Pratite nas

Povijesnice

28 godina od katastrofe u Černobilu

Objavljeno

na

Na današnji dan prije 28. godina dogodila se katastrofa u nuklearnoj elektrani u Černobilu. Poslije eksplozije u reaktoru 26. travnja 1986, radioaktivni oblak proširio se iznad najvećeg dijela sjeverne hemisfere.

Do katastrofe je došlo za vrijeme eksperimenta vršenog u bloku IV nuklearne elektrane u Černobilu. Simulacija potpunog prestanka napajanja strujom trebalo je da pokaže da li je obezbjeđeno hlađenje reaktora prije ponovnog uspostavljanja napajanja strujom iz dizel-agregata. Eksperiment se oteo kontroli, između ostalog i zbog konstrukcionih grešaka samog reaktora, piše Deutsche Welle.

Riječ je o uređaju tipa RBMK – reaktor visokog učinka sa kanalima – u kome su radioaktivne šipke smještene u pojedinačne cijevi (kanale) pod pritiskom, tako da svaka od njih proizvodi paru koja pokreće generator i proizvodi struju. U drugim vrstama reaktora je uobičajeno da se radioaktivne šipke nalaze u zajedničkom kontejneru. Kod RBMK-reaktora, svaki kanal ima sopstveni mjerni uređaj, što smanjuje preglednost i otežava nadgledanje njegovog rada.

Černobilski reaktor je u trenutku nesreće bio jedan od 16 takvih uređaja kakvim je raspolagao SSSR. U okviru strategije osvajanja nuklearne energije, ta država je relativno lako zatvarala oči pred sigurnosnim rizicima.To je pokazala još nuklearna katastrofa u Čeljabinsku, u postrojenju Majak, iz 1957. godine, kada je u jednom od najvećih nuklearnih postrojenja na svijetu eksplodirao betonski rezervoar sa visoko radioaktivnom tečnošću.

Radijacija koja je tada oslobođena bila je veća od one u Černobilu 1986. Fabrika plutonijuma Majak nalazila se u zoni površine 980 kvadratnih kilometara koja je bila potpuno odsječena od vanjskog svijeta i dostupna samo najvišim državnim rukovodiocima – zaposleni u njoj nisu smjeli da je napuštaju. Zbog toga su razmjere te katastrofe zataškavane desetljećima, pa se i danas o njoj malo zna. Baš kao što je malo poznato i da su ta postrojenja još uvijek u pogonu.

Reaktori bez certifikata

Tehnološka trka Rusije sa Zapadom odvijala se tako nauštrb tehničke bezbjednosti. Konstrukcija reaktora tipa RBMK, projekat člana Sovjetske akademije nauka Nikolaja Antonoviča Dolešala, nastala je u okviru namjere da se za relativno kratko vrijeme i bez velikih investicija u razvoj novih tehnologija sagradi veći broj reaktora visokog učinka. Ta namjera je do danas koštala života stotine tisuća, a vjerovatno i milione ljudi: nacrte konstrukcionih planova nije analizirala nikakva nezavisna institucija; ako su oni i testirani, to su radili sami konstruktori, površno i služeći se nepotpunom opremom i zastarjelom računarskom tehnikom.

Za razliku od, na primjer, aviona ili automobila, nuklearni reaktori nisu podvrgavani testiranju funkcionalnosti ili trajnosti, jer je sovjetska nauka imala apsolutni monopol u oblasti nuklearne tehnologije. Tako je pušteno u pogon 16 reaktora – među kojima i černobilski – bez ikakvog certifikata o tehničkom pregledu ili bezbjednosti.

Nije nikakvo čudo što se u takvim uslovima, 26. travnja 1986, eksperiment sa prekidanjem dovoda struje u blok IV černobilskog reaktora, pretvorio u katastrofu. Jedino što tada niko nije mogao da pretpostavi kolike će biti njene razmjere. Usljed niza grešaka i pogrešnih pretpostavki u izvođenju samog eksperimenta, došlo je do naglog povećanja snage reaktora, otapanja cijevi za gorivo i drastičnog povećanja pritiska pare; uslijedila je ogromna eksplozija koja je raznijela krov reaktora. U kemijskoj reakciji do koje je tada došlo, stvoren je radioaktivni oblak koji je zagadio prije svega veliki dio Europe.

Stepen radijacije u najžešće pogođenim područjima iznosio je 20.000 rentgena na sat, pri čemu je kao smrtonosna važila već i doza od 100 rentgena na sat. Nezaštićeni radnici su smrtonosno ozračeni za samo nekoliko minuta. Dan poslije eksplozije, sovjetska vlada je evakuirala obližnji grad Pripjat. Ona je do posljednjeg trenutka zataškavala podatke o razmjerama i posljedicama katastrofe, u čemu se od nje ne razlikuje mnogo ni sadašnja ruska vlast.

Stotine tisuća žrtava

Podaci o broju žrtava katastrofe se razlikuju, već prema izvorima i kriterijima za uzročno-posljedične veze radijacije i bolesti. Prema procjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju, treba računati sa 4000 žrtava ove nesreće. Svjetska zdravstvena organizacija je procijenila da je ova nesreća odnijela 8900 života. Organizacija Grinpis smatra da je u pitanju 93.000 mrtvih. Jedna od organizacija koja se najtemeljitije bavi uticajem nuklearne energije i radijacije na ljude, Međunarodni ljekari u borbi protiv atomskog rata IPPNW, ima sasvim druge podatke.

Ona podsjeća da je vlada u Moskvi u danima poslije nesreće u reaktor IV poslala ogroman broj ljudi – među njima najviše vojnika – koji su, uz lošu zaštitnu opremu, lopatama koje su često držali golim rukama, raščišćavali ruševine. Zbog visoke radijacije, ti ljudi – prozvani likvidatorima – radili su u smjenama kraćim od jednog minuta. IPPNW smatra da je od posljedica zračenja samo među likvidatorima do danas bilo gotovo milion žrtava. Znanstvenicii ove organizacije podsjećaju da je poslije 1986. u Europi rođeno oko 800.000 djece manje od broja koji je očekivan na osnovu normalne krivulje priraštaja.

Studija Naučnog komiteta Ujedinjenih naroda za posljedice nuklearnog zračenja UNSCEAR pokazuje da se poslije černobilske katastrofe smrtnost u dojenčadi u Skandinaviji povećala za 15,8 posto. U Njemačkoj je značajno povećan broj slučajeva trisomije 21 koja prouzrokuje Daunov sindrom, baš kao što je došlo i do značajnog porasta neuroblastoma, rijetke vrste tumora kod djece.

U Ukrajini je, od djece koja su rođena poslije katastrofe, a čiji su roditelji bili izloženi povećanoj radioaktivnosti, broj zdrave djece sa 81 posto 1981. smanjen na 30 posto 1996. Angelika Klausen, dugogodišnja predsjednica njemačke sekcije IPPNW, kaže da se posljedice radioaktivnog zračenja po zdravlje ispoljavaju u mnogim generacijama rođenim poslije ozračene generacije. Na prvu generaciju generalno otpada 10 posto poremećaja i bolesti, tako da je za očekivati da se 10 posto posljedica u vidu takvih poremećaja ispolji tek u narednoj generaciji – i tako dalje.

Onima koji su zainteresirani za katastrofu u Černobilu, a imaju vremena i malo bolje govore engleski jezik, preporučujemo da pogledaju dokumentarni film The Battle of Chernobyl.

DW / Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

7. travnja 1995. – Operacija HV-a i HVO-a – SKOK1

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Domobran

7. travnja 1995. godine, odigrana jednodnevna operacija HV-a i HVO-a pod zapovjedništvom generala Gotovine, SKOK 1.

Za akciju su bili zaduženi 7. Gardijska brigada “Pume” te 126. Domobranska pukovnija HV-a. Slijede operacije Skok 2, Ljeto ’95 te veličanstvena Oluja.

Operacija Skok 1 je bila jednodnevna akcija HV-a i HVO-a, kada su Srbi 7. travnja 1995. ponovno poraženi na Dinari.

Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara.Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja.

Cilj operacije

Operaciji Skok 1 prethodila je operacija Zima ’94 tijekom koje je zauzeta glavnina Livanjskog polja i važni visovi planine Dinare.

Međutim, operacija Zima ’94 završila je na Badnjak 1994. i zauzeti položaji nisu bili dovoljno povoljni.

Cilj provedbe operacije je bio zauzeti povoljnije položaje na Dinari u područjima Crvene Grede i Zelenog Brda, približiti se selu Uništa i selu Cetina te isključiti mogućnost protunapadaja neprijatelja iz smjera sela Uništa.

Hrvatske postrojbe

  • 7. Gardijska brigada HV
  • 126. domobranska pukovnija HV
  • Zapovjednici
    Flag of Croatia.svg Ante Gotovina Flag of Serbian Krajina (1991).gif Milan Martić
    Flag of Serbian Krajina (1991).gif Ratko Mladić

Rezultat operacije

Na planini Dinari iznad Knina hrvatske postrojbe oslobodile su područje širine 15, a dubine 5 km, ukupne površine 75 četvornih kilometara.

Zauzet je i strateški iznimno važan vrh Veliki Bat iznad sela Uništa s kojeg se mogao vizualno uočiti i grad Knin.

HV je stavio pod paljbeni nadzor neprijateljska uporišta na području Uništa i Cetine; pokušaji neprijatelja, koji je djelovanjem topništva iz okruga sela Cetine (teritorij Republike Hrvatske) prekršio Zagrebački sporazum, da u protunapadima vrati izgubljene položaje, nisu uspjeli.

Poginuli pripadnici HV u toj operaciji su Robert Rai] pripadnik 14.TRD HV, Tomislav Krajnik iz Lobora u Hrvatskom Zagorju, pripadnik 7.GBR HV i dr.

Važan segment operacija na Dinari bio je zahtjevan i iznimno težak posao probijanja cesta na vrlo nepristupačnom planinskom području putem kojih se na najviše visove Dinare moglo dopremiti teško naoružanje – topovi i tenkovi.

Probijanje cesta obavila je inžinjerija HV i HVO-a pod vodstvom generala Ljube Ćesića Rojsa.

Time je učinjen kolosalni starteški preokret – do tada nepristupačna planina Dinara postala je glavna cesta prilaza tenkovima HV-a, što će posebno doći do izražaja u predstojećoj operaciji “Oluja”.

2.pjesacki vod

2.pjesacki vod
Glavne snage napada:
7.gbr “PUMA” Varazdin126.dp Sinj

1.DAN 06.04.1995.

Dana 06.04.1995.postrojbe 7.gbr “PUMA” i 126.dp.iz Sinja nalazile su se u stanju spremnosti i čekale zapovijed za napadno djelovanje jednodnevne operacije Skok-1!

Glavna snaga za napad određena je 2.pb/7.gbr “PUMA” a 3.pb/7.gbr “PUMA” nalazila se na području predviđenom za pomoćni pravac napada dok je 1.pb/7.gbr “PUMA” nastavila provoditi aktivnu obranu u svojoj zoni odgovornosti.

2.DAN 07.04.1995.

Operacija SKOK – 1 započela je u ranim jutarnjim satima 07.04.1995.iznenadnim napadom na neprijateljske položaje gdje 2.pb bez poteškoca ovladala zacrtane ciljeve!

Najvazniji rezultat ove jednodnevne operacije Skok-1 bilo je stvaranje povoljnijih uvijeta za buduce oslobodilacke akcije HV-a.

Obrana novih položaja dostignutih u akciji Skok-1 provodila se do 13.04.’95.kada je nastavljeno s napadnim djelovanjem prema Crvenim gredama u skladu zapovijedi OG Livno.

Dana 14.04.’95. snage 3.pb/7.gbr “PUMA” su ovladale s jos oko 20km2 novog prostora na Dinari..

(Miroslav Tokić-Tokan & Kamenjar.com)

Andrija Matijaš Pauk izvukao je tenkove na Dinaru, na 1800 metara visine. To je šokiralo srpske oficire

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Kako je devet njemačkih vojnika osvojilo Beograd

Objavljeno

na

Objavio

Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse.

Gotovo slično kao i 1914., srbijanska vojska se sramno raspala i pobjegla iz vlastite zemlje i glavnog grada, a u nebranjeni i prazni Beograd je ušlo devet njemačkih vojnika na čelu s kapetanom Klingebergom.

Tako su priče o Tihom i Prletu i „Otpisanima“ u stvarnosti bile samo – bajka.

Vojne snage Hitlerovog Trećeg Reicha i njegovih saveznika na današnji su dan izvršile invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju, nakon što se ona odbila priključiti njihovom Trojnom paktu. Već u ranim jutarnjim satima Luftwaffe je bombardirala Beograd ubivši navodno čak 2.271 osobu, većinom civile. Njemačka, talijanska, bugarska i mađarska kopnena vojska istovremeno su sa svih strana prodrle u Jugoslaviju. Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse.

Jugoslavenska vojska, većinom pod vodstvom velikosrba (kao i JNA kasnije), bila je u potpunom rasulu, tako da nije pružen gotovo nikakav otpor napadačima. Jugoslavenski štab imao je, doduše, plan zaustaviti napadače pomoću rušenja mostova na rijekama Savi i Uni, kako bi se mogao organizirati otpor u gorskim dijelovima Bosne. Ipak, svi ti planovi su propali unatoč tome što su doista minirani i srušeni svi mostovi na Savi nizvodno od Siska. Mladi kralj Petar 14. travnja pobjegao je iz zemlje preko nikšićkog aerodroma, a sa sobom je ponio i cjelokupne državne zlatne rezerve.

Jugoslavenska je vojska kapitulirala tri dana kasnije.

Kako je devet njemačkih vojnika osvojilo Beograd?

U svojoj knjizi  “Deceptions of World War II”  (Obmane  2. svjetskog rata ) William B. Breuer opisuje jedan neobično hrabri i briljantntno izvedeni vojnički pothvat jedne vrlo male njemačke jedinice koji je izveden na 12. travnja 1941.  Tog dana izvidnička  grupica motorbiciklističke jurišne satnije njemačke SS Panzer divizije “Das Reich” našla se na sjevernoj obali Dunava kod Beograda.  U to vrijeme nabujali Dunav izgledao je kao neprebrodiv bedem koji zaštićuje Beograd. Most na Dunavu preko kojega je ova SS divizija trebala prijeći, srbijanska vojska je minirala i srušila ga u rijeku.

Zbog toga je svaki vojnički pothvat za zauzimanje grada, u širem smislu, bio nemoguć.

Usprkos toj naoko neprebrodivoj zaprjeci, hauptsturmfuhrer SS (satnik) Fritz Klingenberg, promatrajući udaljeni cilj, iako je kao izvidnica sam s osam vojnika  bio daleko ispred ostalih snaga divizije, odlučio je da preko bijesnih valova nabujalog Dunava pokuša sam zauzeti Beograd.  On i njegovi vojnici odmah su pošli u potragu za bilo kakvim plovilom i  negdje poslije podne našli su na obali jedan mali čamac i odmah se uputili preko bijesnog Dunava u Beograd na suprotnoj obali.  Iako su  ih valovi Dunava nekoliko puta skoro potopili, ipak su uspjeli prijeći do suprotne obale.  Iskočivši na pješčanu obalu, Klingenberg je  poveo svoju desetinu od 8 vojnika u očito nemogući zadatak zauzimanja velike srbijanske metropole .    Klingenberg  je računao na dva čimbenika, na skrivenost i iznenađenje, jer su Srbijanci bili još ošamućeni i smušeni od njemačkog bombardiranja prije nekoliko dana i nisu očekivali ovako malu grupicu njemačkih vojnika u centru  njihovoga grada.  Scenarij se razvijao gotovo baš onako kako ga je njemački satnik predvidio.   Neposredno poslije  izlaska iz čamca, ova mala SS grupa srela s kontingentom od 20 vojnika Jugoslavenske   kraljevske vojske. Šokirani s susretom neprijateljske vojne formacije u Beogradu srbijanski  vojnici su se, bez ikakva otpora, odmah predali.

Par minuta kasnije, nekoliko vojničkih kamiona punih srbijanskih vojnika približilo se Nijemcima, koji su odmah preko njih ispalili nekoliko rafala.

Preplašeni srbijanski vojnici, iako višestruko brojniji, su se  odmah predali.

Jedan od zarobljenih jugo-vojnika bio je etnički Nijemac (Volksdeutcher) koji je pristao da im bude vodič i tumač. Preuzevši  zarobljene kamione, Klingenberg i njegovih 8 vojnika uputili su se prema Jugoslavenskom ministarstvu rata, gdje su našli praznu zgradu: “Visoka komanda” je pobjegla.  SS-ovci su se odvezli do zgrade Njemačkog poslanstava gdje ih je njemački vojni ataše, koji je tu sam ostao poslije bombardiranja od strane Luftwafe.  On je bio iznenađen i začuđen  da su Klingenberg i njegovih osam vojnika svojom dobro smišljenom akcijom „dojmili“  obranu Beograda kao da je cijela oklopna SS divizija “Das Reich” ušla u grad.  Klingenberg je odmah poslao jednog civila da obavijesti gradonačelnika Beograda da je Beograd pod potpunom kontrolom SS divizije “Das Reich”. Dva sata kasnije gradonačelnik, u pratnji nekoliko njegovih viših dužnosnika,  stigao je pred njemačko veleposlanstvo i formalno potpisao predaju grada.  Klingerbergov trik polučio je sjajan uspjeh.  Tek idućeg dana, zaslugom  Klingenberga i njegovih 8 vojnika,  njemački su oklopnjaci bez ikakva otpora ušli u Beograd. 

Izvor: narod.hr/hazud.ch

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari