Pratite nas

Kronika

24 godišnjica masakra na Uzdolu, još nitko nije odgovarao za zločine

Objavljeno

na

Masakr na Uzdolu Rama/ Prozor, stradanje 41 osobe hrvatske nacionalnosti od čega je bilo 29 civila i 12 vojnika od toga troje maloljetne djece, koje su na svirep način ubili pripadnici Armije BiH.

Na današnji dan  14.09 1993   pripadnici “Prozorskog bataljona”, uz sudjelovanje još nekoliko postrojbi u ranim jutarnjim satima upadaju u selo Uzdol i pri tome čine nezapamćen zločin.

Kolju, masakriraju i ubijaju sve što su stigli. Također, pljačkaju I pale sve što im dolazi pod ruku.

Ubijaju starce od osamdeset godina, ali i djecu od desetak. U svom krvavom piru ubili su 41 Hrvata, 29 civila i 12 vojnika HVO-a.

Najmlađe žrtve bili su Stjepan Zelić (10) i njegova sestra Marija (13) koji su ubijeni s majkom na kućnom pragu. Ubijena je i djevojčica Jadranka Zelenika (12). Najstarija ubijena osoba u Uzdolu imala je 87 godina.

Osnovna škola na Uzdolu bila je pretvorena u vojarnu HVO-a, i kao takva, bila je jedan od glavnih ciljeva muslimanske vojske. Na putu do nje trebalo je proći kroz uzdolske zaseoke u kojima su i to jutro bili civili, koje su muslimani, onako “usput” pobili, da bi kasnije u nekim svojim knjigama imali hrabrosti i obraza tvrditi kako je te iste civile topništvom pobio HVO.

Ono što se taj dan moglo vidjeti na Uzdolu bila je jedino smrt na svakom koraku. Većina kuća i gospodarskih objekata spaljena je, poluizgorjeli leševi na pragovima kuća i u kućama, leševi djece i staraca po putu…

Iako je svima poznato tko je sudjelovao u ovome zločinu i tko je predvodio napad na Uzdol, tzv. haaški „sud pravde“ oslobodio je krvnika Sefera Halilovića, a u ovome slučaju ne vrijedi zapovijedna odgovornost niti za Halilovića niti za vođu akcije, a o ostalim sudionicima nema smisla nti govoriti. Domaće pravosuđe šuti kao da se ništa nije dogodilo. Za ovakav odnos prema uzdolskim žrtvama krivi su i hrvatski političari, koji godinama šute. Ne zanima ih Uzdol ni ono što se tada desilo, niti im je u interesu da se počinitelji kazne!

Postoji čitav niz dokumenata od strane HVO-a, ali I tzv. ABiH koji jasno govore što se 14. rujna 1993. godine događalo na Uzdolu, tko je bio glavni zapovjednik operacije, ali Ii tko je na terenu bio izravni izvršitelj.

Jedno od izvješća o događajima na Uzdolu, zapovjedništvu 6. Korpusa, poslao je Enver Buza, zapovjednik “Prozorskog bataljona” i vođa akcije “Handžar”.(njegovo viđenje, koje je daleko od stvarnih događaja).

Ramski branitelji /Hrvatskonebo.com/ HRsvijet.net

Enver Buza optužen je da je kao zapovjednik Samostalnog bataljona Prozor tzv. Armije RBiH počinio zločin protiv civilnog stanovništva u Uzdolu. U optužnici se navodi da su pripadnici ‘Samostalnog bataljona’, pod kontrolom optuženog, u rujnu 1993. izvršili napad na stanovništvo sela Uzdol i zaselaka Križe, Zelenike i Raiči, te ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Na suđenju Enveru Buzi,  zapovjedniku Samostalnog prozorskog bataljona tzv. Armije RBiH, za zločine počinjene u Rami, svjedok Tužiteljstva BiH rekao je kako je sredinom rujna 1993. u selu Uzdol vidio leševe i da je čuo kako je tzv. Armija RBiH počinila zločin.

Luka Markešić, bivši načelnik Sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Rami , ispričao je da je 14. rujna 1993. dobio informaciju da se u selu Uzdol (općina Rama ) desio zločin nakon što su pripadnici ‘Prozorskog bataljona ABiH’ ušli u selo.

Prema svjedoku, od Tužiteljstva  u Livnu dobio je zadatak da ode na lice mjesta te prikupi informacije na terenu. Dodao je da je sa službenim kamermanom i Kazimirom Zelenikom obišao selo i identificirao  žrtve.

Markešić je kazao da su došli u zgradu Osnovne škole u Uzdolu, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo Treće bojne HVO-a, i tu su vidjeli nekoliko pokrivenih leševa.

“Kada smo krenuli, znali smo za zločin i da ćemo nailaziti na masakrirane ljude. Zaticali smo grozne stvari. Ono što nikad nisam zaboravio – u kući Kazimira Zelenike zatekli smo oca, mamu i kćerku. Ubijeni, masakrirani…”, prisjetio se svjedok.

On je također ispričao da je na putu vidio djecu Zelić i njihovu majku – za njih je rekao da su bili “izrešetani”. Kako je kazao, zatekao je i zapaljeno, ugljenizirano tijelo ženske osobe.

Enver Buza je optužen da je, kao zapovjednik  Samostalnog bataljona Prozor tzv. Armije RBiH  počinio zločin protiv civilnog stanovništva u Uzdolu. U optužnici se navodi da su pripadnici ‘Samostalnog bataljona’, pod kontrolom optuženog, u rujnu 1993. izvršili napad na stanovništvo sela Uzdol i zaselaka Križe, Zelenike i Raiči, te ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Markešić je izjavio da je imao informaciju kako je isključivo Samostalni prozorski bataljon bio na tom području te da je Buza bio zapovjednik.

U sudnici je prikazan videozapis, za koji je svjedok rekao da je napravljen 1993. godine. Na snimku su se mogli vidjeti ubijeni civili i zapaljeni objekti.

Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je kazao da je od mještana i vojnika HVO-a saznao da su u Uzdolu bili pripadnici ‘Samostalnog prozorskog bataljona’.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

25. obljetnica razmjene hrvatskih zatočenika iz logora Športska dvorana na Musali u Konjicu

Objavljeno

na

Objavio

Logor Športska dvorana na Musali u Konjicu bila je jedan od zloglasnih logora po metodama zlostavljanja, broju zatočenika i vremenu postojanja.

Status logora dobila je 10. svibnja 1992.godine kada su postrojbe muslimanskog TO-a, u dvoranu zatvorili osam srpskih civila iz Idbra koji su zarobljeni dan ranije.

Športska dvorana poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi.

Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika.

Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15.travnja 1993.godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ Treći mart i Policijsku stanicu Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani. Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20.svibnja 1993.godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rabenstein.

Svi su razmijenjeni 01.lipnja 1993.godine osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio do razmjene 19.listopada 1993.godine.

U Športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, kao i dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo Mirko Gašić i druge istaknute i ugledne osobe sa područja Konjica.

Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta, kojeg je 03.svibnja 1993.godine zamijenio Edhem Žilić uz pismeno imenovanje dr.Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini. Žilić je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba I 350 Hrvata, a taj se broj kasnije povećavao „čišćenjem“ hrvatskih sela od Hrvata.

Tijekom svibnja 1993.godine zatočenike su prvi put posjetili predstavnici MO CK, a jednom su ih posjetili i predstavnici UN-a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti su pojedine zatočenike skrivali radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju istih. Jedna skupina zatočenika odvedena je u tvornički kompleks, druga skupina u Lukomir, treća u Čelebiće i Idbar, četvrta u Bradinu, te druga mjesta po kućama skriveni od pogleda dužnosnika međunarodnih organizacija.

Zatočenici  su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije BiH. U živi štit su vođeni na Zlatar, Turiju, Radešine , Vrce, Budišnju Ravan….Vođeni su na prisilni rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, pijenjem vlastite mokraće, međusobnom tučom, jedenjem križeva i krunica, molitvenika…Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjednu na vatru istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti.

U više navrata su seksualno zlostavljani i na najgrublji način seksualno ponižavani.

Čuvari su dopuštali da se nad zatočenicima iživljavaju pripadnici muslimanskog Mup-a i Armije BiH. Korištenje zahoda bilo je dopušteno samo danju i to u određeno vrijeme. Mučenje gleđu ogledalo se u dobivanju jedne kriške kruha i kaše od 3-4 žlice nedovoljno kuhane riže dnevno i neredovito, zbog čega su zatočenici padali u nesvijest i izgubili gotovo polovinu tjelesne težine.

Zatočenici su tri puta bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića, a na vađenje krvi vodio ih je Emir Kovačić šef osiguranja Ratne bolnice Konjic i tjelohranitelj dr. Ahmeta Jusufbegovića.

Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić koji je potpisao i razmjenu zatočenika 19.listopada 1993.godine., te Andrej Kolomb iz MO CK uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena. Upravnik logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom skrivanja nekih zatočenika u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako isti ne bi bili razmijenjeni. Ostali zatočenici predvođeni Dragutinom Perićem zahtijevali su oslobađanje svih ili nikoga, a što im je uspjelo nakon višesatnog mrcvarenja. Na putu ka slobodi u UNPROFOR-ovim kamionima tri sata su ih pripadnici muslimanske Armije RBiH držali u Donjoj Jablanici odakle su stigli na Vrde, na prostor pod nadzorom HVO-a.

Oslobođeni su svi osim Gorana Blaževića, kojeg su 09. listopada 1993.godine odnosno 14. listopada 1993., s još pet Srba, odveli na suđenje u Buturović Polje u logor u kući Jake Tomića. Goran Blažević je razmijenjen za muslimanskog časnika na Drecelju kod Konjica 07. veljače 1994.godine.

Dijelovi teksta preuzeti iz knjige Zvonke Dragića „Gorka vremena hrvatskog naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića“.

Za Logor Športske dvorana na Musali u Konjicu,  Sud BiH je 17.04.2015.godine osudio Ibru Macića  za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) i izrekao zatvorsku kaznu od 10.godina uz utvrđenu bitno smanjenu uračunljivost u trenutku počinjenja djela.

Također, Sud BiH je prvostupanjskom presudom 17.11.2017. godine upravnika logora Edhema Žilića osudio za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije SFRJ  na zatvorsku kaznu od 9.godina, da bi Apelacijsko vijeće Suda BiH dana 25.05.2018.godine presudom usvojilo žalbu tuženog i preinačilo odluku o kaznenoj sankciji te smanjilo zatvorsku kaznu na 6.godina.!

Dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

‘Angelini turisti’ u Mrkopaljskoj šumi

Objavljeno

na

Objavio

Mrkopaljska župska kronika

Više čovjek ne može ni gljive tražiti. Zaputiš se u podne šumskim putem, nedaleko ceste kad ono ‘Angelini turisti’. Sve puno “žena i djece”, bolesnih, starih, nemoćnih… (sve se vidi na fotografijama).

Oružja nema (za sada). Ali ima vojnih vreća za spavanje i pokrivki. Svidio mi se i solarni punjač za mobitele.

Baš zgodno, htio sam ih pitati gdje su ga kupili i koja je cijena. Međutim, pokazuje mi jedan, ne moj, zapovjednik spava. U podne!

Pa što to znači? Vojna taktika, noću idem, danju spavam.

Oprostite na buđenju, kažem, evo stvarno nisam znao da ste tu. I tako, postalo veselo u našemu kraju! Piše Mrkopaljska župska kronika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari