Pratite nas

Povijesnice

25. lipnja 1991. godine ustrojen HOS (Hrvatske Obrambene Snage )

Objavljeno

na

U začecima velikosrpske agresije na Hrvatsku 25. lipnja 1991. godine ustrojene su Hrvatske Obrambene Snage (HOS) kao vojno krilo Hrvatske stranke prava.

Hrvatske obrambene snage (HOS) su službeno osnovane krajem lipnja 1991. od strane Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a.

Jedini kriterij za ulazak u HOS isključivo je bila dragovoljnost. Unatoč etiketi radikalnosti koja ih je cijelo vrijeme pratila, stranačka i nacionalna pripadnost nije bila bitna.

Naprotiv, pripadnici drugih nacionalnosti, Hrvati iz emigracije i velik broj stranih dragovoljaca bojevali su u HOS-u.

U suradnji sa slovenskom policijom na Žumberku je organiziran jedan od prvih kampova za vojnu obuku.

HOS-ovci su od početka djelovali na svim kriznim bojišnicama. Posebno su se istaknuli u obrani Vukovara, ali i cijele Slavonije, Dubrovnika, Banovine, poslije Livna i Bosanske Posavine, potom Mostara i drugih dijelova Hercegovine.

Tek 1996. HOS je službeno priznat, a tek 2004. Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, HOS-ovci su priznati kao punopravni branitelji i dio Oružanih snaga RH.

Zanimljivo, jedina postrojba koja je zadržala ime i oznake HOS-a bila je IX. bojna Rafael vitez Boban uklopljena u 114. brigadu HV-a. (Više..)

 

Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci!

 

 

BUJICA: HOS-ova ŠTAFETA SMRTI (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. 9. 1946. ubojstvo hrvatskih domoljuba ‘Škripara’ na Mosoru

Objavljeno

na

Objavio

Škripari su bili križari koji su 1945. godine odbijali priznati novu vlast i nastavili su se boriti svojim posebnim gerilskim načinom nekoliko godina iza toga. Bili su problem tadašnjoj komunističkoj vlasti. Njihova prebivališta i skrovišta bila su u kamenjaru, u takozvanim škripinama pa su po tome i dobili ime.

Godinama je poistovjećivanje s Škriparima značilo imati posla s policijom, riskiranje batina i zatvora. U spomen na njih, širokobriješki navijači se poistovjećuju s njima i svojoj navijačkoj skupini daju ime po njima.

Kada se govori o škriparima na Mosoru, oni su bili sinovi Hercegovine, katolici i Hrvati, koji su mučki, bez suđenja, ubijeni 18. 9. 1946. godine; dakle, više od godinu dana nakon što je Drugi svjetski rat završio.

Riječ je, stoga, o klasičnom zločinu za koji još nitko nije ni procesuiran ni osuđen. O škriparima se nije smjelo ni moglo javno govoriti sve do početka 1990-tih. Od tada se redovito za njih i sve ubijene škripare služi sv. Misa na Mosoru u nedjelju najbližu danu njihove pogibije. Njima u spomen podignuto je na mjestu pogibije i obilježje s njihovim imenima, križem i hrvatskim grbom, te zavjetna kapelica.

Na mjestu ubojstva stoji spomen ploča s uklesanim imenima desetorice hrvatskih domoljuba koji se nisu htjeli predati partizanima do u jesen 1946. godine, kada ih je jugoslavenska Udba na prevaru ubila.

Imena stradalih hrvatskih branitelja su: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići), Ivan Kolobarić (Mamići), Ivan Katura (Višnjica).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. rujna 1939. – Invazija SSSR-a na Poljsku

Objavljeno

na

Objavio

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milijuna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske.

Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Glasnović: Od memoricida do civilizacijskog suicida

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari