Pratite nas

Herceg Bosna

25. listopada Katarina Kosača Kotromanić – posljednja kraljica Bosne i franjevačka blaženica

Objavljeno

na

Premda nije zabilježeno da je vođen službeni proces beatifikacije Katarine Kosače, niti da je proglašena blaženom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u hrvatskom narodu u BiH koji ju, poglavito zahvaljujući ocima franjevcima, časti kao blaženicu.

Naša se blaženica, iako još neproglašena, kao franjevačka trećoredica takvom odavna štuje u franjevačkom martirologiju.

Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša, i Jelene koja je potjecala iz zetske kneževske kuće Balšića. Rodila se oko 1424. godine, a 1446. godine oženio ju je kralj Stjepan Tomaš Ostojić (1443.-I461.) s kojim je imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Prije patarenka, obratila se na kršćanstvo i katolicizam, kao malo prije i njezin muž. Primivši vjersku poduku o evanđelju svim srcem je prionula uz njega i Onoga o kome evanđelje piše. Odlučila se za život posvećenosti Bogu i svetost, te je bila omiljena u bosanskom puku.

Kraljičinu djecu oteli Turci i poturčili

Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca koji su joj poslije bili dvorski kapelani. Zajedno s mužem promicala je katoličku vjeru. Među ostalim, sagradila je crkvu Sv. Katarine u Jajcu. Nakon muževe smrti ostade udovicom s dvoje nejake djece. No ostala je i dalje kao kraljica majka na dvoru posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (146I.-1463.).

Nakon pada Bosne 1463. godine, i kraljeva pogubljenja, ona se spašava bijegom u Dubrovnik, potom u Rim, ali su joj djeca odvedena u tursko zatočeništvo gdje su poslije i poturčena. Ostaje povijesno nejasno kad su je zla vremena odvojila od djece. Kao kraljevska bjegunica pred Turcima, od pape Pavla II. (1464–1471.) i Siksta IV. (1471.-1484.) dobiva izdašnu pomoć te je, s nekoliko svojih dvorskih ljudi, također emigranata, mogla živjeti dostojanstveno, hrabro se noseći sa svim nedaćama. Nažalost, uza sve pokušaje, nije joj uspjelo izbaviti djecu iz turskog zatočeništva.

U Rimu je uživala opće poštovanje. U jubilarnoj godini 1475. među kraljevskim hodočasnicima zabilježena je i njezina jubilarna pobožnost 25. travnja 1475. Također je zapisana njezina prisutnost u Akvili godine 1472., prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskoga u njegovu novu crkvu za koju je u svoje vrijeme dao svoj doprinos i njezin pokojni muž Stjepan Tomaš.

Život posvećen Bogu i imenovanje Svete Stolice vlasnicom Bosne

Pobožnost ju je povezala sa središnjom franjevačkom crkvom Araceli na rimskom Kapitoliju. Ondje je sudjelovala i u djelima kršćanskoga karitasa. Bila je članica žive franjevačke trećoredske zajednice. Možda je već u Bosni postala trećoredicom. O tom je sačuvan prvi zapis u kronici Franjevačkoga reda, koju je napisao fra Marijan iz Firenze (+1523), odakle su to preuzeli svi susljedni franjevački povjesničari. On zapisuje: «Godine Gospodnje 1478., dana 25. listopada, u Rimu je preminula gospođa Katarina, kraljica Bosne, i sahranjena u Araceli. Ta je pobožna kraljica više godina živjela pod Pravilom bi. Franje i javno nosila habit.»

Kad je osjetila da joj se bliži posljednji čas, a smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva, dala je 20. listopada 1478. godine – uz prisuće sedmorice franjevaca – potanko napisati svoju posljednju volju. Među ostalim, nadarila je franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana. Stvari iz svoje dvorske kapele poklanja hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenjuje svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje: Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Sigismundu, odn. njezinoj kćeri Katarini ako se s islama vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.

Pokopana u Rimu među svecima Kapitolija

Po svojoj želji, nakon smrti 25. listopada 1478. godine, pokopana je u franjevačkoj crkvi Araceli. Grob joj je s velikim natpisom bio postavljen pred glavnim oltarom, a na nadgrobnoj je ploči bio isklesan reljefni kraljičin lik s krunom na glavi u naravnoj veličini (1,78 m). Nakon sto godina došlo je do prepravljanja svetišta, pa joj je grob premješten, a nadgrobna je ploča postavljena iznad stuba koje vode na propovjedaonicu, na lijevom stupu kod svetišta. Srećom je cijeli epitaf preslikao i 1547. godine objelodanio rimski kaligraf Ivan Palatino, i tako je sačuvan u izvornoj bosančici i u prijepisu, te na latinskom.

Bazilije Pandžić piše: «Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno štovanje. A franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve burnu povijest ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskoga življenja.

Njezini pak sunarodnjaci već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.».
Time obnavljaju sjećanje o nekadašnjem kršćanskom kraljevstvu Bosni i njenoj posljednjoj kraljici.

Hrvati hodočaste svojoj posljednjoj kraljici Bosne

U posljednjim je desetljećima XX. stoljeća njezin grob postao dragom hrvatskom hodočasničkom postajom. Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto. I u narodu je ona zapamćena kao veliki domoljub što gine i vene za domovinom, željna «pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice» – sve s okolja kraljevskoga grada Bobovca.

Životni put posljednje bosanske kraljice Katarine i sudbina Bosne u godinama pred konačni pad pod Turke

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu rasprave o Deklaraciji o pravima Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru o položaju Hrvata u BiH te potrebi korjenite promjene i traženju jedinstvenog političkog okvira koji bi zaštitio konstitutivnost, ravnopravnost i interese hrvatskog naroda u BiH, uvjerljivo najbolji govor održao je Petar Škorić.

Škorić je u svom govoru osudio sve snažnije velikobošnjačke orkestrirane napade na opstojnost hrvatskog naroda u BiH, te osudio njihovu politiku stvaranja unitarne BiH.

Hrvatski narod BiH je danas na braniku svog opstanka, ali i europskih vrijednosti u BiH. Podsjetio sam da je Hrvatski interes da BiH jednoga dana postane članica EU, članica NATO saveza, ali to nije niti može biti jedini odgovor na pitanje opstanka ni naše države, a niti je to pitanje spasa za hrvatski narod u BiH. Mi moramo imati alternativu u slučaju da, kako sada stvari stoje, ostala dva naroda imaju rezerve prema tim ciljevima i nastoje na temelju njih dobiti i izboriti što povoljniji status na račun i štetu hrvatskog naroda u BiH, kazao je Škorić u uvodu, prenosi Kamenjar.com. Pročitajte cijeli sjajan govor Petra Škorića:

Ne smijemo dopustiti da Hrvati u BiH postanu moneta za potkusurivanje ostala dva naroda pred međunarodnom zajednicom, niti smijemo od međunarodne zajednice očekivati zaštitu naših interesa ako to ne nametnemo kao naš prioritet!.

Naša je obveza, imamo na to pravo, ne samo da imamo pravo, već ustavnu – a što je posebno važno i međunarodnim sporazumima utvrđenu dužnost štititi interese svog naroda u Bosni i Hercegovini.

Stoga smatram, da mi u ovoj Deklaraciji moramo snažnije naglasiti da Washingtonski sporazum priznaje postojeće realnosti na području BiH, da Federacija nastaje – ne iz ničega, nego iz volje, vojski i područja, te administrativnih uprava pod kontrolom Republike BiH, odnosno Armije BiH, te Republike Herceg Bosne i HVO-a, te da je to naš ulog u Federaciju i da taj ulog nije ni bezuvjetan, niti može nestati.

Vrijeme je da se prestanemo sramiti samog spomena Herceg-Bosne, pojma koji je upravo upornošću bošnjačkih političara nažalost postao nepoželjan u javnom prostoru. Napominjem da je samo postojanje takve organizacije hrvatskog naroda očuvalo hrvatski narod od nestanka, opasnosti koja mu nažalost danas opet prijeti!.

Nažalost, danas se i mi u Hrvatskoj ponašamo kao da to nije postojalo, i kao da toga nema.

Upravo zbog toga je bilo moguće da se od 2000. godine, u najvećoj mjeri, potpuno zanemari status Hrvata u BiH, da se kriminalizira žestokim kampanjama u samoj Hrvatskoj i Republika Herceg Bosna i HVO, da je postalo posve normalno u hrvatskom javnom diskursu emitirati i promovirati čitav niz netočnosti, laži i kleveta o hrvatskom narodu u BiH, o famoznim Hercegovcima, da se javno kriminalizira istaknute vojne i političke prvake hrvatskog naroda, bez ikakvih argumenata i najčešće na klasičnim krivotvorinama bošnjačkih obavještajnih službi.

Stoga se ne treba čuditi ponašanju ni međunarodne zajednice, niti ad hoc tribunala u Haagu, a pogotovu ponašanju bošnjačkoga rukovodstva.

To su sve posljedice činjenice da smo mi u Hrvatskoj dopustili takav razvoj stvari i poticali zapravo takvo ponašanje.

Podsjećam, da je na temelju Washingtonskog sporazuma, koji je mirovni i državni sporazum između dva suverena naroda, gdje se Republika Hrvatska pojavljuje kao jamac, potpisan je i sporazum o posebnim odnosima Federacije i Republike Hrvatske, koji se kratkotrajno započeo provoditi, ali nakon dolaska Račana na vlast potpuno je ignoriran i marginaliziran. Taj sporazum nikada Sabor nije poništio, niti ga je Federalni parlament poništio, nije osporen ni pred bilo kojim nadležnim međunarodnim tijelom, i nije u suprotnosti s Daytonskim sporazumom, čak što više, njegova je izvorišna sastavnica je preduvjet toga političkog akta.

Danas Srbija na temelju posebnoga sporazuma s Republikom Srpskom ostvaruje legalnu i legitimnu suradnju, međunarodno valjanu, a mi smo se odrekli istih tih prava na poseban položaj u odnosu prema interesima našega naroda u BiH, pri čemu smo čak dopustili da nam se u okviru Hrvatske iz anacionalnih krugova spočitava tzv.mješanje u unutarnje stvari BiH.

Mi smo prema međunarodnim sporazumima dužni izravno pratiti – pa i utjecati na konačno i optimalno rješenje i uređenje države BiH, koja očito ovakva kakva jest –ne valja!

Od tih sporazuma koji se tiču posebnih odnosa Hrvatske i Federacije BiH ovo tijelo ne smije odustati. Upravo to nam treba biti jedan od instrumenata za legitimnu borbu za očuvanje opstojnosti našeg naroda.

Hrvatska je kao potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma istodobno i jamac Ustava BiH koji je sastavni dio tog sporazuma. Zato je i Hrvatska dužna štititi taj iznimno važni i temeljni dokument susjedne BiH od napada, dolazili oni izvana ili iznutra od strane jednog konstitutivnog naroda koji taj dokument i sve druge uporno želi derogirati i degradirati.

Naglašavam da je pozivanje na ustavnu obvezu Republike Hrvatske, obvezujuća stvar za političke, ali i sve ostale institucionalne aktere u Republici Hrvatskoj.

No, isto tako nije bitan međunarodni temelj našega djelovanja prema BiH, jer u svoj ustav svaka država može staviti što god hoće.

Tu su najvažniji međunarodni sporazumi, a od njih je najvažniji nama Sporazum o posebnim odnosima s Federacijom u ovome trenutku.

Zato predlažem da se u preambulu Deklaracije ugradi svakako i Sporazum oposebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije BiH kao međunarodni ugovor, koji širom otvara vrata Republici Hrvatskoj na međunarodno – valjano djelovanje u zaštiti i promicanju interesa Hrvata u BiH.

Zaključno, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti poziv svim sudionicima javnoga i društvenoga života u Hrvatskoj, posebno sudionicima nacionalnih politika, da se u samoj Hrvatskoj odmah ima mijenjati potpuno klima za ponašanje prema našim interesima u BiH, te poticanje pa i obavezivanje na svijest da je ugrožavanje interesa Hrvata u BIH, zapravo izravan udar na Republiku Hrvatsku.

Ova Deklaracija je zato u svojoj biti deklaracija o najvažnijim svehrvatskim interesima. Nije joj prvenstveni smisao samo skrb za Hrvate u BiH, nego joj je ultimativni poziv –briga o svojim sveukupnim nacionalnim interesima.

Tko to ne shvaća, i tko potiče predstavnike druga dva naroda, te njihove javne promotore, da u Hrvatskoj nema svijesti o tome i da u Republici Hrvatskoj imaju saveznike ili uporišta za svoje imperijalne i nepoštene ciljeve, izravno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a ne samo protiv Hrvata u BiH.

To izravno ruši temeljne pretpostavke za bilo kakvu mogućnost održanja zajedničke države BiH, pri čemu je pozivanje na jedinstvenu BiH obična floskula i maska koju smo imali prilike iskustiti s Miloševićem i Jugoslavijom.

Na koncu, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti otvoreni poziv svim sudionicima političkog i javnog života u Hrvatskoj da se u Hrvatskoj mora promijeniti klima prema našim interesima u BiH i podizanje svijesti da se udarom na Hrvate u BiH radi udar na Hrvatsku kao takvu. Naša dužnost je briniti o ukupnim nacionalnim interesima, a interesi hrvatskog naroda u BiH su njihov bitan dio.

Na koncu kroz odgovore na replike sam upozorio i na neprihvatljivu politiku otimanja pozicija koje su pripadale Hrvatima u BiH, u izvršnoj vlasti, diplomaciji…. Špranca je uhodana, za poziciju koja pripada Hrvatima pronađe se Bošnjak koji potpiše izjavu da je Hrvat i nakon toga taj Bošnjak bude imenovan na poziciju koja po raspodjeli funkcija pripada Hrvatima. Tako je imenovan i Komšićev prijatelj, Bošnjak Nerkez Arifhodžić, koji se izjasnio Hrvatom nakon čega je imenovan veleposlanikom u Italiji.

Naveo sam i druge pojave koje su dodatno frustrirale Hrvate u BiH, vezane su za dobivanje Domovnica, gdje postupci ishođenja domovnica Hrvatima u BiH traju 12 do 24 mjeseca, dok imamo primjere da pojedini Bošnjaci koji aktivno podržavaju majorizaciju hrvata (kao npr. glumac Emir Hadžihafizbegović) domovnicu temeljem diskrecijskog prava ministra MUP-a RH dobijaju po ubrzanom postupku..

Ono što Hrvate trenutno definitivno ohrabruje je činjenica da aktualni hrvatski državni vrh, prvi puta nakon 2000 godine, aktivno politički djeluje i svojim postupcima šalje jasnu i snažnu političku poruku da će RH ustrajati na zaštiti prava Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

General Sopta: Stojimo i danas ovdje svjesni svoga poslanja: Očuvati ono što je krvlju plaćeno!

Objavljeno

na

Objavio

U mostarskoj vojarni Stanislava Baje Kraljevića, u subotu 8. prosinca, u organizaciji veterna 2. gbr HVO i 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS-a BiH, svečano je obilježena 25. godišnjica 2. gardijske brigade HVO-a, jedne od najslavnijih postrojbi. Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast poginulim pripadnicima HVO-a, a general zbora Stanko Sopta održao je sjajan govor:

Poštovani prijatelji!

Četvrt je stoljeća od zapovijedi predsjednika Hrvatske Republike Herceg Bosne mr. Mate Bobana o osnutku 2. gardijske brigade Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne. Izrasla je iz sna, patnje i krvi svojih najboljih sinova. U desnici vitla mač pod okriljem grba Hrvata  i zmaju neprijatelju siječe glavu.

Druga gardijska brigada svoje sv. mise, svoja slavlja, svoje obljetnice slavi sa svojim poginulim vitezovima, sa sv. Ivanom Krstiteljem ovdje na Heliodromu u Rodoču, u vojarni Stanislava Baje Kraljevića, na južnim prilazima stolnom gradu Hrvata Mostaru. U ovom mauzoleju – kapeli njeni vitezovi na vječnom postroju stoje i slobodi salutiraju. Oni su joj, slobodi svoje zemlje i svoga naroda, dali sve. Svoj život.

U vječnom naručju svoje majke Hrvatice koja ih je rodila i Domovini dala, oni nas opominju. Vele nam:

Tu si se rodila, ispaćena moja zemljo Hrvatska

Pod križem svojih sinova, ozarenih zora slobode.

Kad u očima majki, za tuge suza više nije bilo

Kad su se pogledi bolju i ponosom pozdravljali.

Oče biskupe Ratko, posvetili ste ovu kapelu, slavili u njoj prvu svetu misu za sve poginule pripadnike 2. gardijske brigade. Tako smo ponosni i sretni da ste i danas s nama tu. S našim poginulima, s njihovim obiteljima, s nama veteranima ove slavne Brigade.

Sile zla uvijek su nam prijetile. I danas nam prijete. No, mi smo svjesni toga i mi ćemo im se oprijeti. I mi ćemo pobijediti. Sve zmajeve i sve sile zla i sve sotone. To je u hrvatskom genu. To nam je preko naših očeva i majki darovao svemogući Bog.

Stoga stojimo i danas ovdje svjesni svoje odgovornosti, svjesni svoga poslanja. Čuvati ono što je krvlju plaćeno. Čuvati slobodu. Čuvati svoju Zemlju. Ne dati svoga ponosa i svoga imena. Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Duše vitezova Druge gardijske brigade počivajte u miru Božjem.

Živjeli.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari