govori:

“Kada sam imao godinu dana u Vukovar su ušli tzv. osloboditelji, partizani – komunisti. Moj je otac bio državni službenik. Pozvali su ga da se javi i preda vlast. Otišao je iz stana, rekli su da će se vratiti. Nažalost nikada nije vratio, a ne znamo ni gdje je završio, kako on tako i drugi koji su imali neke odgovorne službe u ovome gradu. Nama su govorili da su nestali. Sigurno da oni koji su to učinili itekako dobro znaju što je bilo s njima, ali niti ja niti ostala rodbina do danas ne znamo kakva je njihova sudbina”.

Mrzljak poručuje i kako ljudi kroz molitvu žele biti s pokojnima jer se ovakvi zločini ne mogu zaboraviti.  “Puno je svjedoka koji više nisu s nama i koji o sudbini naših najmilijih ne mogu govoriti. Iako se oca ne sjećam, mogu reći da mi nedostaje.”

Mnogi su Vukovarci stradali na Križnom putu 1945. godine.

Prema do sada obavljenim istraživanjima, dostupnim dokumentima i naročito svjedočanstvima, postoje vrlo jasne indicije o postojanju najmanje 7 masovnih grobišta u Vukovaru i njegovoj neposrednoj okolici u kojima se nalaze žrtve komunističkog terora iz travnja 1945. godine, međutim do sada nije bilo, rekao bih, političke volje da se krene u otkrivanje masovnih grobnica i identifikaciju posmrtnih ostataka.”

Veliki broj ljudi zna za „Bartolomejske noći Vukovara“ 1991. godine, ali za ove jednako monstruozne iz travnja 1945. – gotovo nitko i danas ništa ne zna.

A krivci, ponajprije iz redova Titove komunističke armije, ostali su na slobodi.

HKV/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari