Pratite nas

Kronika

25. obljetnica razmjene hrvatskih zatočenika iz logora Športska dvorana na Musali u Konjicu

Objavljeno

na

Logor Športska dvorana na Musali u Konjicu bila je jedan od zloglasnih logora po metodama zlostavljanja, broju zatočenika i vremenu postojanja.

Status logora dobila je 10. svibnja 1992.godine kada su postrojbe muslimanskog TO-a, u dvoranu zatvorili osam srpskih civila iz Idbra koji su zarobljeni dan ranije.

Športska dvorana poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi.

Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika.

Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15.travnja 1993.godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ Treći mart i Policijsku stanicu Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani. Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20.svibnja 1993.godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rabenstein.

Svi su razmijenjeni 01.lipnja 1993.godine osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio do razmjene 19.listopada 1993.godine.

U Športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, kao i dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo Mirko Gašić i druge istaknute i ugledne osobe sa područja Konjica.

Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta, kojeg je 03.svibnja 1993.godine zamijenio Edhem Žilić uz pismeno imenovanje dr.Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini. Žilić je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba I 350 Hrvata, a taj se broj kasnije povećavao „čišćenjem“ hrvatskih sela od Hrvata.

Tijekom svibnja 1993.godine zatočenike su prvi put posjetili predstavnici MO CK, a jednom su ih posjetili i predstavnici UN-a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti su pojedine zatočenike skrivali radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju istih. Jedna skupina zatočenika odvedena je u tvornički kompleks, druga skupina u Lukomir, treća u Čelebiće i Idbar, četvrta u Bradinu, te druga mjesta po kućama skriveni od pogleda dužnosnika međunarodnih organizacija.

Zatočenici  su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije BiH. U živi štit su vođeni na Zlatar, Turiju, Radešine , Vrce, Budišnju Ravan….Vođeni su na prisilni rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, pijenjem vlastite mokraće, međusobnom tučom, jedenjem križeva i krunica, molitvenika…Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjednu na vatru istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti.

U više navrata su seksualno zlostavljani i na najgrublji način seksualno ponižavani.

Čuvari su dopuštali da se nad zatočenicima iživljavaju pripadnici muslimanskog Mup-a i Armije BiH. Korištenje zahoda bilo je dopušteno samo danju i to u određeno vrijeme. Mučenje gleđu ogledalo se u dobivanju jedne kriške kruha i kaše od 3-4 žlice nedovoljno kuhane riže dnevno i neredovito, zbog čega su zatočenici padali u nesvijest i izgubili gotovo polovinu tjelesne težine.

Zatočenici su tri puta bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića, a na vađenje krvi vodio ih je Emir Kovačić šef osiguranja Ratne bolnice Konjic i tjelohranitelj dr. Ahmeta Jusufbegovića.

Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić koji je potpisao i razmjenu zatočenika 19.listopada 1993.godine., te Andrej Kolomb iz MO CK uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena. Upravnik logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom skrivanja nekih zatočenika u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako isti ne bi bili razmijenjeni. Ostali zatočenici predvođeni Dragutinom Perićem zahtijevali su oslobađanje svih ili nikoga, a što im je uspjelo nakon višesatnog mrcvarenja. Na putu ka slobodi u UNPROFOR-ovim kamionima tri sata su ih pripadnici muslimanske Armije RBiH držali u Donjoj Jablanici odakle su stigli na Vrde, na prostor pod nadzorom HVO-a.

Oslobođeni su svi osim Gorana Blaževića, kojeg su 09. listopada 1993.godine odnosno 14. listopada 1993., s još pet Srba, odveli na suđenje u Buturović Polje u logor u kući Jake Tomića. Goran Blažević je razmijenjen za muslimanskog časnika na Drecelju kod Konjica 07. veljače 1994.godine.

Dijelovi teksta preuzeti iz knjige Zvonke Dragića „Gorka vremena hrvatskog naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića“.

Za Logor Športske dvorana na Musali u Konjicu,  Sud BiH je 17.04.2015.godine osudio Ibru Macića  za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) i izrekao zatvorsku kaznu od 10.godina uz utvrđenu bitno smanjenu uračunljivost u trenutku počinjenja djela.

Također, Sud BiH je prvostupanjskom presudom 17.11.2017. godine upravnika logora Edhema Žilića osudio za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije SFRJ  na zatvorsku kaznu od 9.godina, da bi Apelacijsko vijeće Suda BiH dana 25.05.2018.godine presudom usvojilo žalbu tuženog i preinačilo odluku o kaznenoj sankciji te smanjilo zatvorsku kaznu na 6.godina.!

Dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Perković kaznu služi u Glini, a Sanader ostaje u Remetincu

Objavljeno

na

Objavio

Kako neslužbeno doznaje RTL, nakon mjesec dana dijagnostike, odlučeno je – Sanader će svoju kaznu služiti u zatvoru u Remetincu, dok je Josip Perković – već odveden u kaznionicu Glina.

Dijagnostika je gotova i Sanader ostaje u Remetinec, a odlučio je tako tim stručnjaka. Vjerojatno zbog učinkovitosti, jer Sanadera će na jesen gotovo svaki dan voziti na sud zbog afere Fimi media i INA MOL.

A u kaznionicu u Glini prije 10 dana stigao je Josip Perković. Kaznionica je to koja ima najviši stupanj osiguranja. Perković je već kontaktirao s obitelji.

“U ovom trenutku on nema nikakvih primjedbi na tretman, jedino što mene zabrinjava je udaljenost od Zagreba, s obzirom na njegove zdravstvene probleme”, kazao je Perkovićev odvjetnik, Anto Nobilo.

U Njemačkoj su mu, kaže Nobilo, izvadili šest gornjih zuba i nisu htjeli popravljati tvrdeći da je riječ o estetskom problemu, pa je Perkovićeva obitelj popravak dogovorila u privatnoj stomatološkoj ordinaciji u Zagrebu, a čeka ga i serija drugih pregleda.

“Da li će zbog toga vjerojatno biti prebačen u bolnicu u Svetošimunskoj ne znam, ali to ću sve saznati kad se vratim u Zagreb”, rekao je Nobilo.

Sukladno Ustavu, svi zatvorenici imaju pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu,

Dijagnostika je gotova. Sanader ostaje u Remetincu. Odlučio je tako tim stručnjaka. Vjerojatno zbog učinkovitosti, jer Sanadera će na jesen gotovo svaki dan voziti na sud zbog afere Fimi media i INA MOL. A to je najjeftinije iz Remetinca.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Odana počast žrtvama Vergarola

Objavljeno

na

Objavio

U Puli je u nedjelju obilježena 73. obljetnica eksplozije na Vergaroli kada je poginuo velik broj nevinih Puljana, prema službenim podacima poginulo ih je 116, mahom žena i djece, no kako dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, moguće ih je bilo i više, a ranjeno je 216 osoba.

Kao i ranijih godina, za žrtve je služena sveta misa u pulskoj Katedrali, a na spomen-obilježje kod Katedrale vijence su položili Udruga antifašističkih boraca i antifašista Pule te predstavnici Grada. Pročelnik Ureda Grada Pule Aleksandra Matić i predstavnici pulske Zajednice Talijana položili su vijenac na spomen obilježje žrtvama Vergarole. Ceremoniji su nazočili članovi obitelji žrtava, predstavnici konzulata Republike Italije te Slobodne Općine Pula u azilu.

Prije 73. godine, 18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergaroli eksplodirala je protubrodska mina. Dogodilo se to u nedjelju, kada je područje (koje se smatralo omiljenim okupljalištem pulskih Talijana) bilo puno kupača i izletnika koji su pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Iako su mine trebale biti bez detonatora, one su na nerazjašnjen način eksplodirale, a eksplozija oko šest tona eksploziva bila je razorna i s užasnim posljedicama.

O njenom uzroku postoje dvije teorije – jedna je samoaktiviranje, a druga eksploziju tumači kao namjeran čin. Iako su savezničke vojne vlasti provele istragu, a navodno su otkriveni tragovi naprava za aktiviranje mina (prema nekim mišljenjima, nisu sve mine bile deaktivirane), nije otkriveno ništa konkretno što bi upućivalo na moguće počinitelje. (Hina)

VERGAROLA, Sjećanje na nevine žrtve eksplozije 18. kolovoza 1946. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari