Pratite nas

Povijesnice

28 godina od katastrofe u Černobilu

Objavljeno

na

Na današnji dan prije 28. godina dogodila se katastrofa u nuklearnoj elektrani u Černobilu. Poslije eksplozije u reaktoru 26. travnja 1986, radioaktivni oblak proširio se iznad najvećeg dijela sjeverne hemisfere.

Do katastrofe je došlo za vrijeme eksperimenta vršenog u bloku IV nuklearne elektrane u Černobilu. Simulacija potpunog prestanka napajanja strujom trebalo je da pokaže da li je obezbjeđeno hlađenje reaktora prije ponovnog uspostavljanja napajanja strujom iz dizel-agregata. Eksperiment se oteo kontroli, između ostalog i zbog konstrukcionih grešaka samog reaktora, piše Deutsche Welle.

Riječ je o uređaju tipa RBMK – reaktor visokog učinka sa kanalima – u kome su radioaktivne šipke smještene u pojedinačne cijevi (kanale) pod pritiskom, tako da svaka od njih proizvodi paru koja pokreće generator i proizvodi struju. U drugim vrstama reaktora je uobičajeno da se radioaktivne šipke nalaze u zajedničkom kontejneru. Kod RBMK-reaktora, svaki kanal ima sopstveni mjerni uređaj, što smanjuje preglednost i otežava nadgledanje njegovog rada.

Černobilski reaktor je u trenutku nesreće bio jedan od 16 takvih uređaja kakvim je raspolagao SSSR. U okviru strategije osvajanja nuklearne energije, ta država je relativno lako zatvarala oči pred sigurnosnim rizicima.To je pokazala još nuklearna katastrofa u Čeljabinsku, u postrojenju Majak, iz 1957. godine, kada je u jednom od najvećih nuklearnih postrojenja na svijetu eksplodirao betonski rezervoar sa visoko radioaktivnom tečnošću.

Radijacija koja je tada oslobođena bila je veća od one u Černobilu 1986. Fabrika plutonijuma Majak nalazila se u zoni površine 980 kvadratnih kilometara koja je bila potpuno odsječena od vanjskog svijeta i dostupna samo najvišim državnim rukovodiocima – zaposleni u njoj nisu smjeli da je napuštaju. Zbog toga su razmjere te katastrofe zataškavane desetljećima, pa se i danas o njoj malo zna. Baš kao što je malo poznato i da su ta postrojenja još uvijek u pogonu.

Reaktori bez certifikata

Tehnološka trka Rusije sa Zapadom odvijala se tako nauštrb tehničke bezbjednosti. Konstrukcija reaktora tipa RBMK, projekat člana Sovjetske akademije nauka Nikolaja Antonoviča Dolešala, nastala je u okviru namjere da se za relativno kratko vrijeme i bez velikih investicija u razvoj novih tehnologija sagradi veći broj reaktora visokog učinka. Ta namjera je do danas koštala života stotine tisuća, a vjerovatno i milione ljudi: nacrte konstrukcionih planova nije analizirala nikakva nezavisna institucija; ako su oni i testirani, to su radili sami konstruktori, površno i služeći se nepotpunom opremom i zastarjelom računarskom tehnikom.

Za razliku od, na primjer, aviona ili automobila, nuklearni reaktori nisu podvrgavani testiranju funkcionalnosti ili trajnosti, jer je sovjetska nauka imala apsolutni monopol u oblasti nuklearne tehnologije. Tako je pušteno u pogon 16 reaktora – među kojima i černobilski – bez ikakvog certifikata o tehničkom pregledu ili bezbjednosti.

Nije nikakvo čudo što se u takvim uslovima, 26. travnja 1986, eksperiment sa prekidanjem dovoda struje u blok IV černobilskog reaktora, pretvorio u katastrofu. Jedino što tada niko nije mogao da pretpostavi kolike će biti njene razmjere. Usljed niza grešaka i pogrešnih pretpostavki u izvođenju samog eksperimenta, došlo je do naglog povećanja snage reaktora, otapanja cijevi za gorivo i drastičnog povećanja pritiska pare; uslijedila je ogromna eksplozija koja je raznijela krov reaktora. U kemijskoj reakciji do koje je tada došlo, stvoren je radioaktivni oblak koji je zagadio prije svega veliki dio Europe.

Stepen radijacije u najžešće pogođenim područjima iznosio je 20.000 rentgena na sat, pri čemu je kao smrtonosna važila već i doza od 100 rentgena na sat. Nezaštićeni radnici su smrtonosno ozračeni za samo nekoliko minuta. Dan poslije eksplozije, sovjetska vlada je evakuirala obližnji grad Pripjat. Ona je do posljednjeg trenutka zataškavala podatke o razmjerama i posljedicama katastrofe, u čemu se od nje ne razlikuje mnogo ni sadašnja ruska vlast.

Stotine tisuća žrtava

Podaci o broju žrtava katastrofe se razlikuju, već prema izvorima i kriterijima za uzročno-posljedične veze radijacije i bolesti. Prema procjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju, treba računati sa 4000 žrtava ove nesreće. Svjetska zdravstvena organizacija je procijenila da je ova nesreća odnijela 8900 života. Organizacija Grinpis smatra da je u pitanju 93.000 mrtvih. Jedna od organizacija koja se najtemeljitije bavi uticajem nuklearne energije i radijacije na ljude, Međunarodni ljekari u borbi protiv atomskog rata IPPNW, ima sasvim druge podatke.

Ona podsjeća da je vlada u Moskvi u danima poslije nesreće u reaktor IV poslala ogroman broj ljudi – među njima najviše vojnika – koji su, uz lošu zaštitnu opremu, lopatama koje su često držali golim rukama, raščišćavali ruševine. Zbog visoke radijacije, ti ljudi – prozvani likvidatorima – radili su u smjenama kraćim od jednog minuta. IPPNW smatra da je od posljedica zračenja samo među likvidatorima do danas bilo gotovo milion žrtava. Znanstvenicii ove organizacije podsjećaju da je poslije 1986. u Europi rođeno oko 800.000 djece manje od broja koji je očekivan na osnovu normalne krivulje priraštaja.

Studija Naučnog komiteta Ujedinjenih naroda za posljedice nuklearnog zračenja UNSCEAR pokazuje da se poslije černobilske katastrofe smrtnost u dojenčadi u Skandinaviji povećala za 15,8 posto. U Njemačkoj je značajno povećan broj slučajeva trisomije 21 koja prouzrokuje Daunov sindrom, baš kao što je došlo i do značajnog porasta neuroblastoma, rijetke vrste tumora kod djece.

U Ukrajini je, od djece koja su rođena poslije katastrofe, a čiji su roditelji bili izloženi povećanoj radioaktivnosti, broj zdrave djece sa 81 posto 1981. smanjen na 30 posto 1996. Angelika Klausen, dugogodišnja predsjednica njemačke sekcije IPPNW, kaže da se posljedice radioaktivnog zračenja po zdravlje ispoljavaju u mnogim generacijama rođenim poslije ozračene generacije. Na prvu generaciju generalno otpada 10 posto poremećaja i bolesti, tako da je za očekivati da se 10 posto posljedica u vidu takvih poremećaja ispolji tek u narednoj generaciji – i tako dalje.

Onima koji su zainteresirani za katastrofu u Černobilu, a imaju vremena i malo bolje govore engleski jezik, preporučujemo da pogledaju dokumentarni film The Battle of Chernobyl.

DW / Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Okupacija Lovinca – 24. rujna 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.

Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza ’91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici.

Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.

Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.

Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada.

Ipak pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.

U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

VIDEO – Kako je Tito natucao engleski – Tu oua aaa no no no

Objavljeno

na

Objavio

Stara videosnimka, objavljena na Youtube kanalu British Movietone, koja je isplivala ovih dana u raspravi na Twitteru između dvoje iskusnih novinskih reportera Tima Judaha i Zorana Kusovca, dosad najspontanije pokazuje kako je zapravo maršal Tito vladao engleskim jezikom.

Video je snimljen tijekom intervjua američke novinarke Helen Fisher iz agencije United Press (UPI) s  Titom u njegovoj rezidenciji u Beogradu. Teško je utvrditi o kojoj godini je riječ, no čini se da je to negdje početkom 1950-ih.

Spiker u prilogu govori kako već sam Titov pristanak na ovaj intervju ilustrira “njegov prijateljskiji stav prema zapadnim demokracijama”.

Novinarka i Tito razgovaraju s pomoću prevoditeljice, no kad novinarka na kraju pita jugoslavenskog državnika ima li kakvu posebnu poruku za američke gledatelje, on ušutkava prevoditeljicu i odgovara na engleskom. Pomalo nervozno, kao učenik pred učiteljicom, ali ipak uspijeva dogurati tih par rečenica do kraja, premda u jednom trenutku traži pravu riječ koje se nikako ne može sjetiti, pa pucketa prstima u smjeru prevoditeljice.

Završivši prvu rečenicu odgovora, kao da ni sam nije siguran je li njegov engleski razumljiv, znakovito pogledava prema prevoditeljici… jel’ išta valjalo? ?

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari