Pratite nas

Herceg Bosna

24 GODINE OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI

Objavljeno

na

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993. jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

Pokolj u Grabovici počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93”.

Padom Grabovice braneći svoja ognjišta život su izgubila tri pripadnika HVO-a : Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić.

Većina pretežito mlađih žitelja Grabovice ranije je izbjegla a ostale su uglavnom starije osobe vjerujući da im se ništa neće dogoditi jer nikome ništa nisu skrivili.

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. ARBiH  a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sedinom ljeta  ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago – Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH “Zulfikar”.

Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe “Zulfikar” u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe “Zulfikar”na području Grabovice često su boravili i pripadnici “Drežničkog bataljona” pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića – Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.

Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije “Neretva 93”, koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji “Neretva 93” bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:

– Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića – Ćele;

– Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića – Cace, kao i manje postrojbe

za posebne namjene;

– “Igmanski vukovi” pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

– Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao “Solakovi ljudi” ili “Adnanova grupa”

– “Handžar divizija” i

– Odred za posebne namjene MUP-a BiH “Laste”. Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage – Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu – Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran.

Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao:

“ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu”!

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir “vitezova” ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim.

Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo’. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali’. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine…”

U suludom krvavom piru pripadnika “viteške i slavne ” ABIH 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Josip Brekalo           1939
Luca Brekalo           1939   žena Josipa
Pero Čuljak             1913
Matija Čuljak            1917  žena Pere
Andrija Drežnjak       1921
Mara Drežnjak         1921  žena Andrije
Dragica Drežnjak     1953  kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak         1933
Ljubica Drežnjak       1932  žena Živkova
Cvitan Lovrić             1936  ubijen prije  09.09  1993  u svojoj kući
Jela Lovrić                1940  žena Cvitanova  ubijena prije  09.09  1993  u svojoj kući
Mara Mandić            1912
Ivan Mandić              1935
Pero Marić                1914
Dragica Marić           1914  žena Perina
Ilka Marić                 1921
Ruža Marić               1956
Martin Marić             1911
Marinko Marić          1941
Luca Marić              1944  žena Marinkova
Marko Marić            1906
Matija Marić            1907  žena Markova
Ruža Marić             1935
Ilka Miletić              1926
Anica Pranjić          1914
Franjo Ravlić           1918
Ivan Šarić               1939
Ivan Zadro               1924
Matija Zadro            1923  žena Ivanova
Mladen Zadro          1956  sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro          1956  žena  Mladenova
Mladenka Zadro       1989  četverogodišnja kčer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk                1930  ubijen prije 30.07 1993  u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično . Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova .

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

“Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

“…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.”

GrabovicaSa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili : Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici.

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: “vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala. General Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”.Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

Danas 22 godine poslije ništa se nije promjenilo. Ponovo će u Grabovici na misnome slavlju svećenik i neko od pripadnika stradalničkih udruga tražiti da se nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vjence izricati velike riječi.

A onda ponovno muk. Do sljedeće obljetnice stravičnoga zločina u Grabovici.

Daran Bašić/Kamenjar.com

Gospodin je pastir moj:
ni u čemu ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
On mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim On me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči DUŠMANIMA mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Tvome ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Za nestanak stotina Hrvata središnje Bosne ni nakon 73 godine nitko nije odgovarao

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Večernji list

Crvena stijena – Stotine Hrvata odvedene na saslušanje pa ubijene

Mjesec svibanj, po mnogima najljepši u godini zbog bujanja prirode u svoj njezinoj raskoši, mnogim Hrvatima Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Busovače, Vareša, Breze, ali i drugih srednjobosanskih općina, posebno onim starijim, još uvijek budi bolne uspomene, ali i obvezu do kraja istražiti zločin koji su komunističke vlasti prije 73 godine počinile na lokaciji Crvena stijena u Kiseljaku.

Po nalogu tadašnje UDBA-e, čak nekoliko stotina Hrvata iz spomenutih općina nakon “oslobođenja” Kiseljaka odvođeno je na saslušanja s kojih se nikad nisu vratili. Mjesto obračuna komunističkih vlasti s neistomišljenicima bila je Crvena stijena, piše Večernji list

Pretpostavlja se da ova lokacija nadomak središta Kiseljaka, uz prometnicu prema Visokom, krije tijela nekoliko stotina u bližoj ili daljoj okolici likvidiranih, uglavnom Hrvata. Mještani su godinama govorili o kricima žrtava i pucnjevima iz vatrenog oružja, najprije krišom, a nakon pada komunizma slobodno su mogli posvjedočiti o svemu što vidjeli i čuli.

Nažalost, za njihova i svjedočenja obitelji žrtava, kojih je iz godine u godinu sve manje, pravosuđe BiH ostalo je slijepo, iako su ubojstva zločin koji ne zastarijeva.

Budući da su počinjena bez suđenja i prava na obranu likvidiranih, nije teško pretpostaviti da su bila politički motivirana. Da je zavjet šutnje, ali i negiranja zločina na Crvenoj stijeni i dalje na snazi, svjedoče reakcije na inicijativu o ekshumacijima na spomenutoj lokaciji.

– Mnogi još uvijek pokušavaju negirati ovaj zločin tvrdeći kako se nije dogodio. Zločin se, nažalost, dogodio. Znaju to mnoge obitelji poput Markovića i Trutina iz Kiseljaka, Mlivočića iz Vareša, obitelji čijih je 17 članova likvidirano 1945. godine. Zbog njih mi nećemo odustati od inicijative da se ekshumacije provedu.

Potporu imamo u hrvatskim predstavnicima općinske, ali i drugih razina vlasti, Udruzi hrvatskih političkih zatvorenika, kao i udrugama proisteklima iz Domovinskog rata – kaže Ivo Miro Jović, profesor povijesti koji godinama istražuje zločine na Crvenoj stijeni.

Put od inicijative do realiziranja ekshumacija nije samo kompliciran, već i iznimno skup jer zemljište je u privatnom vlasništvu i trebalo bi ga otkupiti.

No, pitanje je ima li istina cijenu, kao i ima li itko pravo od nje odustati zbog žrtava, ali i njihovih potomaka koji imaju pravo na istinu o smrti svojih djedova i pradjedova, kao i pravo dostojno pokopati njihove posmrtne ostatke. A dok im se to ne omogući, počast žrtvama i ove godine odana je najprije misom zadušnicom na zavjetnom mjestu “Pod stijenom”, koje je još u prošlom sustavu ustanovio pokojni fra Stjepan Buljan, a potom i polaganjem vijenaca na spomen-obilježju na Crvenoj stijeni.

Žrtvama komunističkih zločina, na 73. godišnjicu stradanja, poklonili su se čelnici udruga, hrvatski politički predstavnici s područja općine Kiseljak te brojni drugi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

O povijesnoj ulozi tenkista HVO-a i HV-a govorit će se budućim generacijama

Objavljeno

na

Objavio

Bivši pripadnici oklopnih postrojbi HVO-a i HV-a u nedjelju su ispred spomen obilježja u Tomislavgradu položili vijence i zapalili svijeće u znak sjećanja za sve poginule i nestale hrvatske branitelje.

Vijence je položilo izaslanstvo općine Tomislavgrad načelu na načelnikom Ivanom Vukadinom, izaslanstvo Vlade i Skupštine Hercegbosanske županije (HBŽ), predstavnici Uprave za pitanje branitelja HBŽ-a te brojna izaslanstva udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a i HV-a.

Inače, već treću godinu organizira se susret tenkista iz sastava tomislavgradske brigade “Kralj Tomislav”, 1. gardijske brigade Ante Bruno Bušić, Brigade Rama, Brigade dr. Ante Starčević – Uskoplje, Brigade Petar Krešimir IV – Livno, Brigade Eugen Kvaternik – Bugojno, pukovnije Hrvoje Vukčić Hrvatinić – Jajce, Kupreške bojne, a susretu su nazočili i veterani oklopno-mehaniziranih postrojbi Hrvatske vojske.

– Obilježavanje i druženje tenkista je garancija da će se o povijesnoj ulozi tenkista HVO-a i HV-a nastaviti govoriti i prenositi budućim generacijama – kazao je okupljenima predsjednik Udruge tenkista HVO- Hercegbosanske županije Josip Čerdić – Jimmy.

Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća, nazočni su druženje nastavili u Sportsko rekreativnom centru “Šumarska kuća” u Grlima pored Tomislavgrada gdje je priređen sportski program.

Susret tenkista organizirali su bivši tenkisti iz sastava brigade “Kralj Tomislav” iz Tomislavgrada, a susret se odvijao pod pokroviteljstvom Uprave za pitanje branitelja HBŽ-a.

(Fena)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati