Pratite nas

Povijesnice

26. travnja 1986. Černobil (Ukrajina) – najveća nuklearna katastrofa

Objavljeno

na

Na današnji dan prije 31 godinu dogodila se katastrofa u nuklearnoj elektrani u Černobilu. Poslije eksplozije u reaktoru 26. travnja 1986, radioaktivni oblak proširio se iznad najvećeg dijela sjeverne hemisfere.

Do katastrofe je došlo za vrijeme eksperimenta vršenog u bloku IV nuklearne elektrane u Černobilu. Simulacija potpunog prestanka napajanja strujom trebalo je da pokaže da li je obezbjeđeno hlađenje reaktora prije ponovnog uspostavljanja napajanja strujom iz dizel-agregata. Eksperiment se oteo kontroli, između ostalog i zbog konstrukcionih grešaka samog reaktora, piše Deutsche Welle.

Riječ je o uređaju tipa RBMK – reaktor visokog učinka sa kanalima – u kome su radioaktivne šipke smještene u pojedinačne cijevi (kanale) pod pritiskom, tako da svaka od njih proizvodi paru koja pokreće generator i proizvodi struju. U drugim vrstama reaktora je uobičajeno da se radioaktivne šipke nalaze u zajedničkom kontejneru. Kod RBMK-reaktora, svaki kanal ima sopstveni mjerni uređaj, što smanjuje preglednost i otežava nadgledanje njegovog rada.

Černobilski reaktor je u trenutku nesreće bio jedan od 16 takvih uređaja kakvim je raspolagao SSSR. U okviru strategije osvajanja nuklearne energije, ta država je relativno lako zatvarala oči pred sigurnosnim rizicima.To je pokazala još nuklearna katastrofa u Čeljabinsku, u postrojenju Majak, iz 1957. godine, kada je u jednom od najvećih nuklearnih postrojenja na svijetu eksplodirao betonski rezervoar sa visoko radioaktivnom tečnošću.

Radijacija koja je tada oslobođena bila je veća od one u Černobilu 1986. Fabrika plutonijuma Majak nalazila se u zoni površine 980 kvadratnih kilometara koja je bila potpuno odsječena od vanjskog svijeta i dostupna samo najvišim državnim rukovodiocima – zaposleni u njoj nisu smjeli da je napuštaju. Zbog toga su razmjere te katastrofe zataškavane desetljećima, pa se i danas o njoj malo zna. Baš kao što je malo poznato i da su ta postrojenja još uvijek u pogonu.

Reaktori bez certifikata

Tehnološka trka Rusije sa Zapadom odvijala se tako nauštrb tehničke bezbjednosti. Konstrukcija reaktora tipa RBMK, projekat člana Sovjetske akademije nauka Nikolaja Antonoviča Dolešala, nastala je u okviru namjere da se za relativno kratko vrijeme i bez velikih investicija u razvoj novih tehnologija sagradi veći broj reaktora visokog učinka. Ta namjera je do danas koštala života stotine tisuća, a vjerovatno i milione ljudi: nacrte konstrukcionih planova nije analizirala nikakva nezavisna institucija; ako su oni i testirani, to su radili sami konstruktori, površno i služeći se nepotpunom opremom i zastarjelom računarskom tehnikom.

Za razliku od, na primjer, aviona ili automobila, nuklearni reaktori nisu podvrgavani testiranju funkcionalnosti ili trajnosti, jer je sovjetska nauka imala apsolutni monopol u oblasti nuklearne tehnologije. Tako je pušteno u pogon 16 reaktora – među kojima i černobilski – bez ikakvog certifikata o tehničkom pregledu ili bezbjednosti.

Nije nikakvo čudo što se u takvim uslovima, 26. travnja 1986, eksperiment sa prekidanjem dovoda struje u blok IV černobilskog reaktora, pretvorio u katastrofu. Jedino što tada niko nije mogao da pretpostavi kolike će biti njene razmjere. Usljed niza grešaka i pogrešnih pretpostavki u izvođenju samog eksperimenta, došlo je do naglog povećanja snage reaktora, otapanja cijevi za gorivo i drastičnog povećanja pritiska pare; uslijedila je ogromna eksplozija koja je raznijela krov reaktora. U kemijskoj reakciji do koje je tada došlo, stvoren je radioaktivni oblak koji je zagadio prije svega veliki dio Europe.

Stepen radijacije u najžešće pogođenim područjima iznosio je 20.000 rentgena na sat, pri čemu je kao smrtonosna važila već i doza od 100 rentgena na sat. Nezaštićeni radnici su smrtonosno ozračeni za samo nekoliko minuta. Dan poslije eksplozije, sovjetska vlada je evakuirala obližnji grad Pripjat. Ona je do posljednjeg trenutka zataškavala podatke o razmjerama i posljedicama katastrofe, u čemu se od nje ne razlikuje mnogo ni sadašnja ruska vlast.

Stotine tisuća žrtava

Podaci o broju žrtava katastrofe se razlikuju, već prema izvorima i kriterijima za uzročno-posljedične veze radijacije i bolesti. Prema procjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju, treba računati sa 4000 žrtava ove nesreće. Svjetska zdravstvena organizacija je procijenila da je ova nesreća odnijela 8900 života. Organizacija Grinpis smatra da je u pitanju 93.000 mrtvih. Jedna od organizacija koja se najtemeljitije bavi uticajem nuklearne energije i radijacije na ljude, Međunarodni ljekari u borbi protiv atomskog rata IPPNW, ima sasvim druge podatke.

Ona podsjeća da je vlada u Moskvi u danima poslije nesreće u reaktor IV poslala ogroman broj ljudi – među njima najviše vojnika – koji su, uz lošu zaštitnu opremu, lopatama koje su često držali golim rukama, raščišćavali ruševine. Zbog visoke radijacije, ti ljudi – prozvani likvidatorima – radili su u smjenama kraćim od jednog minuta. IPPNW smatra da je od posljedica zračenja samo među likvidatorima do danas bilo gotovo milion žrtava. Znanstvenicii ove organizacije podsjećaju da je poslije 1986. u Europi rođeno oko 800.000 djece manje od broja koji je očekivan na osnovu normalne krivulje priraštaja.

Studija Naučnog komiteta Ujedinjenih naroda za posljedice nuklearnog zračenja UNSCEAR pokazuje da se poslije černobilske katastrofe smrtnost u dojenčadi u Skandinaviji povećala za 15,8 posto. U Njemačkoj je značajno povećan broj slučajeva trisomije 21 koja prouzrokuje Daunov sindrom, baš kao što je došlo i do značajnog porasta neuroblastoma, rijetke vrste tumora kod djece.

U Ukrajini je, od djece koja su rođena poslije katastrofe, a čiji su roditelji bili izloženi povećanoj radioaktivnosti, broj zdrave djece sa 81 posto 1981. smanjen na 30 posto 1996. Angelika Klausen, dugogodišnja predsjednica njemačke sekcije IPPNW, kaže da se posljedice radioaktivnog zračenja po zdravlje ispoljavaju u mnogim generacijama rođenim poslije ozračene generacije. Na prvu generaciju generalno otpada 10 posto poremećaja i bolesti, tako da je za očekivati da se 10 posto posljedica u vidu takvih poremećaja ispolji tek u narednoj generaciji – i tako dalje.

Onima koji su zainteresirani za katastrofu u Černobilu, a imaju vremena i malo bolje govore engleski jezik, preporučujemo da pogledaju dokumentarni film The Battle of Chernobyl.

DW / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinj 19.veljače 1935. – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

 

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari