Pratite nas

Herceg Bosna

24 GODINE OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI

Objavljeno

na

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993. jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

Pokolj u Grabovici počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93”.

Padom Grabovice braneći svoja ognjišta život su izgubila tri pripadnika HVO-a : Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić.

Većina pretežito mlađih žitelja Grabovice ranije je izbjegla a ostale su uglavnom starije osobe vjerujući da im se ništa neće dogoditi jer nikome ništa nisu skrivili.

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. ARBiH  a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sedinom ljeta  ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago – Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH “Zulfikar”.

Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe “Zulfikar” u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe “Zulfikar”na području Grabovice često su boravili i pripadnici “Drežničkog bataljona” pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića – Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.

Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije “Neretva 93”, koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji “Neretva 93” bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:

– Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića – Ćele;

– Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića – Cace, kao i manje postrojbe

za posebne namjene;

– “Igmanski vukovi” pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

– Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao “Solakovi ljudi” ili “Adnanova grupa”

– “Handžar divizija” i

– Odred za posebne namjene MUP-a BiH “Laste”. Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage – Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu – Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran.

Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao:

“ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu”!

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir “vitezova” ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim.

Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo’. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali’. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine…”

U suludom krvavom piru pripadnika “viteške i slavne ” ABIH 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Josip Brekalo           1939
Luca Brekalo           1939   žena Josipa
Pero Čuljak             1913
Matija Čuljak            1917  žena Pere
Andrija Drežnjak       1921
Mara Drežnjak         1921  žena Andrije
Dragica Drežnjak     1953  kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak         1933
Ljubica Drežnjak       1932  žena Živkova
Cvitan Lovrić             1936  ubijen prije  09.09  1993  u svojoj kući
Jela Lovrić                1940  žena Cvitanova  ubijena prije  09.09  1993  u svojoj kući
Mara Mandić            1912
Ivan Mandić              1935
Pero Marić                1914
Dragica Marić           1914  žena Perina
Ilka Marić                 1921
Ruža Marić               1956
Martin Marić             1911
Marinko Marić          1941
Luca Marić              1944  žena Marinkova
Marko Marić            1906
Matija Marić            1907  žena Markova
Ruža Marić             1935
Ilka Miletić              1926
Anica Pranjić          1914
Franjo Ravlić           1918
Ivan Šarić               1939
Ivan Zadro               1924
Matija Zadro            1923  žena Ivanova
Mladen Zadro          1956  sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro          1956  žena  Mladenova
Mladenka Zadro       1989  četverogodišnja kčer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk                1930  ubijen prije 30.07 1993  u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično . Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova .

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

“Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

“…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.”

GrabovicaSa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili : Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici.

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: “vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala. General Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”.Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

Danas 22 godine poslije ništa se nije promjenilo. Ponovo će u Grabovici na misnome slavlju svećenik i neko od pripadnika stradalničkih udruga tražiti da se nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vjence izricati velike riječi.

A onda ponovno muk. Do sljedeće obljetnice stravičnoga zločina u Grabovici.

Daran Bašić/Kamenjar.com

Gospodin je pastir moj:
ni u čemu ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
On mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim On me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči DUŠMANIMA mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Tvome ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

28 godina od okupacije Mostara od strane tzv. JNA i rezervista

Objavljeno

na

Objavio

Prije 28 godina, 19. rujna 1991. u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA. Zbog navodnog osiguranja Zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi više od pet tisuća rezervista, pripadnika titogradskog i užičkog korpusa tzv.JNA.

Nedugo nakon dolaska, tzv.JNA zauzima položaje na brdima oko Mostara i zračne luke, pripremajući opsadu grada koja će početi s proljećem 1992. godine.

Za dolazak rezervista u Mostar (19. rujna 1991.) iako nenajavljen, mostarski krizni stožer bio je pripravan. U suradnji s hrvatskim kadrovima u republičkom MUP-u zaustavljen je prvi nasrtaj rezervista da uđu u samo središte grada. Zaustavljeni su u Gnojnicama i Zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove, piše HMS.

U Mostar je ilegalno donesena radio-oprema koju su kupili Hrvati u Njemačkoj. Svakodnevno je sve veći broj dragovoljaca pristupao obrani Mostara, oružje koje je dolazilo ilegalno raspoređivalo se preko glavnog stožera u Grudama. U to vrijem gradom su kružile razne dezinformacije i zlonamjerne glasine koje je širio KOS što je među građane unosilo nemir, pa se krizni stožer morao suprotstaviti i takvom vidu specijalnog rata protiv KOS-a.

Dok je rat praktično pred vratima, oporbene stranke u Mostaru organiziraju razne mitinge podrške za JNA.

Od tada pa do početka ratnih događanja u Mostaru, skoro svakodnevno  dolazilo je i do incidenata u koje su bili uključeni rezervisti tzv.JNA. Sporadična pucnjava s okolnih brda prema Katedrali, strašenje građana s dugim cijevima na ulicama, bombe u kafićima, pijančevanje i tuče, te pucnjava na vozila u okolici Mostara, ali i međusobni obračuni rezervista, unijeli su osjećaj straha, nemira i nesigurnosti među stanovnike Mostara.

U listopadu 1991. je napadnuto i selo Ravno u sjeverozapadnom dijelu Popova polja, što je događaj kojim de facto počinje rat u Bosni i Hercegovini, za kojeg tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je kazao da nije „naš rat“.

Jedinice JNA smještene u Mostaru su trebale, zajedno s kninskim korpusom, zauzeti Split i srednju Dalmaciju. Kako to nisu uspjeli učiniti, užički i podgorički korpus ostaju na ovom području.

Užički korpus je preimenovan u ”bilećki”, a poslije i u ”hercegovački”. Djelovao je na području Mostara. Titogradski korpus je djelovalo na području Popova polja, Neuma, Stona i Dubrovnika.

Pod zapovjedništvom ovih korpusa su kasnije bile i brojne paravojne formacije iz Srbije i istočne Hercegovine, koje su počinile i zločin na Uborku gdje je mučki ubijeno 114 civila iz mostarskog naselja Zalik i Sutina, a za koji nitko nije odgovarao. Bio je to jedan od prvih masovnih zločina nad civilima tijekom četverogodišnjeg rata u BiH.M. L./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Posušje: Obilježena 25. obljetnica Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Posušje je danas bilo središte obilježavanja 25. obljetnice osnutka Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane Herceg Bosne.

Predsjednik Hrvatskog narodnog sabora i HDZ-a BiH dr. Dragan Čović s izaslanstvom i članovima udruge, nazočio je ovoj obljetnici te se nazočnima obratio na svečanoj akademiji.

-Mi smo se kroz ovo vrijeme, kroz ovih 25. godina kako obilježavamo obljetnice naših Udruga, ali i ovo vrijeme od 90. 91., pa do 95. pomalo zaboravili, pomalo razjedili i pomalo uvjerili sebe kako je to vrijeme iza nas i kako ne treba obilježavati obljetnice. Siguran da je Hrvatska Republika i Hrvatska zajednica Herceg Bosna učinila ono što nitko drugi u Bosni i Hercegovini nije. Dala je jedan doprinos da mi imamo mogućnost da i Republika Hrvatske osigura svoju neovisnost, svoju slobodu, unutar povijesnih granica, a s druge strane očuvali smo ono što se moglo očuvati kada je u pitanju hrvatski narod i samu Bosnu i Hercegovinu kao takvu, kazao je predsjednik Čović.

-Hrvatska Republika Herceg Bosna se do kraja ugradila u sadašnje tkivo Bosne i Hercegovine. S te strane i ova obljetnica i svaka druga, neka bude poticaj, ne, da se mi bavimo prošlošću, nego, da mladim ljudima skrećemo pozornost na iskušenja i žrtve na koje smo na jedan način ponosni kada se klanjamo svima onima koji su dali svoje živote, za njih palimo svjeće, izgovaramo molitve, danas u Posušju a tako i u još 24, 25 općina, gradova, u našoj BiH gdje imamo svoje načelnike i gradonačelnike, naglasio je dr. Čović.

-Nema u Herceg Bosni nikakve takozvanosti, međutim, nemojmo se previše opterećivati kada oni tako nešto govore. Oni imaju svoje strategije bez obzira u kojem ih vremenskom razdoblju iznose, bez obzira je li to vrijeme kada smo morali posegnuti za Hrvatskom samoupravom ili neko drugo u 24. godine od rata na ovamo. Tih iskušenja će biti, jer mi nismo formalno završili ono što smo trebali. Trebamo štitit vrijednosti Domovinskog rata i dostojanstvo naših branitelja na poseban način. Dobar dio vlasti i danas nije završio kada je u pitanju pravni mir BiH, pravno uređenje BiH.

U Orašju kada smo obilježavali obljetnicu Udruge nositelja ratnih odličja Hrvatskog vijeća obrane Herceg – Bosne, razgovarali smo s gosp. Plenkovićem i njegovim suradnicima da vidimo što se još da uraditi sa zakonima u RH kako bi naši branitelji imali svoje mjesto. To sve skupa nije završeno, ali znamo da smo u to ugradili sve što smo znali i bili smo za stolom i razgovarali oko toga. Ako i ima kakvih nazadovoljstava ne možemo ih popraviti nego radeći zajedno, naglasio je predsjednik Čović.

-Ostanimo zajedno i budimo svjesni iskušenja koje smo svi zajedno prolazili i u ratno vrijeme, a i ovo vrijeme iza rata. Neka svaki put kada smo pali ili pogriješili, međusobno se razdijelili bude nauk, da više takvog luksuza ispred sebe nemamo, zaključio je predsjednik Čović uz izrečene čestitke prilikom obilježavanja 25. obljetnica Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane Herceg Bosne u Posušju.

Nikica Tomić, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane Herceg Bosne naglasio je kako vrijednosti Domovinskog rata trebamo uvijek pamtiti, posebno žrtvu svih onih koji su svoje živote ostavili za bolje sutra i hrvatskog naroda i Bosne i Hercegovine.

Sve nazočne pozdravio je i general Ilija Nakić, a kao domaćin, nazočnima se obratio Branko Bago, načelnik općine Posušje pozivajući da se sjećamo i ponosimo na one koji su položili svoje živote, ali i onih koji i danas nose ratne ožiljke.

Svečanoj akademiji prethodilo je polaganje vijenaca kod spomenik Ludvigu Pavloviću, Sv. misa te mimohod do spomen obilježja na Trgu branitelja i polaganje vijenaca u Posušju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari