Pratite nas

Povijesnice

28. svibnja 1991. stadion NK Zagreb – prva smotra hrvatskih oružanih snaga

Objavljeno

na

Na današnji dan 28. svibnja 1991. na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici održana je prva smotra brigada Zbora narodne garde uz svečani mimohod i polaganje prisege. Bilo je to prvo javno postrojavanje hrvatskih oružanih snaga kao dokaz da će se Hrvatska oduprijeti zajedničkoj agresiji Titove komunističke JNA i udruženih četničkih hordi.

[ad id=”93788″]

Tako su u agresiji sudjelovale vojske samo deklarativno suprotstavljenih totalitarizama – crvena petokraka i četnička kokarda!

To je još jedan razlog više zabrani tih znakova dijaboličnih režima.

Danas se na taj dan slavi Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan hrvatske kopnene vojske, a Hrvatska vojska još tada nije postojala. Sve oružane jednice nalazile su se još uvijek pod Ministarstvom unutarnjih poslova i pripadale su MUP-u Hrvatske.

Hrvatska se u proljeće 1991. našla pod velikim političkim i terorističkim pritiskom JNA, komunističkih vlasti u Beogradu i paravojnih formacija sastavljenih od hrvatskih Srba i uvezenih četnika.

Već je diljem Hrvatske (Plitvice, Pakrac, Borovo Selo) dolazilo do većih oružanih sukoba pobunjenika i separatista protiv legalnih policijskih snaga RH. Brojno hrvatsko stanovništvo već je bilo protjerano iz svojih domova, osobito u kninskom, benkovačkom i obrovačkom kraju.

Hrvatski je narod zahvatila velika zabrinutost zbog nastale situacije jer je do zuba naoružana JNA prijetila vojnim udarom i smjenom demokratski izabrane vlasti na čelu sa predsjednikom Tuđmanom i uvođenjem vojne diktature. Istovremeno, srpske paravojne milicije već su bile zauzele brojne policijske postaje i gradove u Hrvatskoj (Knin, Obrovac, Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Vrgimost, Vojnić i dr.) bez ikakve želje za pregovorima i mirom.

Smotra u Kranjčevićevoj – Hrvati ne pristaju na okupaciju!

Smotra Zbora narodne garde na stadionu NK Zagreb pred oko 15.000 ljudi dala je nadu hrvatskom narodu da se može obraniti od postojećih prijetnji. Izravnim prijenosom na (tada) Hrvatskoj televiziji smotra je dala nadu Hrvatima u gotovo bezizlaznoj situaciji u kojoj se hrvatski narod našao. Bio je to veliki motiv, osobito ugroženom hrvatskom pučanstvu Slavonije, Dalmacije, Banovine i Like, da će se hrvatski narod boriti za svoju slobodu do posljednjeg čovjeka!

Slavni Zbor narodne garde, koji je podnio prve i najteže ratne nalete 1991. bio je nukleus buduće Hrvatske vojske. Bio je sastavljen od djelatnog i pričuvnog sastava, a koji su u početku rata, do provođenja mobilizacije na jesen, činili hrvatski mladići dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kao i hrvatske dijaspore.

Okupatori pod zajedničkim znakovljem – crvena petokraka i četnička kokarda

U Zbor narodne garde mahom su se javljali mladići izuzetnog domoljublja i ljubavi prema svom hrvatskom narodu. Bili su vrlo slabo naoružani, uglavnom lakim oružjem, te bili višestruko brojčano i naoružanjem slabiji od ujedinjenih srbijanskih, komunističkih i četničkih snaga. Kretali su u rat čiji je ishod bio više nego neizvjestan, kao i njihova sudbina, jer podsjetimo se da se sve to događalo još uvijek u okviru komunističke Jugoslavije.

Dok su hrvatski mladići s ponosom na kapama nosili u komunizmu zabranjeni hrvatski grb, na drugoj strani bilo je udruženo znakovlje komunističkih i fašističkih režima: zvijezda petokraka, četnička kokarda i drugo znakovlje paravojnih jedinica Srba.

To je dokaz nužnosti zabrane svih znakova totalitarnih režima, jer je osim strašnih zločina koji su pod komunizmom učinjeni nad Hrvatima nakon II. svjetskog rata i svih zločina komunizma u svijetu, zvijezda petokraka bila je na čelu većine agresora tijekom ratne 1991.

Ne zaboravimo, Hrvatsku nisu napadale samo četničke kokarde, već prije svega i – crvene petokrake!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

 

 

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari