Pratite nas

Povijesnice

24. siječnja 1822. rođen fra Grgo Martić – „Teško domu bez ljubavi bratske, k’o i Bosni bez zemlje Hrvatske!”

Objavljeno

na

Najplodniji pjesnik Bosne i Hercegovine, fra Grgo Martić, poznat je pod nadimkom „bosanski Homer“. Ovaj Hrvat iz Posušja neizmjerno je volio Bosnu i Hercegovine, te je u vrijeme dok se rješavala sudbina ove zemlje padom turske imperije silno čeznuo vidjeti sjedinjenje te zemlje sa Hrvatskom.

Njegov pjesnički značaj po epskom izričaju ide u red sa slavnim Ivanom Mažuranićem i Petrom Petrovićem Njegošem, ali nije ni približno toliko poznat jer je morao pisati pod pseudonimom pod turskim terorom, dok su ga komunisti prezirali jer je bio franjevac.

Fra Grgo bio je poznat kao čovjek čovjek čvrste i nepokolebljive naravi, kao pravi Hrvat hercegovačkog kraja. Nikome nije ostajao dužan, pa tako ni svojoj subraći franjevcima.

Zapisane su brojne anegdote vezane uz njega, kao ova: U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski nego srpski pjesnik – razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: “Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?”

“Valaj baš onako, kao što je Hrvat onaj njihov fra – Vuk Karadžić!”

Fra Grgo Martić je rođen 24. siječnja 1822. u vrlo siromašnoj obitelji u mjestu Rastovača kod Posušja, gdje je proveo djetinjstvo. U osmoj godini života umro mu je otac, pa ga je othranio stric Rade, preuzevši istovremeno brigu nad još petero Grginih braće i sestara. 1834., u njegovoj 12. godini života, stric ga dovodi u kreševski samostan, gdje započinje svoje školovanje, nastavlja ga u Požegi, pa kao studij filozofije u Zagrebu, te konačno završava teologiju u mađarskom Stolnom Biogradu.

Boravak u Zagrebu će ostaviti posebnog traga na njegovo buduće djelovanje, jer se ondje susreo s Ljudevitom Gajem i drugim ilircima, i oduševio se idejama ilirskog pokreta, koje će obilježiti njegov budući rad i usmjeriti ga na put narodnog preporoditelja.

Na Božić 1844. zaređen je za svećenika, a potom je oko tri godine vršio službu župnika u Kreševu, zatim je postao kapelan u Osovi kod Žepča, te kasnije, između jedne ili druge kratke službe i nekoliko putovanja izvan zemlje, bio u dva navrata župnik u Sarajevu. Zadnjih tridesetak godina života proveo je uglavnom u kreševskom samostanu.

Fra Grgo Martić – bosanski Homer

Fra Grgo je bio poznat po svom književnom, prosvjetnom, političkom i kulturnom radu, a gotovo cijeli svoj radni životni vijek izravno ili neizravno bavio se nastavničkim poslom. Napisao je više udžbenika i priručnika, a poznat je i po marljivom prikupljanju narodne baštine, napose zapisivanjem narodnih pjesama bosanskih i hercegovačkih krajeva. Kao rezultat takvog marljivog skupljanja narodnog blaga, 1858. je, zajedno s fra Ivanom Franjom Jukićem, u Osijeku objavio zbirku pod nazivom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke.

Po svom pjesničkom radu predstavlja najplodnijeg književnika 19. st. u Bosni i Hercegovini, a po opsežnom kasnije ujedinjenom epskom djelu Osvetnici, koje će izlaziti kroz više od 20 godina u Zagrebu, Osijeku i Đakovu, dobio je naslov “bosanski Homer”.

Često se ispod svojih pjesama potpisivao kao “Ljubomir Martić, Ilir iz Hercegovine” ili nekim drugim pseudonimom.

„Teško domu bez ljubavi bratske, k’o i Bosni bez zemlje Hrvatske!”(fra Grgo Martić)

Po završetku turskog razdoblja i vođen ilirskim idejama, oštro se bori protiv priključenja Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori (o pretenzijama Srbije piše u svom djelu Zapamćenja), te se zalaže za nadležnost austro-ugarske vlasti, ali kad mu je postalo jasno da neće doći do ponovnog sjedinjenja s Hrvatskom, biva vidno razočaran i zbog toga se u potpunosti povlači iz političkog života. U tom su smislu poznati i razumljivi njegovi stihovi: “Teško domu bez ljubavi bratske, k’o i Bosni bez zemlje Hrvatske!”

Valja još istaknuti kako fra Grgo Martić po svom epskom izričaju ne samo da ide uz bok Ivanu Mažuraniću i Petru Petroviću Njegošu (čiji su epovi sastavni dio lektire), nego ih u mnogome nadilazi, ali su unatoč tome njegova djela ostala potpuno nepoznata. Djelomično je to tako zato što je u stoljećima okupiranoj Bosni i vrlo teškim svakodnevnim životnim okolnostima pod turskim terorom morao pisati pod pseudonimom i nitko zapravo gotovo cijeli njegov život nije ni znao za Grgu Martića, a većim je dijelom to zato što komunističke vlasti, koje su zatirale svaki oblik religioznosti i nacionalnog ponosa, nipošto nisu htjele priznati vrijednost jednom fratru, čiji je opus uz to velikim dijelom izravno ili neizravno vezan uz domoljubnu tematiku.

Umro je 30. kolovoza 1905., a pokopan na groblju Ograđe u Kreševu.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. studenog 1991. – Vukovar Zlatnih dukata

Objavljeno

na

Objavio

Šture informacije koje su mjesecima stizale iz okupiranog Vukovara nisu dale ni naslutiti kakva sudbina čeka mučenike grada heroja.

Nije izostala potpora njegovim braniteljima koja je stizala iz svakog kutka Hrvatske, pa bar i pjesmom.

Tako je bilo i 17. studenog 1991. na kraju Dnevnika Hrvatske televizije kada je predstavljena pjesma Zlatnih dukata „Vukovar“ koje se i danas rado sjećamo.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

16. studenog 1991. Hrvatska ratna mornarica porazila jugomornaricu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije dva dana silovitih borbi 16. studenog 1991. Hrvatska ratna mornarica izborila je svoju najveću pobjedu u Domovinskom ratu.

Njome je prekinuta blokada hrvatskih luka, a poražena jugo-mornarica morala se povući na otoke Vis i Lastovo, te u Boku Kotorsku.

Osim toga, bilo je to prvi put u povijesti ratovanja da je neki ratni brod napadao grad po kojem je dobio ime.

U borbi za hrvatski Jadran diverzanti su dva dana prije u uvali Bobovišća na Braču improviziranim vođenim torpedom potopili neprijateljski patrolni čamac “Mukos”.

Ubrzo su posade ostalih brodova i jugo-vojnici iz ratne luke Lore i drugih svojih uporišta otvorili žestoku vatru koja je potrajala cijelu noć. Sutradan ujutro zapucali su i ratni brodovi taktičke grupe “Kaštela” iz Splitskog kanala, ne mareći za cilj. Osim Splita, bombardirani su otoci Brač i Šolta, a u napadu je uz potporu taktičke grupe “Vis” sudjelovalo i šest bojnih zrakoplova.

U Splitu su pogođeni mnogi civilni objekti. Poginula su dva hrvatska pomorca, a šestero je građana ranjeno. Razaranja su pretrpjela i mjesta na zapadnoj obali otoka Brača, te Grohote na Šolti.

Kada od prosvjeda nije bilo ništa, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica izdao je jednostavnu zapovijed: “Raspali!” Hrvatske postrojbe, naoružane poluispravnim topovima na najnižoj granici uporabne vrijednosti, snažno su uzvratile.

Pogodile su i oštetile razarač “Split” i jednu topovnjaču, a iznad otoka Brača i Šolte srušile su dva zrakoplova. Agonija jugo-mornarice nastavila se i sljedeći dan. Oštećeni razarač dvije su topovnjače oteglile Bračkim i u Hvarskom kanalu spojile se s borbenom grupom “Ploče” dok ih je na izlazu čekala taktička skupina “Vis”. Uskoro je počeo novi sukob s hrvatskim obalnim bitnicama Lovište na Pelješcu i Blace na Korčuli.

U Hvarskom kanalu tada se našlo ukupno devet brodova, koji su i po broju i vatrenoj moći bili višestruko jači od hrvatskih snaga. U velikoj bitki neprijatelju su potopljena dva plovila, a više ih je oštećeno. U povlačenju prema otočiću Šćedru preostali brodovi naišli su na vatru topničkih bitnica iz Črne Luke i rta Privale, ali je magla spriječila njihove nove gubitke.

Naposljetku su se jugo-brodovi povukli u svoje baze da iz njih više nikada ne isplove, osim prema svom posljednjem uporištu – zaljevu Boki Kotorskoj. U siječnju 1992. jugomornarica je morala napustiti ratnu luku Loru, a u svibnju i otoke Vis i Lastovo.

 

Hrvatska ratna mornarica slavi 26. obljetnicu osnutka

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari