Pratite nas

Povijesnice

25. obljetnica ustroja 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Objavljeno

na

18. travnja 1994. – Ustrojen 1. hrvatski gardijski zdrug

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. godine zapovjed o ustrojavanju 1. hrvatskog gardijskog zbora, združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko ceremonilanih radnji ali i najelitniju postrojbu Oružanih snaga 1. hrvatski gardijski zdrug.

Zdrug je ustrojen 18. travnja 1994. godine, a osmišljen je kao specijalna vojna postrojba za obavljanje najsloženijih i najzahtjevnijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna Zrinski, ali su u Zdrug ušli i dijelovi ostalih specijalnih postrojbi Glavnog stožera, Bojna Frankopan, Bojna ban Jelačić, Bojna Matija Vlačić, Bojna Ferdo Sučić te dijelovi 8. Lakojurišne brigade Vojne policije.

Zapovjednik Zdruga general Miljenko Filipović, dotadašnji zapovjednik Bojne Zrinski i dobrovoljac od samih početka Domovinskog rata, povratnik u Hrvatsku kao bivši legionar francuske Legije stranaca organizirao je obuku za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Dio zapovjedništva Zdruga vojnička iskustva je stekao u Legiji stranaca te su u obuci Zdruga korištene metode te vojne postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata.

Unutar Zdruga osim pješaštva djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, postrojbu za elektronička djelovanja, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik Zdruga Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni pripadnici Zdruga uspješno su izvršili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama. 1. hrvatski gardijski zdrug provodio je obuku komandosa u Hrvatskoj vojsci, TOVKO ili temeljnu obuku vođe komando ophodnje.

Samo pripadnici specijalnih postrojbi su mogli pohađati obuku, pripadnici 1. HGZ-a, izvidnici gardijskih brigada, pripadnici specijalnih postrojbi HV-a te specijalne policije. Uvjet za pristup obuci je bila padobranska obuka i godinu dana službe u specijalnoj postrojbi.

U prvoj fazi obuke prvih mjesec dana pripadnici obuke su mogli spavati 4 sata na dan u intervalima po jedan sat. U toj fazi nazvanoj Zeleni pakao testirala se fizička izdržljivost i psihofizička izdržljivost na stres.

Na kraju svakog tjedna komandosi su prolazili poligon smrti, gdje su cijeli dan proveli u aktivnosti obavljajući zadaće. Sve vrijeme obuke vježbalo se isključivo bojevim streljivom.

Nakon toga su helikopterima prebačeni u planinu gdje su slijedećih mjesec dana usavršavali vještine u alpinizmu. Treća faza obuke se odvijala na moru.

U toj fazi kandidati su smjeli spavati od 5 do 6 sati te su u vodi morali provesti 14 sati dnevno. Tu se testirala krajnja granica izdržljivosti u vodi, tkz. Plavi pakao. Do te faze obuke kandidati su počeli vidno mršaviti, svaki je izgubio desetak kilograma težine.

Nakon plavog pakla, četvrta etapa obuke je bila preživljavanje. Padobranskim desantom spušteni su u šumu gdje su mjesec dana su provodili u simuliranoj situaciji neprijateljskog teritorija.

Morali su se kriti od potjera sa psima, spavati u šumi i jesti ono što nađu. Instruktori su im neprekidno zadavali zadatke simulacije napada ili izviđanja pred realnom potjerom. Ako je ovdje komandos zakazao ispadao je bez obzira što je završio sve prethodne faze. Taj dio obuke se nazivao Stalne operacije.

Pod stalnim pritiskom grupa koje ih traže komandosi su prelazili i do 30 kilometara na dan. Od 250 vojnika obuku je završavalo njih 10 do 20.

Zdrug je do 2000. godine odgovarao izravno ministru obrane, odnosno Predsjedniku i Vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga. Nakon 2000. Zdrug potpada pod zapovjedništvo Glavnog Stožera Oružanih snaga.

Smjenom vlasti 2000. godine u procesu tkz. detuđmanizacije nastala je medijska hajka na 1. hrvatski gardijski zdrug. Zdrug je uspoređivan sa Sadamovom Republikanskom gardom te su nazivani Tuđmanovim pretorijancima, opasnom vojnom postrojbom spremnom izvršiti državni udar na legalno izabranu vlast.

Zdrug je optuživan da je bio dio Tuđmanove megalomanije i rasipavanja državnih sredstava jer Hrvatskoj nije trebala takva vojna postrojba čime se pokušalo opravdati ukidanje najelitnije i najperspektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

Zdrug je raspušten u ožujku 2000. godine odlukom predsjednika Stjepana Mesića. Nakon reorganizacije Oružanih snaga Zdrug je priključen novoustrojenoj 350. Vojnoobavještajnoj bojni i Bojni za specijalna djelovanja gdje je kasnije pri preustroju ugašen.

Na ratnom putu bojne Zrinski i 1. hrvatskog gardijskog zdruga poginuo je 71 pripadnik postrojbe, dvojca se vode kao nestali, a 286 je ranjeno.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je 30. ožujka 2017. Prvi hrvatski gardijski zdrug i Specijalnu postrojbu Ministarstva obrane Bojnu Zrinski za iskazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu Redom kneza Domagoja s ogrlicom

Kamenjar.com

 

Obilježena 25. obljetnica 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Govor prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana pred općom skupštinom UN-a 22. svibnja 1992.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu primitka Republike Hrvatske u punopravno članstvo UN-a, predsjednik Republike Hrvatske održao je 22. svibnja 1992. godine pred Općom skupštinom ove međunarodne organizacije sljedeći govor:

“Gospodine predsjedniče,
Vaše ekselencije,
dame i gospodo!

U ukupnoj povijesti razvitka i međunarodnog položaja jednoga naroda ne može biti važnijeg događaja od priznanja njegove samostalnosti i suverenosti, i njegova primanja u svjetsku zajednicu ravnopravnih i neovisnih država, kakva je u naše doba Organizacija ujedinjenih naroda.

Stoga mi dopustite da u ime hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske izrazim najdublju zahvalnost za primanje u OUN:

– glavnom tajniku OUN-a g. Boutros Boutros-Ghali-ju;
– predsjedniku Vijeća sigurnosti g. Peteru Hohenfellneru i svim njegovim članovima koji su Rezolucijom 753 (1992.) jednoglasno preporučili primanje Republike Hrvatske u članstvo UN-a;

– i na kraju osobito predsjedniku ovog 46. zasjedanja Glavne skupštine, g. Samir S. Shihabi-ju, i svim sudionicima ove plenarne sjednice, koji su nam današnjom odlukom o primanju iskazali čast i povjerenje koje je Hrvatska jamačno zaslužila i koja će nastojati u potpunosti opravdati.

Ekselencijo,
štovani predstavnici slobodnih zemalja svijeta!

Današnjim danom Hrvatska je zadobila svoj međunarodni legitimitet. Njezina zastava, koja je svetost svakom hrvatskom čovjeku, jer je zbog nje bio osuđivan i proganjan u tuđinu, vijorit će se odsada slobodno pred zgradom OUN-a, i svuda po svijetu, s posvetom i međunarodnoga priznanja.

Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente i biljege o svojoj nacionalnoj državnoj samobitnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji, od sedmoga stoljeća (n. e.) pa nadalje, u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije u svom duhovnom biću.

Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udjel u duhovnoj i tvarnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Uzgred nije slučajno što je njezin mali dio nazočan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu glavne skupštine Ujedinjenih naroda napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača.

U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali, tijekom mnogih stoljeća, svojim umjetničkim djelima, najveći hrvatski kipari, a među njima i Antun Augustinčić čija se konjanička figura, “Spomenik mira”, nalazi u parku iza ove iste palače Ujedinjenih naroda.

Od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju svoje samostalno kraljevstvo pod narodnim vladarima. Povijesne mijene i nezavidan geopolitički položaj njihove zemlje – na razlučnici civilizacija zapadne i istočne Europe – uvjetovali su da poslije toga, od XII. do XX. st. (do 1918.) budu u zajednici s ugarskom i habsburškom krunom.

Međutim, kako u toj, tako i u kasnijoj jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici, hrvatski je narod sačuvao svoju samobitnost – o čemu posebno svjedoči slavna Dubrovačka Republika – težeći neprekidno punoj samostalnosti i suverenosti.

Taj najviši cilj, ostvarenju kojega žudi svako narodno biće, od trenutka kad u svom razvitku dostigne stupanj posebne nacionalne, političko-kulturne samosvijesti, i kad mu to međunarodne okolnosti dopuštaju, hrvatski je narod – kao i mnogi drugi manji narodi – ostvario u današnje doba. To je naime doba u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije.

U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država, nastalih na opće prihvaćenim načelima o pravu naroda na samoodređenje i slobodu.

No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti.

Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a.

Užasne su posljedice toga barbarskog rata na kraju XX. stoljeća. U Hrvatskoj je poginulo i ranjeno tridesetak tisuća ljudi, pretežito građanskih osoba i potpuno su razorena mnoga naselja i čitavi gradovi, uništeno nekoliko stotina povijesnih spomenika, gospodarskih, crkvenih, zdravstvenih i školskih objekata.

Dimenzije stradanja civilnog pučanstva u ovom agresivnom ratu protiv Hrvatske očituju se u činjenici da je u Hrvatskoj prognano ili izbjeglo iz svojih ognjišta više od šesto tisuća ljudi, nemoćnih staraca, žena i djece. A povrh toga oko četvrt milijuna ljudi izbjeglo je iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi nadilazi mogućnosti ratom iscrpljene Hrvatske. Stotine tisuća ugroženih ljudi očekuje pomoć međunarodne zajednice. Osim toga, Hrvatska apelira na najviša tijela svjetske organizacije, da zajedno s EZ-om i KESS-om, poduzmu odlučnije i djelotvornije korake radi neodložnog okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, radi uspostave mira i stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.
Ekselencijo,
dame i gospodo!

Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske. Međutim, mi smo duboko svjesni odgovornosti koju tim članstvom preuzimamo.

Čast mi je s ovom mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te Povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje.

Hrvatska će odsada, kao punopravni član Ujedinjenih naroda, moći uživati veću podršku svjetske organizacije u naporima za mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN-a, za uspjeh Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, za rješavanje spomenutog problema izbjeglica, za poticanje gospodarskog razvitka.

Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete.

Hrvatska je prihvatila završne dokumente Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a također i načela na kojima djeluje Mirovna konferencija u Bruxelles-u, za rješenje jugoslavenske krize i odnosa između država što nastaju na tlu bivše Jugoslavije. Sve to govori jasno da Republika Hrvatska želi biti vjerna načelima na kojima se zasniva Povelja, načelima mira, pravde i međunarodne suradnje bez ikakve diskriminacije. Hrvatska želi biti djelotvorni čimbenik suvremenog međunarodnog poretka koji se izgrađuje na opće prihvaćenim načelima antifašizma i demokracije.

Hrvatski je narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv naci-fašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta. (S ponosom mogu pripomenuti da sam i sam kao mlad čovjek i sudjelovao u tom ratu protiv fašizma). Hrvatska je, u sastavu bivše državne zajednice, dala i znatan prilog rješavanju problema osamostaljivanja zemalja trećeg svijeta i njihova gospodarskog razvitka. A to je služilo i jačanju uloge Ujedinjenih naroda u hladnoratovskom razdoblju.

Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku izgrađujemo na načelima otvorenoga, demokratskoga i slobodnoga društva. Želimo da Hrvatska bude, u političkom i gospodarskom smislu, država pravnog poretka i slobodan dom svih njezinih građana.

Hrvatska želi biti otvorena za svestranu suradnju sa svim susjednim i drugim zemljama Europe i svijeta. Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnoga poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda.”

Ujedinjeni narodi, New York City, 22. svibnja, 1992. godine

(Izvor: http://www.tudjman.hr/govori/primanje-republike-hrvatske-u-clanstvo-un; stranica posjećena 22.5.2019.)

Video: HRVATSKI BAND AID, Moja Domovina: https://www.youtube.com/watch?v=xgOnq62rA-4

Priredio: Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1992. – Hrvatska postala punopravni član Ujedinjenih naroda

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. – Hrvatska postala punopravni član Ujedinjenih naroda

Objavljeno

na

Objavio

22. svibnja 1992. – Hrvatska primljena u punopravno članstvo UN-a

Vijeće sigurnosti prihvatilo je na današnji dan 1992. Rezoluciju broj 753. kojom preporučuje Glavnoj skupštini prijam Republike Hrvatske u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Bio je to velik uspjeh nove države koja je nastala raspadom Jugoslavije i u kratkom vremenu na najvišem mjestu dobila potvrdu državnosti i međunarodni legitimitet.

Na današnji dan 22. svibnja na sjednici Glavne skupštine koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, uz buran pljesak nazočnih u Velikoj dvorani, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Svjetske organizacije.

Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina. Hrvatsko izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima vodio je prvi predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. Želimo biti oslonac mira i stabilnosti u regiji, rekao je u prigodnom govoru dr Tuđman. Hrvatskoj je nametnut rat srpskog imperijalizma. Obranivši svoju slobodu i demokraciju, Hrvatska je stekla i međunarodno priznanje svijeta.

Prigodnim govorima Svjetskoj su zajednici zahvalili i slovenski predsjednik Milan Kučan te ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava, prenosi HRT

Boutros Ghali tom je prigodom još jednom naglasio da je članstvo u Svjetskoj organizaciji velika čast, ali i velika obveza. Podizanju zastave prisustvovali su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika.

Hrvatska trobojnica s povijesnim grbom zavijorila se 22. svibnja 1992. ispred sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Svečan čin, koji je bio vrhunac u procesu međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, obavio je glavni tajnik Boutros Gali u prisutnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrvatskog izaslanstva, piše HRT

Istog su dana u međunarodnu organizaciju primljene i nezavisne republike Slovenija i Bosna i Hercegovina.Prije toga je Generalna skupština aklamacijom primila sve tri države u članstvo Ujedinjenih naroda. Hrvatska je pod svjetski poznatim nazivom “Croatia” dobila stalno mjesto između Obale Bjelokosti, na francuskome Cote d’Ivore, i Republike Cube.

Zahvaljujući veliku priznanju, predsjednik Tuđman je generalnoj skupštini predstavio glavne odrednice hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pošto je podsjetio da je hrvatski narod jedna od najstarijih u Europi, dr. Tuđman je mnogim podacima naglasio strahote nametnutog joj rata, koji su “jugokomunistička vojska i srpski imperijalizam”, kako je rekao, vodili “za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja”. U to su vrijeme Ujedinjeni narodi na tlu Hrvatske provodili jednu od svojih najvećih mirovnih operacija.

Zato je predsjednik Tuđman posebno naglasio da će Hrvatska ispuniti obveze prema UNPROFOR-u, ali da istodobno očekuje da će i sve druge strane sudjelovati u ispunjenju odredbi mirovnoga plana.

Osobito kad je riječ o bezuvjetnome povlačenju jugovojske te sigurnom povratku prognanika u njihove domove.Tijekom primanja triju država u Ujedinjene narode američki predstavnik Perkins optužio je beogradsku vladu za sva stradanja na području bivše Jugoslavije.
Dva dana poslije mnoštvo građana izrazilo je svoje oduševljenje povijesnim događajem. Predsjednik Tuđman im je poručio: “Imamo svoju Hrvatsku i znat ćemo je sačuvati!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari