Pratite nas

Povijesnice

3. travnja 1940. Katynska šuma – komunistički zločinci nemilosrdno pobili cvijet i elitu poljskog naroda

Objavljeno

na

Katinska šuma bila je lokacija na kojoj je Staljin dao pobiti Poljake u doba kad je SSSR u paktu s Hitlerom podijelio Poljsku. Tu su komunistički zločinci nemilosrdno pobili cvijet i elitu poljskog naroda.

Kada je konačno istina izašla na vidjelo 1990., nakon polustoljetnog skrivanja i laži komunističkih zločinaca, dogodio se skandal: Rusija je obustavila 2004. istrage pod izgovorom da zločinci nisu više živi. To je kod Poljaka izazvalo dodatno ogorčenje.

Malo Hrvata uopće zna gdje je Katinska šuma. Do početka Drugog svjetskog rata bila je u sastavu Poljske, a nakon završetka rata područje je anektirano i pripojeno tadašnjem SSSR-u, možda upravo i zbog tajne koje je to područje skrivalo. Danas je Katin u sastavu Bjelorusije.

U Katinskoj su šumi 3. i 4. travnja 1940. nakon odobrenja Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza i Staljina, počela smaknuća zarobljenih poljskih časnika i inteligencije.

Prve je noći dovezena prva grupa poljskih zarobljenika, njih 390 koji su do zore pobijeni metkom u potiljak i pokopani u masovne grobnice. Krvnici su imali problema u jednoj noći pobiti toliko ljudi pa je sljedeće noći stiglo 250 zarobljenika.

Do kraja travnja strijeljano je ukupno 21 857 pripadnika poljskih oružanih snaga raznih činova, liječnika, profesora, odvjetnika, svećenika, zemljoposjednika, pisaca, novinara i liječnika. Ukratko, elita jednog naroda koja je predstavljala prijetnju u obliku opozicije režimu koji je SSSR kanio uspostaviti na tom području.

Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja poljskih časnika, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20ak sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i veliki broj svećenika.

Smaknuća i pokop žrtava izvršavala je ekipa od 30 krvnika, vozača, stražara i grobara sastavljena od pripadnika NKVD-a, odnosno komunističkog Komesarijata unutarnjih poslova. Ekipu je predvodio glavni krvnik NKVD-a general Vasilij Blohin koji je u 28 dana osobno likvidirao 7000 Poljaka. Katinska smaknuća obavljana su mjesec dana, noću, pojedinačno, metkom u potiljak.

Nacistička Njemačka je 13. travnja 1943. objavila kako je u Katinskoj šumi pronašla leševe Poljaka koji su pali kao žrtve Staljinovog režima. Nijemci su masovne grobnice našli na teritoriju Rusije koji su u to vrijeme držali pod svojom okupacijom.

Hitlerova je promidžba odmah iskoristila otkriveno stratište kako bi dodatno ocrnila SSSR u očima svijeta. Nacisti su pozvali strane novinare iz neutralnih zemalja i službenike Crvenog križa kako bi se uvjerili u istinu. Staljin je nakon toga prekinuo sve veze s Crvenim križem.

Međunarodna komisija stručnjaka koja je krajem travnja 1943. istraživala grobnice utvrdila je kako su nastradali Poljaci ubijeni u prvoj polovici 1940., dakle u vrijeme kad se to područja nalazilo pod sovjetskom vlašću. Sovjetske su vlasti odmah odbile optužbe tvrdeći da su poljski ratni zarobljenici navodno bili zaposleni na građevinskim radovima poslije njemačkog napada na SSSR pali u ruke nacista, i da je za njihovu smrt odgovorna nacistička Njemačka.

Ubrzo je to područje došlo pod kontrolu Sovjeta, pa je u akciju krenuo NKVD. Odmah je uništeno groblje koje je, uz njemačku dozvolu uredio Crveni križ. Formirana je i komisija koja je uskoro podastrla nekoliko “nepobitnih” dokaza koji su potvrđivali sovjetsku verziju događaja.

Značajna uloga u nastanku “katinske laži” pripada i zapadnim saveznicima. Iako nije bilo mnogo razloga za sumnju u sovjetsku krivicu, vojni savez sa SSSR-om pokazao se mnogo važnijim od eventualnih moralnih dilema, pa su zapadne velesile za vrijeme rata službeno podržavale sovjetsku verziju. Izvještaji koji su dokazivali suprotno odbacivani su ili uništavani.

SSSR i Rusija sve do 1990. godine poricali su odgovornost za katinski masakr, no te su godine priznali krivnju Staljinove policije za zločin. Rusija je otvorila istragu masakra 1990. godine, ali je procedura obustavljena 2004. uz zaključak koji je ogorčio Poljake, a to je kako krivci nisu više živi te kako se nema koga kazniti.

Tekst te odluke bio je tajan, a usprkos brojnim zahtjevima, obitelji žrtava nisu dobile na uvid te dokumente. Obitelji žrtava nisu tražile odštetu, već su inzistirale na punoj rehabilitaciji svojih pobijenih rođaka, te su tražile od Rusije pun popis strijeljanih i mjesta gdje su sahranjeni.

Još je jedan tragični događaj u nedavnoj povijesti obilježio Katynsku šumu. Godine 2010. poljski predsjednik Lech Kaczynski bio je na na putu na komemoraciju posvećenu 70. godišnjici strijeljanja poljske inteligencije, i na užas cijelog svijeta, svih 88 članova delegacije i čitava posada, poginulo je u padu predsjedničkog zrakoplova.

Poljska posthumno oduzima vojne činove svojim generalima iz doba Hladnog rata

 

Orban: Slovačka, Češka, Mađarska i Poljska dijele zajedničke vrijednosti oko obitelji, Boga, suvereniteta…

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari