Pratite nas

Povijesnice

30. kolovoza 1991. – Bedem ljubavi i Vlado Gotovac ispred V. vojne oblasti u Zagrebu (VIDEO)

Objavljeno

na

“Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca!” – poručio je generalima JNA hrvatski pjesnik Vlado Gotovac u glasovitom govoru na velikom skupu održanom 30. kolovoza 1991. u Zagrebu.

U organizaciji Bedema ljubavi 30. kolovoza 1991. organiziran je prosvjed protiv JNA na kojem je nezaboravni govor održao pokojni hrvatski političar i književnik Vlado Gotovac

“Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? – Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe, rekao je Gotovac tada.

“A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti.

Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! – Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve.

A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? – Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju!

Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni.

Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!”

Bedem ljubavi

Bedem ljubavi je mirotvorna organizacija punim imenom Pokret majki za mir Bedem ljubavi. Osnovan je s prvenstvenom namjerom hrvatskih majki da spase svoje sinove koji su bili na vojnoj službi u JNA u vrijeme kad je počela otvorena agresija na Hrvatsku.

Članice Bedema ljubavi, majke zabrinute za svoje sinove, su velikom upornošću i hrabrošću zahtijevale puštanje svoje djece iz JNA. Tako ih je majčinska ljubav i hrabrost odvela čak i u samo srce planera Velike Srbije i agresije na Hrvatsku – Beograd.

Tamo su prosvjedovale protiv rata u Hrvatskoj i tražile puštanje Hrvata iz JNA, a doživjele vrijeđanje i ponižavanje od Beograđana. To isto su učinile kasnije i u Bruxellesu gdje je 3000 hrvatski majki i žena prosvjedovalo pred središtem Europske Unije. U katedrali Bonna molile su za mir.

Nemjerljiv je doprinos, žrtva i ljubav hrvatskih majki, ne samo u Domovinskom ratu, već i u svim ključnim povijesnim i političkim događanjima hrvatskog naroda za svoju slobodu i samobitnost.

Bedem ljubavi je samo jedan kamenčić u tom mozaiku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

 

Paul Nicolier: Ako Srbija želi ući u EU nema više mogućnosti da spriječe izručenje Štuke

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi.

U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu.

U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

(Narod.hr)

 

Simbol ratnog Vukovara: Kako su ‘Zenge’ spašavale branitelje, ali im i stvarale dodatne probleme

 

 

Počelo obilježavanje Žrtve Borovo naselja za Domovinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari