Pratite nas

Guga Amerikanac

Objavljeno

na

„Eto, ko dite, osta san siroče, sa devet godina. A siromašno se bilo i nisan  bijo najbolji đak, al na kraju bi tricon prolazijo. Školu san napustijo, već nakon osmog razreda, i naša posa u Duvanjskoj stanici. Radijo san na rasodima i nosio bale duvana. Bilo je laka i teška posla. Baš je Vlado Petrović radijo sa mnon i neke dvi Janje , jedna je bila Slišković a druga Hrkać. Boškin nan je bio poslovođa, a Bože Zelenika je bio glavni šef. I tako radilo se jedan dušak povodom oduzimanja naše zemlje u polju. I ajde, kad je jesen došla neeeema više posla, ujo vuk magare. U školu mi se više nije dalo, a evo izgubi i posa, kud ću sad?. Mama me je gonila, znaš kako je ona uporna, moga bi završiti i zanat ali ja slomio i zakleo se da više ne bi iša u školu. A onda opet razmišljanja, pokojni stric Marko dolazio 1955.g. u posjetu, on je gospodski živio i priča kako je tamo udoban život. Tada san već počeo razmišljati o emigraciji i sa nepuni osamnest, ja i Marinko  Jojić idemo priko granice. Kako san mlađi i nisan odslužio vojsku, iša san prvi, jer bi Marinko, ko punoljetan bio manje zame odgovoran, ako bi nas ulovili na granici. Ako bi on iša prvi, pa nas uvatilo, nebi mu gibio pržun. I šta će bit. Prerano izađosmo iz vlaka. Od  Zidanog Mosta, bacismo se u planinska bespuća, i aj, aj, nikad kraja. Dvaput smo noćili pod najlonom, što nam ga je dao Jozo Jojić, na ispraćaju u Sarajevu. Nakršili bi grana i  prostrli podase, a najlonom bi se pokrili u bespućima Zečeva i Pohorja. Tako je bilo prve dvi noći, a treće smo se stopili ko miševi, jer je voda podplivala pod nas.

E šta ćeš,  dodijalo više odat, a nestalo i rane. Za svaki slučaj, ponio sam pucu, zlu ne tribalo. Četvrtu noć smo se dovukli do nekakve pojate i tu zalegli. Od gladi i umora, nismo mogli dalje. Kad je sunce poskočilo, reda je tražit proviđenja. U to nabasašmo na jednog slovenca. Pitam ja njega,bili zna reć di je  granica?  ‘Ne smem reč, gde državno mejo je’. A ima li štogot pojist? velin ja, a on meni. ‘Nema!’ Šta nema, ja za pucu i bome dade, vliki kruv i sira. Kad se nas dva potkožismo, kaza nan za granicu i pripeli, ‘Ni za Boga nemojte, kom slučajno kazat.’ Dali smo mu za uslugu plavu petiljadarku, i začas se prijavismo austrijskoj policiji. Marinko je otiša u slobodni logor a mene šupiraše nazad, pošto još nisan ima osamnest godina. Nakon što su me austrijanci izručili, izvedoše me na sud u Mariboru. ‘Šta je tebi beogradski nadbiskup Franc Perko?’ Upita me istražitelj. Ja reko, malo dalji rodijak, hahahaha. Dobro mi je pomoga moj rodijak Franc, samo  misec ipo dana prdekane . Nakon presude počeše me primišćat. Prvo me dotraše u Zagreb, a onda u Prijedor, pa Sarajevo i Mostar, dok nisan odslužio kaznu. Stalno san u Rodoču  kopa rupe za betonske stupove u vinogradu. Dobro su nas ranili triba pošteno reć, ali su nas stražari cinički gledali, dok smo mi ponizno jili drvenim kašikama.  Zadnju večer, kad ću doma, ošišaše me na nulu. Sutradan me pustiše iz Ćelovine, ali bez doručka. Dopješačio san do Trćića kuća na Đikovini. I ko će mi onde stat, kad Karlo Rotim, prvi moj učitelj. Nudio me je čovik u birtiji bili jio, a ja  se pomalo ustručava, pa san osta bez klope. Na Trnu on stade, a ja vrcen u Mokre Doce. Uvaaaaaaali se u nečije kavode hehehehehe. Čije? Ne znan! Ono što san izijo bilo  je moje. Kad san se izdobrovoljijo, polako kući s noge na nogu.  Kad san prolazio kroz Torine, Jojići taman dovršili kopanje kompira. U to me ugleda Jurce Jakovljev pa dreknu iz sveg glasa: ‘Disi Švabo.’ A ja ko s pika. Nisan ti ja nikakav Švabo, ja san Amerikanac. Kad san banio u kuću jadna se mater raskrivi. Štaćeš nije joj bilo ni lako, dva miseca o meni nije bilo nikakva abera.

 

U to kosa ponovo nareste, a ja ponovo skupio klapu. Tribala je ić Branka Ravića, Stanko Zelić, Vinka Vuletića i jedan Ante Bevanda iz Jara. I ajde, došlo vrime ić, ali Branka otkazala put. Kad smo došli u Maribor, kažem sebi nećemo mi ić onim dalekim putom, di smo ja i pokojni Marinko išli, velin rađe ćemo mi priko Šentilja, šesnest kilometara od Maribora. Međutin, očuše nas vojna paščad. E jebi ga sad, morali smo se  vratiti nazad, da nas ne otkriju. Morat  ćemo autobuson, pa ćemo mojin starim puton. I ajde, vratimo se u Maribor.  Nastade nekakvo šaporenje i vlakom se vratiše, Ante Bevanda i Stanko Zelić, kod njegove sestre, što živi negdi u Slavoniji.  Ja i Vinka, iđemo kod pokojnog Žarka Curićušina (Marušića)  u Laško,  prinoćit. Sutradan nas  autobus, doveze blizu granice. Ruše se zove. A onda, pješke uzastranu, i za dva sata smo u Austriji. Čim smo stigli do Leibnitza, Vinka se prijavila austrijskoj policiji, a ja san vlakom priko Graza otiša za Beč. Tamo san upozna fra Mirka Čovića i puuuno mi je čovik valja. Čekajući vlak u Grazu, proda san ručni sat jednom livnjaku, da iman nešto malo džeparca.

Sat mi je za uspomenu, još u Zagrebu kupila Vinka, kao nagradu za stra.
Livnjak me pita: ‘Odkud? Kako? Šta?’ Ja se njemu odma naivno ispovidio. On računa da san švercer,  kako sam mu sat jeftino proda, pa me pita, iman li još satova. On me posle svitova  ‘Nemoj tako bit otvoren.’  Sat mi je pošteno platio i još pozva na večeru. Svaka mu čast.  Tada san ima u džepu oko 150 šilinga, što mi je bilo dovoljno za jedno vrime. Javio san se na policiju s Mirkom Čolićem, i za koja tri do četeri dana dobio  ekonomski azil.Tu san naletio na pokojnog Miška Berinđića i Jerku Lukića  s kojin san  počeo radit na gradnji jednog nogometnog igrališta u blizini Beča. Tamo smo radili 4-5 miseci, i mogu ti reć, dobro smo zarađivali.  Zeru san zna njemački, jer san ga učio u osnovnoj školi, pa mi je to pomoglo da se lakše sporazumin. Tu san naša Mladana Mešića, on je bio izgubio posa, pa san mu ga ubrzo naša. Posle san nekako nabasa i na  Antu Hrkaća-Jozića. On je tada već živio i radio u Prateru (Beč). Iša san mu nekoliko puta u posjetu. Srio san i Andriju Sliškovića-Cigušića, čovik je bio prava dobričina. I tako smo se često sastajali, osobito nakon nediljne mise u Beču. I tu san osta šest, sedan miseci i odbio transport, dva, a treći nisan smio. Ma skoro san osta u Beču, zbog nekakve curetine.  I bili, nebili, mislin se ja. Na kraju ja skastio, kod strica Marka u Kanadu.  Doša san kod njega u Waldorf – Quebec, to je malo rudarsko misto, svega 20 tisuća stanovnika. Tamo san osta 2-3 miseca u jednoj garaži, minja gume i sipa benzin. Kad san naučio jedno dvista-trista riči engleskog,  zeru zaradio i onda u Toronto.  Doli san radio kod stričeve prijateljice,  što je imala s njin bussiness. Tu san upozna Stipu iz Brela i jednog Steve-a, koji me je kasnije, zbog svoji dobri odnosa, poveza s čitavon obitelji boksača Georga (Jure) Čuvala.

Već san tu oko godinu ipo, pa san uspio upoznati puno naši ljudi. Listajući novine, tražio san drugi, bolji posa. I tako nas trojica: Karlo Vrljić, Ljubo Mikulić i ja, idemo u Sudbbury, na poslove elektrolize bakra u International Nikal Company (INCO), jerbo je bila dobra plaća i beneficije. Pa kad je tako, ajmo mi gori. Ljubo je poslabo priča engleski, a Krlo je ima nekakvi zdravstveni problema i primiše samo mene. Ali vele, ni ti nećeš odma na posa, lagan si. Sutradan potrefi nekakav Švabo, a ja mu kažen da ne tražim posa u uredu, već šta mu drago. A on će meni: ‘Još se moraš malo oporavit i bolje jezik naučit.’ Ja ti ne budi lin i za nekoliko dana gevikte u džep i k njemu. A šta će čovik, primio me na put Božji. I primi on mene, ali ne u rudnik, nego u rafineriju, dije elektroliza bakra.Tamo je zajebano, ima 17% sumporne kiseline u vriloj vodi, koja je vruća 135° farenhajta (oko 58°C). U bazenima su anode i katode, i tuda teče vrila voda sa sumpornom kiselinom, pa se izdvaja bakar (99.9% čisti bakar). Bakar je u to vrime bio tako tražen na svjetskom marketu. Kad je (INCO) prija 60 – 70 godina počeo s elektrolizon, poroizvodili su oko 90 – 95% svjetske proizvodnje nikla, a tu je bilo bakra  i plemenitih metala, poput zlata, platine i drugi. Kompanija je samo od elektrolize zlata, pokrivala sve troškove proizvodnje, a sve ostalo bi im ostalo na čisto. Eto tu san osta i nakon nepune godine dana  1969. g. kad smo bili na štrajku devet miseci, ja otiša na berbu duvana u Delhaj, doli u južni Ontario. Kad smo obrali duvan, opet  san mora tražit posa. Di ću, pa u mesnicu. Kad san se prijavio, upitaše me: ‘Šta si ti?’Ja reko mesar, hahahaha. ‘Ajde na ljekarski i sutra na posa.’ E tu san dobro zakuvetio, iako san tu osta samo tri miseca. Pakova sam goveđe meso u bačve i tako diktovano slalo se u istočni dio Kanade i Ameriku. Za radnog vrimena napunio bi oko 12 bačava.   Radeći u mesnici, spuca san Bog ti jadan štoson jednog poljaka, jer me počeo za..ba.at.  Nekakav je dosadan i bezobrazan bijo. Ja sutra doša na posa i odma dobio fire – otkaz  jer mi je poslovođa Johnson reka: ‘Nećemo mi kauboje iš, iš,’ i isplate me. Ni tjedan dana nije proša, a INCO poče ponovo radit, a ja nazad u Sudbury. I tako ja 1972.g. zapravo dobijem kanadsko državljanstvo, a 73 sam planira neću  više ovde ostat, jer je studeno u Kanadi. Stavim ja nešto keša u džep (3-4 tisuće) i iđen ja lipo otić u Australiju, pa ću ja vidit šta ću dalje. Ako mi se svidi i nađen kakav posa, ostat ću ja tamo. Kad san doša na aeroport, kupin povratnu kartu za Njemačku. Kad dođo u Diseldorf k bratu Ivanu, a on mi veli: ‘Kad san bio u vojsci ti si me financira i ja ću tebe, ako te uzmu. Doša si na kućni prag i iđi kući.’ Elem, on kupi kartu a ja sve dvoumin oću – neću,  kući, mami u posjetu. Ima san kanadsko državljanstvo i njijovu putovnicu. Kad san doša  amo,  nakon dva – tri dana, po strini Ljubotićki, milicija poručila da se javin. Ajde, ja doša i javio se. Kad on meni, veli u Mostar. A šta ćeš, ja otolen u Mostar, na peglanje, moj brate. Bio je onaj Tadija Lončar i Gorankić. Onaj Tadija nije bio tako loš.  Kaže ‘Boga van vašega, vi (emigranti) nas crnite tamo’, ko biva mi emigranti. Mene je prije nasavjetova čovik ‘Moraš odvažan bit, a ne treptit pred njiman.’ Te Gorankić poče ispitivat, i veli da lažem.  Ja ti njemu, o jebi se kad lažem. On me uvati grubo za rame, pa potegnu ladicu da mu vidim pištolj. Šta ti mene misliš uplašit, ko kakvog balavca. Onda ko malo smekša. Pita me: ‘Bi li ja opet doša.’ Velim neću, nisam s tobon koze čuva. Prvo i prvo  ja ti kažem ko čoviku, da san radio protiv naroda i države, ja ti ne bi doša. Onda pita: ‘Ima li novina i tiska,’ ovog onog? Dašta, već ima. Onda. ‘Šta pišu, šta ti se sviđa?’ Pa ima ljudi pišu dosta realno, neki pišu gluposti, ko i većina novina, j.biji. I bome smekša on, ali me jopet upita: ‘Bili ja ponovo doša.’ I ajde, tako je to bilo, kaže da se javin, na vojni osjek. Mmmmmm škakljivo, a Kruno (mlađi brat) se doveza, iša bi i on samnon u Kanadu. Onda san ja otiša u vojni osjek, ali je bila namještaljka, da ja ponovo dođem na razgovor. Ali. I šta će bit? Čekam ja autobus pred HIT-om u Mostaru, neka lipa, kršna, pita me, ko da san ja veslo sisa:’Pitomac, trebaš li društvo’, ne seka fala ti, ja san uzejo Bogosloviju studirat. Neki starina dobaci: ‘Ja, šiju ugledala.’ Ja odatle kući na Lišticu. Ma ko će se više javljat u vojni osjek. Kruno navalo, oće samnon. Ajde velin.  Još od Napoleona je ostalo geslo: Ko dođe u Pariz, više se  ne vraća, pa bio on ekonomski ili politički emigrant.

I tu je Kruno osta, kod jednog fratra Ostojića, pariškog župnika. Bili smo kod njega desetak dana i on nan je pokaza skoro sve značajnije turističke atrakcije Pariza i smistio Krunu u prihvatni logor. Onda je Kruno ima komplikacija sa Srbima i nakon dva miseca pobiga nazad kući.  Onda san ga kasnije, dobavio  u Kanadu.

Ma nije tog lita bilo baš sve tako crno. Što je najvažnije, naša san curu, pa je ona ubrzo, priko vode došla u Kanadu. Mogu ti reć, dobro me dura. Evo je (Ruža) i sad samnon

Prvi godina smo u kompaniji bili ko robovi. Uprava je bila engleska, a stari englezi i njijova izrabljivačka politika, bila je nepodnošljiva, sve dok Union (sindikat) nije ojača. Kad je Union ojača, dobili smo više prava i onda smo radili ko ljudi. Kad san se istrenira za više poslova, nisan više trča za velikom lovom, već di mi je lakše i oklen mogu kliznut malo ranije. Već san 1993.g. ima 25.g. staža. Nas Hrvata je na tom poslu bilo dvadesetak, ali san samo ja bio žrtva elektrolize bakra. Svi su stariji od mene, a ja najranije otiša u mirovinu. Ja san tio uzet invalidsku mirovinu, a ljudi iz administracije mi rekoše, da će mirovina bit mala, pa mi nude lagan posa. Onda san prista na njijovu ponudu i 4,5 – 5 godina bio na laganom poslu. Eto, samo bi se pojavijo tamo, da namirin 30 godina i dobijen kompanijsku mirovinu. Prija nego san obolio, doša san 1993.g.obić stari kraj. Ubrzo su mi  počele oticat noge i svatio san da gubin bubrige. Tako san bio na dijalizi 4,5 godine od 1994 – 1998.g. Iša san da vidin mišljenje specijalista u Torontu, našto su se ovi moji doktori u Sudbury-u naljuuutili. Specijalista u Torontu mi je reka, da je to industrijska bolest i da ću u skoroj budućnosti morat   prisadit bubrig. On kaže: ‘Ja bi ti savjetova, ostani samnon i ja ću ti to sredit.’ Na to se rasrdili ovi doktori u Sadbury-u. Jedan doktor Slovak, Andrej Takač kaže meni: ‘Mi ovde  i srce prisađujemo’, a i ja vražji, pa ga priupita. Koliko van je pacijent dugo živio? A on nerozno lupi šakan o stol.

Prvi miseci na dijalizi, bili su jako depresivni, a posle san navika. Kad dođen kući s dijalize, odma  s vrata bacin torbu i s Rožom dignen gangu. Unda je i njoj bilo malo manje psihičkog pritiska.

I eto tako, pita me doktor: ‘Šta ćemo?’ Ja kažen šta ja znan, čekat ćemo.  ‘Oćemo li nešto na brzinu tražit?’ Pita me on.  I ko da je to Bog tio. Nakon godinu ipo, stavljaju me na listu čekanja. I nakon 4,5 godine, hop, nađe se donor. Oće i Roža samnon ić na opreaciju. Velin, nemoj  zaboga, jer prva dva tri dana, san pod opijumom, pa ću samo mrtvat. Nemoj, ići i gotovo. Po mene i još jednog pacijenta, doša je mali avion. Ovaj drugi je bio kanadski vojni časnik i desetak je godina stariji od mene. I dovezu nas u bolnicu, London-Ontario. U bolnici iman prednost što san mlađi, a bubrige dobivamo od donorà iz Winipeg-a, iz susjedne provincije Manitoba. Časnik,  Alex Clark je dobio bubrig,od nekog indijanca, koji je stradao u prometnom udesu, a ima je samo 22.godine. Od istog donora, 55-godišnji vatrogasac Jerry King, dobio je srce. Bijo je doša u tisno, moga je još morebit, dva-tri miseca, ali se prija mene uspio oporavit. Četvrti primatelj je bio neki švicarac, koji je dobio jetru.

Nakon operacije, osta san još 12 dana u bolnici, a onda priša kod jednog našeg  poduzetnika ličana,  graditelja kuća, Ivana Štimca.  Još dok san iša na dijalizu, upozna nas je naš fratar Ilija Puljić, brat zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Štimčeva kuća je bila blizu bolnice pa su me doktori mogli nadgledat. Štimac je prava ljudina, sve nan je da na raspolaganje, dok smo Roža i ja bili gosti, kod njegove obitelji. Postali smo trajni prijatelji. Nikad mu ne mogu zaboravit, šta je zame učinijo. Baš san jasenos, otiša vidit ,svoje pajde, u London. Mislio s njiman bit, dva- tri dana, a osta čitav tjedan. To ti je ko mafija, neda ti ić.

Oporavak se fala Bogu, brzo odvija. Prvi miseci trošijo san po 18.stotina  dolara likova, onda se to nakon 7-8 miseci pripolovilo. Danas trošin,  trećinu od onoga što san u početku trošijo i to moran trajno upotrebljavat. Izvrsno se osjećan, pogotovu kad nema alergije.

Roža i ja skitamo se okolo po svitu. Otkad san u mirovini (12-13.g.), dolazin vamo svake godine, po tri miseca. Zimi iđemo u malo toplije krajeve: Mexico, California, Florida,  a u novije vrime, Hawai.

Imamo malo kontakta sa Rožinom sestranom, koja je stjuardesa, pa dobijemo malo popusta na hotelu,  malo na letu i tako.

Kanada je bogata i uljuđena zemlja, ali nema ratluka bez mog Čilaša.

I eto posta san česti dobrkovski stanovnik. Isposlova san s dobrin odvjetnikon, državnu invalidsku mirovinu. Onda i malo kompanijske. Dosta. Bože blagosovi.“

 

P.s. Za sve one koji ne znaju tko je Guga, riječ je o Grgi Perko pok. Jure.

Dobrkovići

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Zakon o zaštiti SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/Facebook

Puno ljudi u Hrvatskoj godinama, a naročito u ovoj krizi, čupa kosu. Dakako, tko ima kosu, a tko nema, može i uši, zbog činjenice da nam 30 godina nakon 1990. godine službeni i još više neslužbeni sljedbenici komunističkog poretka praktično komfornije vladaju nego prije 1990. Ljudi pokušavaju pronaći razloge za to. Ubijaju se razmišljajući o toj dubokoj filozofskoj enigmi, naročito sada u karantenama ili samoizolacijama. Nepotrebno.

Odgovor je očit. Hrvatski narod je sućutan, solidaran, milostiv i vrlo zagrljajan. Doduše ova zagrljajnost je opasna zbog epidemija, ali kad smo takvi tu nema pomoći. Zamislite samo što bi bilo sa stotinama tisuća antifa, revolucionara, poštene inteligencije, najpoštenijih Hrvata i njihovih potomaka da su nakon pada komunizma i propasti Jugoslavije ostali potpuno bez vlasti, raznih skrivenih pozicija, utjecaja, sinekura na sveučilištu, u kulturi, na HRT-u i tolikim medijima? Možete li zamisliti takvu kataklizmu, gotovo genocid?

U Beogradu ih više nisu trebali izuzev one koje uspiju uvaliti na hrvatski proračun. U Sarajevu su imali svoje poštene Hrvate i još pošteniju inteligenciju, Slovencima dosta i svojih, a da ne spominjem Mađarsku, Slovačku, Rumunjsku i Bugarsku. Nevolja naših antifa i SDP-a kao njihovog idejnog predvodnika nastala je zbog toga što su se uležali. Baš tako, uležala se revolucija. Za 45 godina vladanja izgubili su borbeni duh, odumrli su oni koščati i četvrtastoglavi grmalji, s godinama nisu ni kokoš više mogli zaklati da sačuvaju narav i reflekse. Sinovi i kćeri, kao Rada Borić primjerice, potpuno su se feminizirali, umjesto revolucije i tutnja po šumama i gorama navikli su se na udobne ležajeve, miomirisi i sapuni u punim kadama olabavili su im imunitet i učinili ih izgledom bezopasnima i manje krvoločnima, a pritisnuti bijegom od sirovosti očeva i djedova, grozili su se oružja i nereda. Udarili su po kulturi, filmskom smicanju mrskih neprijatelja, a razbojnike su koristili za stvarna smicanja po svijetu. Nagrnuli su po znanosti, odoktorili na vagone pridonoseći umnoj fazi revolucije odgovarajući na epohalna pitanja, kao, koliko je Tito ubio medvjeda i međeda, kakve su estetske refkeksije proizvodnje gumenih čizama na marksističku misao ili koliko je med s ličkih pašnjaka poticajan za samoupravljanje i slične znanstvene enigme. Svjetsku afirmaciju su ostvarivali prevodeći to na kineski ili na jezike afričkih diktatora i ljudoždera. Kultura i takva znanost su uhvatile duboke korijene. Zar ima većih dokaza od Hrvoja Hribara ili Danila Šerbedžije, te oznanstvenjenih Zakošeka, Lalića, Goldsteina ili nešto mlađahnijeg Klasića? Teško. Nasljednici borbenih revolucionara i opasnih partizančina s mašingeverama narodskim riječnikom postali su “tetkice”, grozili su se oružja, razvijali su antimilitarni senzibilitet kao ideesovac Miletić, nikada se nisu ni potukli kako treba, jer je milicija tukla za njih, ukratko – živjeli su k’o bubreg u loju. Bez ikakve konkurencije.

Sada zamislite takve tipove i Rojsa na primjer u demokratskoj i tržišnoj gužvi. A Rojs još i naoružan. Zato je bilo ispit humanosti ostaviti im dovoljno države da ljudi imaju od čega živjeti. Doduše, tadašnji “rojsovi” nisu mogli predvidjeti da revolucionari, makar postali i “tetkice”, mogu metastazirati, da se multipliciraju, a da ima na trulom Zapadu tipova, koji bi im mogli ponuditi zobnicu za uši, nakon pada Beograda. Valja pročitati sjajnu priču Trpimira Goluže o vjeverici i hijeni, posvećenu primjerku najpoštenije inteligencije Rajku Ostojiću opravši ga ko` vola u kupusu, pa će ljudi jasnije vidjeti, bez magnetskog snimanja transformaciju i opasnost od metastaza.
Ali, opet, ljudi su ljudi, jel tako?

Mislim da ne bi bilo dobro da Plenković sada toj ekipi strateški naudi. Dobro, nije da je pametno dati im službeno vlast, jer oni su ko` pirane, izgrickat će sve. Doduše, tih revolucionara “tetkica” pun je i HDZ, grickaju li grickaju i oni, ali oni se zadovoljavaju manjim zalogajima, za razliku od jednog Tedeschija, Roglića, Končara, Štroka, Špiljka, ili istarskih brodograditeljskih menadžera. I te HDZ-ove pirane lakše uhvate, baš zato što ne znaju grickati, pa bučno mljackaju i srču, onako po klupicama u parkovima. Plenković je pragmatičan karijerist, zna da živi u plemenitom i dobrostivom narodu, a poznaje dobro i te revolucionarne “tetkice”, ta potječe iz istog kruga. Zato je očekivati da ni na narednim izborima neće biti poremećen taj hranidbeni lanac našim revolucionarnim “tetkicama”.

HDZ je čista kršćanska stranka, nema sumnje. Ne zato što imaju viteza Reinera ili demokršćanku Šuicu, nego zato što ne dopuštaju politički i društveni pomor antifa. Budimo malo lucidni i zamislimo da danas provire neotkuda narodni heroji, recimo oni s Mirogoja i da banu na Iblerov trg. Bože sačuvaj! Ubili bi se baš svi kada bi vidjeli da njihovi nasljednici nosaju šarene kišobrančiće, šeširiće, da se muško i muško ljube francuskim poljupcem, da je SDP pomogao Plenkoviću u konrarevolucionarnoj podvali kojom Peđa Grbin, talentirani revolucionar postaje Peđenka, a Željko Jovanović nekakva Željkica sa skrivenim štiklama, da su im društveni vizionari i vođe nekakva Jelena Veljača, Gordan Bosanac, Maras ili Rajko Ostojić, ili, što mislite da ustane revolucionar Mika Špiljak pa vidi nasljednika mu Beru. Iako kažu da Miku nije bilo obletilo junaštvo, ubio bi se barem iz očaja. Rijetko tko od nekadašnjih junačina ne bi zamro, umro ili odapeo da vidi kako mu je ideologija spala na Dragana Markovinu ili još gore, da im je među vodećim suvremenim revolucionarima ustaški potomak Drago itd. Jedino bi im možda razgalila srca slabašna, a žestoka Katarina Peović, kojoj doduše nedostaje mašingevera da bi imala izgleda ostvariti zamisli i neka vrsta new age Kardelja, Mate Kapović.

Da se nisu uležali, ili da braća Srbi nisu onaj nekadašnji antifašizam preuzeli samo za Srbe, iako Pupovac tvrdi da su ga Srbi darovali Hrvatima, pa su s Milom Martićem i njegovim bekrijama zamrli svi damari otimačine, današnji bi antife i ljevičari oko i u SDP-u imali izgleda. Mogli bi napasti Srbiju, koja ne djeluje naročito borbeno s tetkastim Vučićem i lezbijkom Brnabić i tamaniti svinje i krumpire po Šumadiji barem par plodnih godina. Mogli bi nasrnuti na Slovence ili Talijane i kao Mugabeovi partizani, uživati u krkanlucima dok se ima što i od koga otimati. No, ništa od toga.

Jedina šansa za život im je zato ostala milost “ustaške” države, a jedina kvaka, uvaliti svoje među “ustaše”. Tako su do sada opstali, razmožavali se i umnožavali. E, sada je tu korona ekonomija. Teško će biti debeli i revolucionarni u korona razdoblju, a neće biti lako ni doći kući pa ženi navikloj na blagodati revolucije ili po najnovijemu borbe za progres i ljudska prava, reći da će se morati nešto raditi umjesto plandovati u Saboru. Zamislite Marasa, ili Hajdaša Dončića, prvi će u najboljem slučaju dobiti batine, pogotovo jer još nije usvojena konvencija o zaštiti muškaraca koja se navodno priprema u Bjelorusiji, a drugi će ostati bez pola prezimena. Što će biti s Baukovom štednjom?

Morat će Plenković nešto iščarobirati, pogotovo zbog Berine neoprezne najave da će drpiti europske milijarde, čim pobjedi na izborima, pa ovi u Bruxellesu sve odvukli u bunkere pod mrtvom stražom i budno prate svaki Berin korak. Nije ih mudro pustiti na vlast, upropastit će i ono što ostane zbog korona sloma, stoga je za njihovo dobro držati ih podalje, ali im ostaviti dosta Sabora, ako ništa da Plenković i njegovi mogu izgledati poput svemirskih brodovi naspram njih, ali i zato da drugima sa strane ne bi palo na pamet malo vladuckati. Ne dao Bog da se kojim slučajem na vlasti pojavi general Sačić, to bi bio pomor za naše vlre antife. Gotovo genocid.

Ukratko, Hrvati, nemojte biti bezdušni. Pustite ljude da žive, a bez vlasti ne mogu, izuzev ako niste odlučili oformiti velike urbane rezervate, sa svom infrastrukturom, kazalištima, kino dvoranama, šetalištima i bez religijskih simbola, koje ćete šopati hranom, odjećom i Hrvojem Hribarom kao vidom bezgotovinskog plaćanja. To se u ovoj krizi nameće kao najvažnije humanitarno pitanje i izazov. Ja sam za usvajanje zakona, recimo uz zakon o potresu, kojim bi se uz obnovu Zagreba osigurao i hranidbeni opstanak SDP-a, možda ih čak ugurati u Ustav, ionako je postao kao zapuštena šupa u koju se odlaže sve, a generala Glasnovića imenovati nadzornikom rezervata, zbog njegove provjerene sklonosti miomirisima komunizma.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Dr. A. Hebrang predlaže: Utemeljimo Stožer za gospodarstvo

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko zdravstvo baštini tradiciju organizacije u kriznim stanjima iz doba srpsko-crnogorske agresije. Sva sreća da smo bili prepušteni samo sebi i da globalne organizacije nisu uništile sustav. Primijenili smo sustav kriznoga stožera u kojemu je organizirana stroga hijerarhija upravljanja i angažirani svi najbolji i najdomoljubniji liječnici.

Sustav je funkcionirao na temelju svakodnevnih komunikacija središnjice i terena, a izmjene propisa nosile su zakonsku snagu. Na terenu je potaknuta samoinicijativa lokalnih liječnika uz sveukupnu potporu Glavnoga stožera saniteta (organizacija, strategija, preporuke, zamjena osoblja, opskrba lijekovima, unificirane ratne bolnice itd.). Sveobuhvatna i kreativna organizacija izrodila je brojne novitete koje su usvajali i saniteti takvih divova kakav je NATO. Uveli smo liječnika u prvi ešalon pa je preko 50 posto ranjenika dobilo visokokvalificiranu prvu pomoć.

Po prvi put u povijesti uveli smo mobilne kirurške ekipe jer nužda tjera na razmišljanje i akciju. Hrvatska ratna epidemiologija, kao i danas, imala je veliku ulogu u sanitetu. Zahvaljujući njoj, tijekom cijeloga rata nismo imali nijedne epidemije, a ratne zaraze kao što su tetanus i mišja groznica bile su sporadične. Najvažniji rezultat minimalna je smrtnost ranjenika od 1,4 posto, rezultat među najboljima u stručnoj literaturi. Zahvaljujući izvanrednome ministru prof. dr. Berošu, koji je okupio vrhunske stručnjake i današnji zdravstveni stožer ulijeva povjerenje i ima odlične rezultate. Iako današnji “neprijatelj” uzima neusporedivo manje života od srpsko-crnogorskoga agresora, koji je pobio 15 000 i teško ranio više od 30 000 ljudi pretežito civila.

Današnja smrtnost bit će mnogo manja. Današnji “neprijatelj” bira stariju populaciju, a tadašnji je pobio 3 500 mlađih od 60 godina života, od čega preko 500 djece. Osim toga, današnji stožer ima jednoglasnu podršku cjelokupne političke javnosti, a ratnome su podmetani klipovi s ljevice kao i od onih koji su pobjegli u inozemstvo. Neka kao tragičan primjer posluži podatak da su dvojica od ukupno desetak pobjeglih liječnika u inozemstvo po povratku postali ministri u hrvatskim vladama! Umjesto da su svi odgovarali pred zakonom! Još uvijek u literaturi tražim sličan primjer, ali nema ga! Nagrada za dezerterstvo i to liječnika o kojima u ratu ovise brojni životi. To je najvjernija slika pokapanja Domovinskoga rata.

Suverenističkim političkim pristupom ne moramo bojati velikih žrtava

Moramo nastaviti s potporom Beroševu timu s briljantnim liječnicima jer su do sada učinili čudo. U našem susjedstvu u Italiji ima preko 41 000 zaraženih i 3 500 umrlih. Iako nam globalističko vodstvo EU savjetuje komunikaciju s članicama, ne treba ih slušati osim za transport roba, ali pod posebnim uvjetima. Sama unitarna EU ne će biti u stanju štiti naše granice, kao što nije mogla ni od ilegalnih migranata. Prema tomu, kao i ratnomu stožeru, pomognimo medicinarima suverenističkim političkim pristupom pa se ne moramo bojati velikih žrtava. Mnogo slabije organizirana je obrana gospodarstva. Očito slijedi kriza neslućenih razmjera, a mi joj se suprotstavljamo s istim pogrješkama kao i u krizi 2009. godine. Iako smo svjesni da nam je BDP rastao manje nego ranijih godina (2016. g. 3,5 posto, a 2019. g. 2,9 posto s prognozom pada na 2,3 posto), da su i drugi gospodarski pokazatelji katastrofalni (kupovna moć 63 posto od EU pa smo u EU na predzadnjem mjestu, samo ispred Bugarske), svjesni loše strukture dohotka (od turizma 20 posto, globalni prosjek 1,1 posto), ipak srljamo u restrikcije. Predloženo smanjenje plaća u javnom sektoru smanjit će kupovnu moć, koja nam je glavni pokretač BDP-a.

Zatvaranje svih uslužnih lokala izravni je udar na usluge koje nam drže srednju klasu. Strogim ponašanjem unutar lokala postigli bi se zdravstveno jednaki rezultati, ali bez ekonomskog udara. Posudbe i odgode iz Državnog proračuna samo odgađaju katastrofu. Zato predlažem da se utemelji Stožer za gospodarstvo sa stručnim i hrabrim ljudima koje će donijeti takav rebalans proračuna u kojemu će otpasti bacanje milijarda na udruge, u kojemu će svaki ministar u svom resoru morati odrezati rashode u visini od 10 posto, a sav tako dobiveni novac treba usmjeriti u održavanje kupovne moći najugroženijih građana. Uostalom, nešto slično smo radili devedesetih kad nam je srpsko-crnogorski agresor uništio dvije trećine gospodarstva pa ipak smo održali financiranje rata i izbjeglica i to bez zaduživanja u inozemstvu. Nismo prodali ni zalihe zlata, započela je to vlada Ivice Račana po deset puta nižoj cijeni od današnje. Danas ipak raspolažemo s boljim kadrom koji ne bi smio biti sklon hazardu s narodnim blagom. Zaključno, imamo kvalitetne ljude za krizna stanja u zdravstvu, imamo ih i u drugim resorima, ali nismo imali sreće kao u zdravstvu da u pravo vrijeme dođe pravi čovjek na pravo mjesto. Na potezu je politika!

prof. dr. sc. Andrija Hebrang
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari