Pratite nas

Herceg Bosna

25. listopada Katarina Kosača Kotromanić – posljednja kraljica Bosne i franjevačka blaženica

Objavljeno

na

Premda nije zabilježeno da je vođen službeni proces beatifikacije Katarine Kosače, niti da je proglašena blaženom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u hrvatskom narodu u BiH koji ju, poglavito zahvaljujući ocima franjevcima, časti kao blaženicu.

Naša se blaženica, iako još neproglašena, kao franjevačka trećoredica takvom odavna štuje u franjevačkom martirologiju.

Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša, i Jelene koja je potjecala iz zetske kneževske kuće Balšića. Rodila se oko 1424. godine, a 1446. godine oženio ju je kralj Stjepan Tomaš Ostojić (1443.-I461.) s kojim je imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Prije patarenka, obratila se na kršćanstvo i katolicizam, kao malo prije i njezin muž. Primivši vjersku poduku o evanđelju svim srcem je prionula uz njega i Onoga o kome evanđelje piše. Odlučila se za život posvećenosti Bogu i svetost, te je bila omiljena u bosanskom puku.

Kraljičinu djecu oteli Turci i poturčili

Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca koji su joj poslije bili dvorski kapelani. Zajedno s mužem promicala je katoličku vjeru. Među ostalim, sagradila je crkvu Sv. Katarine u Jajcu. Nakon muževe smrti ostade udovicom s dvoje nejake djece. No ostala je i dalje kao kraljica majka na dvoru posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (146I.-1463.).

Nakon pada Bosne 1463. godine, i kraljeva pogubljenja, ona se spašava bijegom u Dubrovnik, potom u Rim, ali su joj djeca odvedena u tursko zatočeništvo gdje su poslije i poturčena. Ostaje povijesno nejasno kad su je zla vremena odvojila od djece. Kao kraljevska bjegunica pred Turcima, od pape Pavla II. (1464–1471.) i Siksta IV. (1471.-1484.) dobiva izdašnu pomoć te je, s nekoliko svojih dvorskih ljudi, također emigranata, mogla živjeti dostojanstveno, hrabro se noseći sa svim nedaćama. Nažalost, uza sve pokušaje, nije joj uspjelo izbaviti djecu iz turskog zatočeništva.

U Rimu je uživala opće poštovanje. U jubilarnoj godini 1475. među kraljevskim hodočasnicima zabilježena je i njezina jubilarna pobožnost 25. travnja 1475. Također je zapisana njezina prisutnost u Akvili godine 1472., prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskoga u njegovu novu crkvu za koju je u svoje vrijeme dao svoj doprinos i njezin pokojni muž Stjepan Tomaš.

Život posvećen Bogu i imenovanje Svete Stolice vlasnicom Bosne

Pobožnost ju je povezala sa središnjom franjevačkom crkvom Araceli na rimskom Kapitoliju. Ondje je sudjelovala i u djelima kršćanskoga karitasa. Bila je članica žive franjevačke trećoredske zajednice. Možda je već u Bosni postala trećoredicom. O tom je sačuvan prvi zapis u kronici Franjevačkoga reda, koju je napisao fra Marijan iz Firenze (+1523), odakle su to preuzeli svi susljedni franjevački povjesničari. On zapisuje: «Godine Gospodnje 1478., dana 25. listopada, u Rimu je preminula gospođa Katarina, kraljica Bosne, i sahranjena u Araceli. Ta je pobožna kraljica više godina živjela pod Pravilom bi. Franje i javno nosila habit.»

Kad je osjetila da joj se bliži posljednji čas, a smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva, dala je 20. listopada 1478. godine – uz prisuće sedmorice franjevaca – potanko napisati svoju posljednju volju. Među ostalim, nadarila je franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana. Stvari iz svoje dvorske kapele poklanja hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenjuje svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje: Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Sigismundu, odn. njezinoj kćeri Katarini ako se s islama vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.

Pokopana u Rimu među svecima Kapitolija

Po svojoj želji, nakon smrti 25. listopada 1478. godine, pokopana je u franjevačkoj crkvi Araceli. Grob joj je s velikim natpisom bio postavljen pred glavnim oltarom, a na nadgrobnoj je ploči bio isklesan reljefni kraljičin lik s krunom na glavi u naravnoj veličini (1,78 m). Nakon sto godina došlo je do prepravljanja svetišta, pa joj je grob premješten, a nadgrobna je ploča postavljena iznad stuba koje vode na propovjedaonicu, na lijevom stupu kod svetišta. Srećom je cijeli epitaf preslikao i 1547. godine objelodanio rimski kaligraf Ivan Palatino, i tako je sačuvan u izvornoj bosančici i u prijepisu, te na latinskom.

Bazilije Pandžić piše: «Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno štovanje. A franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve burnu povijest ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskoga življenja.

Njezini pak sunarodnjaci već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.».
Time obnavljaju sjećanje o nekadašnjem kršćanskom kraljevstvu Bosni i njenoj posljednjoj kraljici.

Hrvati hodočaste svojoj posljednjoj kraljici Bosne

U posljednjim je desetljećima XX. stoljeća njezin grob postao dragom hrvatskom hodočasničkom postajom. Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto. I u narodu je ona zapamćena kao veliki domoljub što gine i vene za domovinom, željna «pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice» – sve s okolja kraljevskoga grada Bobovca.

Životni put posljednje bosanske kraljice Katarine i sudbina Bosne u godinama pred konačni pad pod Turke

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Na pomolu novo izrugivanje hrvatskim žrtvama u Bugojnu!?

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto na optuženičkoj klupi zbog optužbi za etničko čišćenje Bugojna koje je uključivalo progon 15 tisuća Hrvata iz ovog grada, 311 ubijenih, dvije tisuće zatočenih, nasilna odvođenja i torture te činjenicu da tijela 19 nasilno odvedenih ni do danas nisu pronađena, Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna uskoro bi se mogao okititi titulom počasnog građanina Bugojna

Na adresu Općinskog povjerenstva za izbor i imenovanja stigla su čak tri prijedloga za proglašenje Dževada Mlaće, počasnim građaninom Bugojna

Umjesto na optuženičkoj klupi zbog optužbi za etničko čišćenje Bugojna koje je uključivalo progon 15 tisuća Hrvata iz ovog grada, 311 ubijenih, dvije tisuće zatočenih, nasilna odvođenja i torture te činjenicu da tijela 19 nasilno odvedenih ni do danas nisu pronađena, Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna uskoro bi se mogao okititi titulom počasnog građanina Bugojna. Na adresu Povjerenstva za izbor i imenovanja Općine Bugojno koje o Mlaćinoj kandidaturi odlučuje na sutrašnjoj sjednici, prijedloge za dodjelu počasne titule Mlaći poslala su tri predlagatelja.

Prvi je Mustafa Ugarak, danas neovisni vijećnik, bivši kadar SDA. Druga dva prijedloga potpisuju čelnici Patriotske lige Kemal Balihodžić te Udruge ratnih vojnih invalida Bugojna Sabahudin Velić, čovjek čije je postavljanje na dužnost osobno izlobirao Zukan Helez, bivši federalni ministar za pitanja branitelja i istaknuti kadar SDP-a. No, bez obzira jesu li naklonjeni SDA, SDP-u ili se predstavljaju neovisnim, svi su predlagatelji složni u jednom, Dževad Mlaćo, zbog brojnih zasluga, treba biti proglašen počasnim građaninom Bugojno u povodu Dana općine koji se slavi 20. svibnja.

U obrazloženju prijedloga navode se infrastrukturni projekti za koje predlagatelji tvrde da su realizirani zahvaljujući Mlaćinoj potpori. Među njima i Poslovna zona Podgaj izgrađena na zemljištu otetom Hrvatima.

Miroslav Zelić, bivši zatočenik bugojanski logora, danas predsjednik HVIDR-e u Bugojnu također je član Povjerenstva za izbor i imenovanja pred kojim će se nači prijedlog da se Mlaćo proglasi počasnim građaninom Bugojna. Novinari portala Art Info pitali su ga za reakciju na ovaj prijedlog. „Ovo je nastavak izrugivanja hrvatskim žrtvama koje se sustavno provodi već godinama. Umjesto da odgovara zbog svoje ratne ali i poratne uloge u progonu i gaženju prava Hrvatima, predlaže ga se za počasnog građanina. Ako se čašću smatra od Hrvata etnički očistiti Bugojno, a potom im otimati zemlju i na sve moguće načine opstruirati povratak, onda Mlaćo treba dobiti titulu“, ironično je odgovorio Zelić.

Predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata Bugojna dosad su u više navrata pozivali odgovorne u Tužiteljstvu BiH da pokrenu proces prema dokazima koje imaju protiv Mlaće još od 2007. godine. Među ostalim i njegovom ratnom dnevniku u kojemu je zapisao „Ne smijemo imati službeno zarobljenih civila, a tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira“. Mlaćino svjedočenje u korist Enesa Handžića, jednog od malobrojnih procesuiranih za zločine nad bugojanskim Hrvatima, pred Sudom BiH je prekinuto kako bi ga se zaštitilo od kaznenog gonjenja. No, Mlaćo ni više od deset godina poslije nije kazneno gonjen niti ima naznaka da će biti. Umjesto iza rešetaka, vjerojatnije je da će uskoro ponijeti titulu počasnog građanina Bugojna, a s njezinim dobivanjem poslati poruku Hrvatima Bugojna da je zbog zločina koje je počinio nad ovim narodom nagrađen slobodom ali i svim mogućim počastima.

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Heroji se ne zaboravljaju: Sjećanje na poginule i nestale branitelje Bosanske Posavine

Objavljeno

na

Objavio

Pod geslom „Heroji se nikad ne zaboravljaju“, održano je u subotu, 4. svibnja u župi sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brdu kod Dervente u Bosanskoj Posavini sedmo u nizu spomen sjećanje na poginule i nestale branitelje toga mjesta i cijele Bosanske Posavine.

O 27. obljetnici stradanja Hrvata Bosanske Posavine program je u organizaciji udruge „Posavljak“ započeo misom zadušnicom za 62 poginula branitelja iz Bijelog Brda kao i ostalih oko 2.500 hrvatskih branitelja poginulih u obrani Bosanske Posavine u posljednjem Domovinskom ratu. Koncelebrirano misno slavlje je predvodio Juro Babić, župnik u susjednoj župi Brusnica.

Nakon mise uslijedila je ceremonija odavanja počasti s polaganjem vijenaca i svijeća ispred spomen-obilježja poginulim braniteljima kod župne crkve.

Znakovitu svijeću upaljenu na uskrsnoj svijeći u procesiji su iz crkve do spomen-obilježja donijela djeca poginulih branitelja.

Potom su vijence i cvijeće polagali, majke, supruge i djeca branitelja, preživjeli branitelji, predstavnici udruga proizišlih iz Domovinskog rata, visoki dužnosnici te predstavnici vojnih i društveno-političkih vlasti iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Bjelobrđani su ove godine oko spomen obilježja zasadili 62 čempresa u znak sjećanja za svakog svog poginulog branitelja. Druženje je i ove godine uz zajednički ručak nastavljeno u Mjesnom domu.

Misija / IKA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari