Pratite nas

Povijesnice

24. obljetnica pokolja u Trusini kod Konjica

Objavljeno

na

Danas se navršavaju 24 godine od ratnog zločina u selu Trusina kod Konjica kada su pripadnici Armije RBiH upali u selo i ubili 22 Hrvata, od čega 18 civila te četiri zarobljena pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.

Zločin se dogodio u jutarnjim satima, a počinili su ga pripadnici jedinice za posebne namjene “Zulfikar”.

Za ovaj zločin pravosnažno su osuđeni Edin Džeko na 13 godina zatvora i Rasema Handanović, koja je po priznanju krivice osuđena na pet i pol godina zatvora. Sud u BiH za zločine u Trusini izrekao je u prvostupanjskoj presudi Nihadu Bojadžidu kaznu od godinu dana zatvora, Nedžad Hodžić osuđen je na 12, a Mensur Memić na deset godina. Dževad Salčin i Senad Hakalović pravomoćno su oslobođeni odgovornosti za zločine.

tek je 13. studenog 2004. bio prijenos posmrtnih ostataka iz groblja u Ljutom Docu (Široki Brijeg). Ovaj put su na groblje prenesena tijela devetero poginulih 16. travnja 1993. godine. Neki su poginuli već ranije odvezeni na neka druga groblja, gdje su im se obitelji nastanile. Još je ostala želja da se svi ubijeni prenesu na groblje u Trusini.

Priča o Trusini se nastavlja dvodnevnim zarobljeništvom i progonstvom preživjelih, pljačkanjem njihove imovine i potom paljenjem kuća te upornim traženjem rodbine da se tijela njihovih najmilijih barem ljudski i kršćanski pokopaju. Nakon punih 570 dana iscrpljujućih i mučnih pregovaranja s predstavnicima muslimanske vlasti došlo je napokon do razmjene i pokopa poginulih u Ljutom Docu (Široki Brijeg), 14. studenog 1994. godine.

Ovaj zločin nije doživio medijsko pokriće. Tek krajem 2009. godine ovaj zločin u Trusini našao je svoje mjesto među predmetima Suda BiH, ali bez konkretne i jasne optužnice o zapovijednoj odgovornosti najvišeg bošnjačkog političkog i vojnog vrha Armije BiH. Suđenje je još uvijek u tijeku.

Ukupno je stradalo 18 civila i 4 vojnika HVO-a. Ostali preživjeli, njih oko 150, bili su zarobljeni i smješteni u jednoj kući, gdje su prenoćili te su nakon dva dana razmijenjeni.

Podsjećamo, stravično stradanje Hrvata dogodilo se u konjičkom selu Trusina 16. travnja 1993. Postrojbe Armije BiH potpomognute Bošnjacima iz okolnih sela ušle su u selo i mučki pobile 22 Hrvata. Bili su to uglavnom civili, među kojima i nekoliko žena, te vojnici koji su se predali, jer su im obitelji bile zarobljene i ucijenjene od vojnika Armije BiH. Rečeno im je kako će im pobiti najbliže ako se ne predaju, što je jedan dio njih i učinio. Potom su ih streljali pred očima žena i djece koji su preživjeli taj zločin.

Za razliku od pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio baš isti dan, i gdje se promptno pojavio UNPROFOR i snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, mučki ubijeni Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali takvo medijsko pokriće.  Medijsko pokriće se nije promijenilo ni poslije, kada su 14. studenog 1994., 570 dana poslije ratnog zločina, preneseni posmrtni ostatci ubijenih Hrvata na katoličko groblje Jedinice u Ljutom Docu, odnosno groblju Kraljevine. Jedan ubijeni nije prenesen, jer su ga ratni zločinci ubili tako da je on izgorio s vlastitom kućom.

> Trusina se nikada ne će zaboraviti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1946 – Ubijeno petero nevine Kuljića djece

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.godine na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića.

Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Na oči majke na kućnom pragu partizani prosuše krv nevine djece, pet malih nevinih duša u krvi skončaše, o kakva bol majke zaurla ka nebu, toliko jaka bi da još odzvanja tim krajem.

U jednom, samo jednom trenutku majčina topla duša kamenom postade, sve je umrlo u njoj, nema više ničeg.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva Slišković ( 20god. )
3. Mila Slišković ( 19 god. )
4. Zora Slišković ( 17 god. )
5. Ivan Slišković ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Danas, 73 godina iza ubojstva Kuljića djece, za taj zločin nitko nije odgovarao iako se znaju njegovi nalogodavci i počinitelji. Roditelji, braća i sestre podigli su im 1972. nadgrobni spomenik.

Spomen ploča za 50-tu obljetnicu podignuta je na mjestu ubojstva tek 1996.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja.

Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

(komunistickizlocini.net)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1823. – Rođen Ante Starčević

Objavljeno

na

Objavio

Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. u Žitniku kraj Gospića. Gimnaziju je Starčević završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju studira u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije.

Revolucionarne 1848. vraća se u domovinu, nastavlja teološke nauke u Senju, ali kada se trebao zarediti, odlazi u odvjetničku kancelariju Ladislava Šrama u Zagrebu.

Tu se Starčević oduševljava ilirskim idejama, povezao se s Kvaternikom, a u Gajevoj Danici objavljuje poeziju i prozna djela. Sredinom stoljeća piše filozofske kozerije, aforizme, te četiri drame od kojih je sačuvan Selski prorok.

U to doba Starčević se buni protiv Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika te se zauzima za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pjesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu. U to doba prvi put izriče misao da ilirizam nije postigao svoju svrhu, te da će teško biti postići slogu među južnim Slavenima.

Sloge nije bilo ni među Hrvatima, koji lome politička koplja oslanjajući se na Beč, Peštu ili na slavenske, odnosno južnoslavenske narode. Tijekom Bachova apsolutizma prigušena je svaka politička djelatnost, ali odmah nakon sloma tog režima Starčević u Rijeci 1861. ističe svoja glasovita načela koja će postati temelj pravaštva u Hrvatskoj, i koja će mu donijeti naziv Oca Domovine.

On je odlučan u ideji da Hrvatska treba prekinuti veze i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet još u srednjovjekovnom razdoblju.

Bog i Hrvati – sukus je Starčevićeve političke ideje. On ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.

Potičući emancipaciju hrvatske samosvijesti, Starčević veliča hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom povijesnom misijom, koja je u proteklom razdoblju dovršena obranom Europe od Turaka. Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom. Svom žestinom obara se na monarhiju kao izvor sveg zla toga vremena, a na saborskim raspravama napada sve pristaše sporazuma s Bečom i Peštom.

Zbog svoje žestine izgubio je službu, bio je osuđen na mjesec dana tamnice, a nakon gušenja bune, koju je vodio njegov najbliži suradnik Eugen Kvaternik, dva je mjeseca zatvoren, iako s bunom nije bio povezan.

Potkraj života Starčević se miri sa Strossmayerom i razmatra ponovno neke panslavenske ideje. Nastanjuje se u Starčevićevu domu, koji mu je 1895. izgradio hrvatski narod. Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari