Pratite nas

Povijesnice

24. obljetnica pokolja u Trusini kod Konjica

Objavljeno

na

Danas se navršavaju 24 godine od ratnog zločina u selu Trusina kod Konjica kada su pripadnici Armije RBiH upali u selo i ubili 22 Hrvata, od čega 18 civila te četiri zarobljena pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.

Zločin se dogodio u jutarnjim satima, a počinili su ga pripadnici jedinice za posebne namjene “Zulfikar”.

Za ovaj zločin pravosnažno su osuđeni Edin Džeko na 13 godina zatvora i Rasema Handanović, koja je po priznanju krivice osuđena na pet i pol godina zatvora. Sud u BiH za zločine u Trusini izrekao je u prvostupanjskoj presudi Nihadu Bojadžidu kaznu od godinu dana zatvora, Nedžad Hodžić osuđen je na 12, a Mensur Memić na deset godina. Dževad Salčin i Senad Hakalović pravomoćno su oslobođeni odgovornosti za zločine.

tek je 13. studenog 2004. bio prijenos posmrtnih ostataka iz groblja u Ljutom Docu (Široki Brijeg). Ovaj put su na groblje prenesena tijela devetero poginulih 16. travnja 1993. godine. Neki su poginuli već ranije odvezeni na neka druga groblja, gdje su im se obitelji nastanile. Još je ostala želja da se svi ubijeni prenesu na groblje u Trusini.

Priča o Trusini se nastavlja dvodnevnim zarobljeništvom i progonstvom preživjelih, pljačkanjem njihove imovine i potom paljenjem kuća te upornim traženjem rodbine da se tijela njihovih najmilijih barem ljudski i kršćanski pokopaju. Nakon punih 570 dana iscrpljujućih i mučnih pregovaranja s predstavnicima muslimanske vlasti došlo je napokon do razmjene i pokopa poginulih u Ljutom Docu (Široki Brijeg), 14. studenog 1994. godine.

Ovaj zločin nije doživio medijsko pokriće. Tek krajem 2009. godine ovaj zločin u Trusini našao je svoje mjesto među predmetima Suda BiH, ali bez konkretne i jasne optužnice o zapovijednoj odgovornosti najvišeg bošnjačkog političkog i vojnog vrha Armije BiH. Suđenje je još uvijek u tijeku.

Ukupno je stradalo 18 civila i 4 vojnika HVO-a. Ostali preživjeli, njih oko 150, bili su zarobljeni i smješteni u jednoj kući, gdje su prenoćili te su nakon dva dana razmijenjeni.

Podsjećamo, stravično stradanje Hrvata dogodilo se u konjičkom selu Trusina 16. travnja 1993. Postrojbe Armije BiH potpomognute Bošnjacima iz okolnih sela ušle su u selo i mučki pobile 22 Hrvata. Bili su to uglavnom civili, među kojima i nekoliko žena, te vojnici koji su se predali, jer su im obitelji bile zarobljene i ucijenjene od vojnika Armije BiH. Rečeno im je kako će im pobiti najbliže ako se ne predaju, što je jedan dio njih i učinio. Potom su ih streljali pred očima žena i djece koji su preživjeli taj zločin.

Za razliku od pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio baš isti dan, i gdje se promptno pojavio UNPROFOR i snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, mučki ubijeni Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali takvo medijsko pokriće.  Medijsko pokriće se nije promijenilo ni poslije, kada su 14. studenog 1994., 570 dana poslije ratnog zločina, preneseni posmrtni ostatci ubijenih Hrvata na katoličko groblje Jedinice u Ljutom Docu, odnosno groblju Kraljevine. Jedan ubijeni nije prenesen, jer su ga ratni zločinci ubili tako da je on izgorio s vlastitom kućom.

> Trusina se nikada ne će zaboraviti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. rujna 1939. – Invazija SSSR-a na Poljsku

Objavljeno

na

Objavio

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milijuna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske.

Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Glasnović: Od memoricida do civilizacijskog suicida

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. rujna 1991. – Prvo bombardiranje Zagreba

Objavljeno

na

Objavio

U ratu protiv Hrvatske velikosrpski vojni vrh nije poštedio ni glavni hrvatski grad Zagreb: 16. rujna 1991. dva su zrakoplova u niskom letu ispalila 6 navođenih raketa na televizijski odašiljač na Sljemenu, prvi zagrebački objekt koji se našao na udaru jugo-zrakoplovstva.

Bio je to početak mnogih zračnih uzbuna i terorističkih napada iz zraka koji su trebali zastrašiti Zagrepčane i slomiti im volju za otporom.

Jugo-vojska je u to dramatično doba opće agresije vodila dvoličnu politiku. Svijetu je pokazivala svoju pomirljivost, dok je istodobno topništvom i zrakoplovima napadala naseljena mjesta kako bi pobila stanovništvo ili ga natjerala u izbjeglištvo. Već dan poslije prvoga napada na Zagreb savezni sekretar za obranu Veljko Kadijević potpisao je u Igalu sporazum o prekidu vatre s predsjednicima Tuđmanom i Miloševićem.

Bila je to najobičnija prijevara jer su toga istoga 17. rujna jugo-zrakoplovi 48 puta preletjeli Zagreb. Napadnuti su sjeverni dio grada, područje Lučkoga, Centar za obuku Hrvatske vojske i ponovno odašiljač na Sljemenu. Život u skloništima postao je zagrebačka svakodnevnica. Teroristički napadi izvedeni su i na druge hrvatske gradove i mjesta.

U listopadu su raketirani čak i Banski dvori na Gornjem gradu, u pokušaju zločinačkog atentata na predsjednika Tuđmana i njegove goste Stipu Mesića i Antu Markovića. Jugo-zrakoplovstvo nastavilo je svoje rušilačke akcije sve do primirja početkom 1992., ali je i samo pretrpjelo teške udarce. Smatra se da je izgubilo oko 120 zrakoplova, četrdesetak samo u Vukovaru.

Zagreb je još jedanput proživio teške trenutke. Tijekom oslobodilačke akcije “Bljesak” odmetnuti su Srbi u dva dana na njegovo središte ispalili više raketa sa zabranjenim kasetnim eksplozivnim sredstvima, takozvanim “zvončićima”.

Cilj je bio ubiti što više civila. Poginulo je osam ljudi, a više od 200 je ranjeno, među njima 19-tero djece. Taj je barbarski čin odveo naredbodavca Milana Martića kao ratnog zločinca pred Haški sud.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari