Pratite nas

Povijesnice

26. travnja 1986. Černobil (Ukrajina) – najveća nuklearna katastrofa

Objavljeno

na

Na današnji dan prije 31 godinu dogodila se katastrofa u nuklearnoj elektrani u Černobilu. Poslije eksplozije u reaktoru 26. travnja 1986, radioaktivni oblak proširio se iznad najvećeg dijela sjeverne hemisfere.

Do katastrofe je došlo za vrijeme eksperimenta vršenog u bloku IV nuklearne elektrane u Černobilu. Simulacija potpunog prestanka napajanja strujom trebalo je da pokaže da li je obezbjeđeno hlađenje reaktora prije ponovnog uspostavljanja napajanja strujom iz dizel-agregata. Eksperiment se oteo kontroli, između ostalog i zbog konstrukcionih grešaka samog reaktora, piše Deutsche Welle.

Riječ je o uređaju tipa RBMK – reaktor visokog učinka sa kanalima – u kome su radioaktivne šipke smještene u pojedinačne cijevi (kanale) pod pritiskom, tako da svaka od njih proizvodi paru koja pokreće generator i proizvodi struju. U drugim vrstama reaktora je uobičajeno da se radioaktivne šipke nalaze u zajedničkom kontejneru. Kod RBMK-reaktora, svaki kanal ima sopstveni mjerni uređaj, što smanjuje preglednost i otežava nadgledanje njegovog rada.

Černobilski reaktor je u trenutku nesreće bio jedan od 16 takvih uređaja kakvim je raspolagao SSSR. U okviru strategije osvajanja nuklearne energije, ta država je relativno lako zatvarala oči pred sigurnosnim rizicima.To je pokazala još nuklearna katastrofa u Čeljabinsku, u postrojenju Majak, iz 1957. godine, kada je u jednom od najvećih nuklearnih postrojenja na svijetu eksplodirao betonski rezervoar sa visoko radioaktivnom tečnošću.

Radijacija koja je tada oslobođena bila je veća od one u Černobilu 1986. Fabrika plutonijuma Majak nalazila se u zoni površine 980 kvadratnih kilometara koja je bila potpuno odsječena od vanjskog svijeta i dostupna samo najvišim državnim rukovodiocima – zaposleni u njoj nisu smjeli da je napuštaju. Zbog toga su razmjere te katastrofe zataškavane desetljećima, pa se i danas o njoj malo zna. Baš kao što je malo poznato i da su ta postrojenja još uvijek u pogonu.

Reaktori bez certifikata

Tehnološka trka Rusije sa Zapadom odvijala se tako nauštrb tehničke bezbjednosti. Konstrukcija reaktora tipa RBMK, projekat člana Sovjetske akademije nauka Nikolaja Antonoviča Dolešala, nastala je u okviru namjere da se za relativno kratko vrijeme i bez velikih investicija u razvoj novih tehnologija sagradi veći broj reaktora visokog učinka. Ta namjera je do danas koštala života stotine tisuća, a vjerovatno i milione ljudi: nacrte konstrukcionih planova nije analizirala nikakva nezavisna institucija; ako su oni i testirani, to su radili sami konstruktori, površno i služeći se nepotpunom opremom i zastarjelom računarskom tehnikom.

Za razliku od, na primjer, aviona ili automobila, nuklearni reaktori nisu podvrgavani testiranju funkcionalnosti ili trajnosti, jer je sovjetska nauka imala apsolutni monopol u oblasti nuklearne tehnologije. Tako je pušteno u pogon 16 reaktora – među kojima i černobilski – bez ikakvog certifikata o tehničkom pregledu ili bezbjednosti.

Nije nikakvo čudo što se u takvim uslovima, 26. travnja 1986, eksperiment sa prekidanjem dovoda struje u blok IV černobilskog reaktora, pretvorio u katastrofu. Jedino što tada niko nije mogao da pretpostavi kolike će biti njene razmjere. Usljed niza grešaka i pogrešnih pretpostavki u izvođenju samog eksperimenta, došlo je do naglog povećanja snage reaktora, otapanja cijevi za gorivo i drastičnog povećanja pritiska pare; uslijedila je ogromna eksplozija koja je raznijela krov reaktora. U kemijskoj reakciji do koje je tada došlo, stvoren je radioaktivni oblak koji je zagadio prije svega veliki dio Europe.

Stepen radijacije u najžešće pogođenim područjima iznosio je 20.000 rentgena na sat, pri čemu je kao smrtonosna važila već i doza od 100 rentgena na sat. Nezaštićeni radnici su smrtonosno ozračeni za samo nekoliko minuta. Dan poslije eksplozije, sovjetska vlada je evakuirala obližnji grad Pripjat. Ona je do posljednjeg trenutka zataškavala podatke o razmjerama i posljedicama katastrofe, u čemu se od nje ne razlikuje mnogo ni sadašnja ruska vlast.

Stotine tisuća žrtava

Podaci o broju žrtava katastrofe se razlikuju, već prema izvorima i kriterijima za uzročno-posljedične veze radijacije i bolesti. Prema procjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju, treba računati sa 4000 žrtava ove nesreće. Svjetska zdravstvena organizacija je procijenila da je ova nesreća odnijela 8900 života. Organizacija Grinpis smatra da je u pitanju 93.000 mrtvih. Jedna od organizacija koja se najtemeljitije bavi uticajem nuklearne energije i radijacije na ljude, Međunarodni ljekari u borbi protiv atomskog rata IPPNW, ima sasvim druge podatke.

Ona podsjeća da je vlada u Moskvi u danima poslije nesreće u reaktor IV poslala ogroman broj ljudi – među njima najviše vojnika – koji su, uz lošu zaštitnu opremu, lopatama koje su često držali golim rukama, raščišćavali ruševine. Zbog visoke radijacije, ti ljudi – prozvani likvidatorima – radili su u smjenama kraćim od jednog minuta. IPPNW smatra da je od posljedica zračenja samo među likvidatorima do danas bilo gotovo milion žrtava. Znanstvenicii ove organizacije podsjećaju da je poslije 1986. u Europi rođeno oko 800.000 djece manje od broja koji je očekivan na osnovu normalne krivulje priraštaja.

Studija Naučnog komiteta Ujedinjenih naroda za posljedice nuklearnog zračenja UNSCEAR pokazuje da se poslije černobilske katastrofe smrtnost u dojenčadi u Skandinaviji povećala za 15,8 posto. U Njemačkoj je značajno povećan broj slučajeva trisomije 21 koja prouzrokuje Daunov sindrom, baš kao što je došlo i do značajnog porasta neuroblastoma, rijetke vrste tumora kod djece.

U Ukrajini je, od djece koja su rođena poslije katastrofe, a čiji su roditelji bili izloženi povećanoj radioaktivnosti, broj zdrave djece sa 81 posto 1981. smanjen na 30 posto 1996. Angelika Klausen, dugogodišnja predsjednica njemačke sekcije IPPNW, kaže da se posljedice radioaktivnog zračenja po zdravlje ispoljavaju u mnogim generacijama rođenim poslije ozračene generacije. Na prvu generaciju generalno otpada 10 posto poremećaja i bolesti, tako da je za očekivati da se 10 posto posljedica u vidu takvih poremećaja ispolji tek u narednoj generaciji – i tako dalje.

Onima koji su zainteresirani za katastrofu u Černobilu, a imaju vremena i malo bolje govore engleski jezik, preporučujemo da pogledaju dokumentarni film The Battle of Chernobyl.

DW / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1990. – Održani prvi slobodni višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Nedjelja, 22. travnja 1990., pamtit će se kao jedan od najvažnijih datuma u hrvatskoj političkoj povijesti. Toga dana u Hrvatskoj, tada još u sastavu socijalističke Jugoslavije, održan je prvi krug prvih slobodnih višestranačkih izbora nakon 1938.

Na današnji dan prije 29 godina u Hrvatskoj su održani prvi višestranački parlamentarni izbori. Na izbore je izašlo više od 80 posto građana, a pobjedio je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom

Izbori tog proljeća su bili prilika da građani Hrvatske napokon se oslobode od nacionalnog, vjerskog, ideološkog, kulturnog i svakog drugog ugnjetavanja unutar Jugoslavije.

22. travnja 1990. održani su prvi slobodni parlamentarni izbori u Hrvatskoj nakon 45 godina komunističkog jednopartijskog sustava.

Pobjedu je odnio HDZ na programu dr. Franje Tuđmana koji se zalagao za neovisnu, samostalnu i principijelnu hrvatsku politiku koja će hrvatski narod odvesti prema slobodi i blagostanju.

Devastacija koju je donio totalitaristički komunistički sustav očitovala se u svim porama društva. Zbog toga su se brojne prohrvatske snage, od običnih ljudi pa do akademika, angažirale u predizbornoj kampanji koja je bila vrlo okrutna i prljava, čak sve do napada i ubojstava HDZ-ovih aktivista kod lijepljenja promidžbenih plakata.

U predizbornoj kampanji se osobito stigmatiziralo hrvatsko iseljeništvo, kao i hrvatsko znakovlje (hrvatski grb i zastava), a koje je bilo zabranjeno i podložno krivičnom progonu tijekom komunizma.

Ali oslobođena slobodoljubiva volja naroda, praćena i strahom od otvoreno najavljivane srpske agresije pod vodstvom Slobodana Miloševića, dala je „dodatni vjetar u leđa“ hrvatskim domoljubima, pa je tako nakon prvog i drugog održanog kruga izbora na vlast došla Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s njenim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom.

Program Franje Tuđmana i HDZ kojim je dobio povjerenje naroda bio je: iskreno domoljublje, otpor veliksrpskoj agresiji i uključivanje svih Hrvata – iz Hrvatske, BiH i dijaspore – u obnovu moralno i gospodarski devastirane domovine.

Nažalost, mnogo toga nakon tih izbora nije krenulo smjerom koji je hrvatski narod želio, osobito zbog toga što su se političke snage iz komunizme uspjele infiltrirati u sve stranke i pore društva, umrežili se i preuzeli velik dio medijske javnosti. Lijek tome koje su učinile gotovo sve bivše komunističke zemlje zove se – lustracija. Ona ima uvijek smisla: političkog, pravnog i moralnog.

U prvom sazivu (tada trodomnog) parlamenta HDZ je osvojio 205 mjesta, Savez komunista Hrvatske (SKH-SDP) 107 mjesta, a Koalicija narodnog sporazuma (HSLS – Dražen Budiša, HDS – Marko Veselica, HKDS – Ivan Cesar, nestranački Savka Dabčević, Mika Tripalo i dr.) 21 mjesto, SDS (Srpska demokratska stranka – Jovan Rašković) 5 mjesta, a 13 mjesta su dobili nezavisni zastupnici i predstavnici nacionalnih manjina.

 

 

(HRT/narod.hr)

Prof. dr. sc. Matko Marušić: ‘Sjetite se Franje Tuđmana i ne igrajte se svojom sudbinom’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

21. travnja 753. – Osnovan grad Rim

Objavljeno

na

Objavio

Prema legendi 21. travnja 753. godine prije Krista braća Romul i Rem osnovala su grad Rim koji će na vrhuncu moći vladati cijelim tada poznatim antičkim svijetom.

Rimske su se granice protezale od britanskog otočja do Crnog mora i obuhvaćale sve zemlje uz obalu Sredozemlja. Trebalo je tisuću godina da Rimljani ostvare prevlast na tim golemim prostranstvima i u njih usade civilizacijska dostignuća koja su vidljiva čak i danas.

Primjerice, europska sveučilišta još rabe latinski jezik u osobito svečanim prigodama. Gradovi Pariz, London, Köln, Milano i mnogi drugi važna su središta kao i u rimsko doba.

Velik dio europskog zemljovida još izgleda onako kako su ga oblikovali Rimljani kada su gradili vojarne i ceste. I u Hrvatskoj vrijeme je dijelom poštedjelo dva velebna rimska spomenika: Vespazijanovu Arenu u Puli i Dioklecijanovu palaču unutar koje je poslije izrastao hrvatski grad Split.

Neobično je ali istinito da je Englezima tek u 20. stoljeću postalo normalno imati tople domove. Dva milenija prije Rimljani, skloni udobnosti, koristili su u svojim kućama parne kupelji pa čak i podno grijanje!

Legenda o Romulu i Remu, braći blizancima koje je – bačene u Tibar – podojila vučica a odgojio neki pastir, imala je tragičan kraj. Romul je u nekoj svađi ubio brata i svoje ime ostavio novom gradu – Romi.

Od drevnog kraljevstva nastala je moćna republika koja je vojnim pohodima i lukavom diplomacijom nadaleko proširila granice.

Naposljetku je uspostavljeno golemo carstvo s brojnim gradovima, žarištima rimske civilizacije. Mnoge su se pokrajine romanizirale i ponosile rimskom baštinom. No ni “vječni Rim” nije živio vječno.

Provale barbara rastrojile su njegov unutarnji sustav i uništile gospodarstvo a zatim i ostatke velike antičke države. U tom povijesnom metežu smrt cara Romula Augusta 476.-te uzima se kao završetak višestoljetne vlasti koja je počela s Romulom i Remom. Na Istoku će Bizant još tisuću godina pronositi donekle preoblikovano rimsko nasljeđe.

Europljani su još dugo živjeli u sjeni Rima i njegove baštine. Tek u početku 19. stoljeća pred Napoleonovom silom nestat će titula cara “Svetoga rimskog carstva” kojom su se još od barbarskih vremena kitile generacije europskih vladara. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari