Pratite nas

Povijesnice

30. lipnja 2006. – Hrvatski sabor usvojio Deklaraciju o Oluji

Objavljeno

na

Deklaracija o Oluji – HRVATSKI SABOR

Privrženi najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka;

Osnažujući smisao i sadržaj Deklaracije o Domovinskom ratu koju je Hrvatski sabor usvojio 13. listopada 2000. godine, u kojoj se Domovinski rat određuje kao »pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski«;

Prisjećajući se – s osjećajem uzbuđenja, ponosa i zahvalnosti – dramatičnih i tragičnih, ali i pobjedničkih i slavnih dana u kojima su ostvarene pobjedničke vojno-redarstvene akcije »Bljesak« (svibanj 1995.) i »Oluja« (kolovoz 1995.) kojima je naš narod ostvario povijesno pravo na slobodu i kojima je Republika Hrvatska ostvarila temeljne preduvjete za mirnu reintegraciju preostalih okupiranih područja, a time i postignuće teritorijalne cjelovitosti i punog suvereniteta;

Zabrinuti zbog činjenice što se u optužnicama Haškog tribunala pravedna, međunarodno-pravno legitimna i pobjednička vojno-redarstvena akcija »Oluja« kvalificira kao »udruženi zločinački pothvat« kojem cilj nije bilo samo oslobađanje Republike Hrvatske od velikosrpske okupacije i sustavnog paravojnog terora, već i provođenje navodnog projekta etničkog čišćenja (»deportacije i prisilnog raseljavanja srpskog stanovništva Krajine«);

Odlučni u nakani da povijesnu istinu o »Oluji« – njezinim sudionicima, zapovjednicima i kreatorima – branimo svim legitimnim sredstvima: prikupljanjem i sređivanjem arhivske građe, poticanjem i financiranjem slobodnih znanstvenih istraživanja, diplomatskom djelatnošću i pravnim postupcima pred Međunarodnim sudom prav­de u Haagu i Haškim tribunalom;

Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili tijekom i nakon operacija »Bljesak« i »Oluja«, a kojih su žrtve, nažalost – kako to i inače u ratovima biva – bili nevini i nemoćni civili;

Izražavajući duboku i trajnu zahvalnost i poštovanje prema svakom i svim sudionicima Domovinskoga rata, bez čije odlučnosti, ljubavi, junaštva, patnje i žrtve Republika Hrvatska ne bi bila slobodna, suverena i cjelovita država;

Upućujući posebne izraze trajne zahvalnosti i poštovanja članovima obitelji i prijateljima svih poginulih za hrvatsku slobodu te svakom i svim preživjelim ranjenim, invalidnim i bolesnim hrvatskim ratnicima;

Izražavajući posebnu zahvalnost svim pojedincima (novinarima, ratnim reporterima, znanstvenicima, nobelovcima, humanitarnim i karitativnim djelatnicima i tzv. običnim ljudima) i institucijama međunarodne zajednice koje su od samog početka velikosrpske i JNA agresije na Republiku Hrvatsku tu agresiju ispravno definirale i tretirale: kao »okupaciju suverenih dijelova hrvatskog teritorija« (Rezolucija Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske, 21. listopada 1994);

Upućujući posebne i trajne izraze zahvalnosti i poštovanja bivšem američkom predsjedniku Billu Clintonu i njegovim najbližim suradnicima (Al Gore, Madeleine Albirght, Richard Holbrooke, Anthony Lake, Peter Galbright i drugi) za odlučujuću ulogu u preuzimanju vodstva u procesu slamanja velikosprske agresije i sprečavanju daljnjeg genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini;

Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskoga sabora, na sjednici 30. lipnja 2006., donosimo

DEKLARACIJU O OLUJI

  1. Priroda, svrha i tijek akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske vojske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Poštujući ratna pravila i običaje, zapovjedništvo Hrvatske vojske ostavilo je tom prigodom zarobljenim srpskim vojnicima kratko naoružanje.

    Svrha i istinski cilj akcije »Oluja« bili su oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija i uspostava ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske na prostoru koji se pod okupacijom nalazio pune četiri godine. Na okupiranom su području srpske paravojne snage i snage Jugoslavenske narodne armije provodile velikosrpsku osvajačku i zločinačku politiku Slobodana Miloševića, »etnički čisteći« okupirane prostore od hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Uz to, s okupiranih su prostora Republike Hrvatske srpske snage organizirale i vršile sustavnu agresiju usmjerenu prema slobodnim i oslobođenim dijelovima naše zemlje i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Krajnji je cilj srpske okupacije, agresije i etničkog čišćenja bio stvaranje Velike Srbije. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« bila je upravo zbog toga opravdana, nužna i pravedna ratna operacija. Republika Hrvatska odlučila je provesti »Oluju« tek onog trenutka kad su iscrpljene doslovce sve mogućnosti mirne reintegracije okupiranih područja u ustavni, prometni, gospodarski i društveni poredak Republike Hrvatske. Hrvatski sabor posebnu zahvalnost i poštovanje duguje predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je, kao predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, imao ključnu ulogu u pripremi, zapovijedanju i nadzoru vojnih operacija.

  1. Međunarodno-pravno legitimna akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« pripremljena je i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnoga ratnog, humanitarnog i civilnog prava i uz poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza naše zemlje. »Oluja« je međunarodnopravni legitimitet temeljila na ovim dokumentima: (a) pravnim mišljenjima Arbitražne komisije o Jugoslaviji, (b) odredbama Zajedničke deklaracije predsjednika Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije usvojene u Ženevi 30. rujna 1992. godine tijekom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, (c) Rezoluciji Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske od 21. listopada 1994. godine, (d) Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN 779 (1992) o trećem proširenju mandata UNPROFOR-a, (e) rezolucijama Vijeća sigurnosti 815 (1993), 847 (1993) i 871 (1993), 981 (1995) kojima se potvrđuje teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske. Na sam dan početka »Oluje« Republika Hrvatska je posebnim pismom (koje je potpisao ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacije: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u RH te pružanje vojne podrške obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze RH iz Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani itd.
  2. Pobjednička akcija. Oluja je pobjednička vojno-redarstvena akcija u kojoj je, na strani osloboditelja, sudjelovalo oko 250.000 ratnika (80.000 u brigadama, 70.000 u domobranskim pukovnijama i 50.000 kao pričuva) koji su raspolagali s 350 tenkova, 3000 topova, 50 raketnih bacača, 18 zrakoplova i 50 helikoptera. Na strani neprijatelja, prema srpskim izvorima, borilo se oko 50.000 vojnika, koji su raspolagali s 200 tenkova, 350 topova i 25 raketnih sustava.
  3. Saveznička antiteroristička akcija. Promatrana iz suvremene perspektive borbe protiv terorizma, vojno-redarstvena akcija »Oluja« mora se shvatiti, između ostaloga, kao međunarodna, saveznička ratna operacija. Naime, »Oluja« je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća postala izraz dominantne političke volje slobodnog svijeta o nužnosti zaustavljanja velikosrpske osvajačke i agresivne politike i terora koji su provodile srpske regularne i paravojne snage želeći po svaku cijenu stvoriti Veliku Srbiju. Nakon Splitskog sporazuma Izetbegović-Tuđman (22. srpnja 1995. godine) o zajedničkoj obrani Bihaća buduća akcija »Oluja« i formalno je dobila status savezničke akcije. U suštinskom pogledu, ona je to postala znatno ranije, jer su u obavještajnoj, strategijskoj, operativnoj i diplomatskoj pripremi i realizaciji »Oluje« sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, a hrvatski narod i Republika Hrvatska posebnu zahvalnost duguju administraciji i vodstvu bivšega američkog predsjednika Billa Clintona i snagama NATO-a koje su imale vrlo važnu ulogu u konačnom slamanju velikosrpske agresije.
  4. Odlučujuća bitka. Prema mišljenjima svih kvalificiranih stručnjaka »Oluja« je bila tzv. odlučujuća bitka ne samo za rat u Republici Hrvatskoj, već i za završetak rata u Bosni i Hercegovini. Oluja je, naime, započela svega dvadesetak dana nakon genocida u Srebrenici (11. srpnja 1995. godine) u kojem je mučki ubijeno više od 7.000 Bošnjaka. Oluja je, po svemu sudeći, organizirana i provedena u posljednji čas, jer je poraz srpskih snaga spriječio ponavljanje »scenarija« Srebrenice u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, posebice u Goraždu, Bihaću, Sarajevu, Tuzli, Cazinskoj krajini i Posavini. Atribut »odlučujuće bitke« Oluja zaslužuje zbog niza razloga: (a) jer je Republici Hrvatskoj donijela mir i slobodu, (b) jer je trajno promijenila (suštinski i psihološki) odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini i (c) jer je srušila mit (kojeg su podržavali ili su mu robovali mnogi zapadni novinari, diplomati i političari) o snazi, junaštvu i nepobjedivosti srpske vojske.
  5. Nezaboravna bitka. Obveza je Hrvatskoga sabora, hrvatske stručne javnosti, hrvatskih znanstvenih i obrazovnih ustanova i medija da »Oluju« tijekom vremena pretvore u bitku koja se ne smije i neće zaboraviti: u odlučujuću, slavnu, pobjedničku bitku Domovinskoga rata koja će postati dijelom hrvatske »korisne prošlosti« za buduće generacije. Čuvanje sjećanja na »Oluju« treba, dakako, sadržavati i pravo svih znanstvenika, novinara, aktivista za zaštitu ljudskih prava i drugih ljudi na sustavno slobodno istraživanje tamnih strana te i svih ratnih operacija: kršenja odredbi ratnog i humanitarnog prava, činjenja zločina, ljudskog stradanja i patnje.
  6. Posljednja bitka. Njegovanje sjećanja na »Oluju«, na junaštvo i patnju njezinih sudionika, ali i njegovanje sjećanja na tragične prilike u našoj zemlji u godinama koje su joj prethodile – godinama velikosrpske agresije i terora – nužni su nama i našim susjedima kako se ratovi ne bi ponovno vratili na naše prostore i kako bi bio ostvaren ideal svih nas: da »Oluja«bude u povijesti zabilježena i zapamćena ne samo kao pobjednička i odlučujuća, već i kao »posljednja hrvatska bitka«.

Klasa: 018-05/05-01/26

Zagreb, 30. lipnja 2006.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik

Hrvatskoga sabora

Vladimir Šeks, v. r.

Narodne Novine 1787

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

10. srpnja 1856. rođen Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 10. srpnja 1856. rođen je u Smiljanu u Lici, svega 5 kilometara od Gospića, slavni i genijalni znanstvenik Nikola Tesla.

Tesla je podrijetlom iz kršćanske pravoslavne obitelji, a otac mu se zvao Milutin Tesla i bio je pravoslavni svećenik. Majka Georgina bila je iz obitelji Mandić, također pravoslavnih svećenika. Odgoj u kršćanskom duhu od bogobojaznih roditelja ostavio je duboki pečat u životu genijalnog znanstvenika iz Hrvatske.

Osnovnu školu završio je u Lici, a Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (Rakovac). Pošto je obolio od teške bolesti kolere, usprkos željama roditelja da postane svećenik, upisao je studij politehnike u Grazu, a pet godina kasnije u Pragu. Nakon završetka studija radi u Budimpešti, a 1894. odlazi u SAD gdje se u potpunosti razvio i otkrio Teslin genijalni um.

Prijepori Teslinog porijekla

Nikola Tesla se zanimao za svoje porijeklo, pa se potrudio i istražiti ga. Zaključio je da je hrvatskog plemićkog porijekla i o tome je sam navodno zapisao u svome dnevniku: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji predci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapredci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (nekadašnja turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Dakle, prezime Tesla navodno je zanatlijsko prezime poput Kovač ili Drvodjelić, a dano je jednom Teslinom pretku. Sam Tesla je smatrao da su njegovi predci zapravo bili hrvatskih korijena, a da su tek kasnije prešli na pravoslavlje, te da su ih stvaranjem modernih nacija koje su se vezivale uz vjeroispovijest počeli smatrati Srbima. Oko takvog gledišta još postoje nesuglasice među povjesničarima.

No svakako tezu o hrvatskom porijeklu podržava i Talijanska Enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti “Treccani” što se smatra najveći talijanski napor istraživanja kojoj je Republika Italija dala zlatnu medalju za kulturu i umjetnost 1988. Godine.

Bez obzira je li Tesla bio Hrvat ili Srbin, važno je da se ponosio s obje te svoje identifikacijske oznake. Danas Teslino ime predstavlja cijenjeni brand u svijetu, pa se za njega otimaju i velike korporacije. Primjerice, kompanija iz Silicijske doline koja proizvodi poznata električna sportska vozila prozvala se Tesla Motors, a elektronička tvrtka Nvidia prozvala je Teslinim imenom svoje komercijalno superračunalo i liniju svojih grafičkih kartica.

Genijalnost Nikole Tesle

Nikola Tesla je zahvaljujući svojim izumima postao najpoznatiji znanstvenik svjetskog glasa iz naše domovine.

Tesla se bavio elektrotehnikom u raznim oblastima, pa su tako i njegovi izumi raznovrsni, a primjenjuju se u širokom spektru od energetike, strojarstva, telekomunikacija, medicine i drugdje.

Neki od najpoznatijih izuma su: Teslin transformator struja visoke frekvencije, indukcijski motor, teledirigirani čamac, prijenos električne energije bežičnim putem i svakako – izmjenična struja koja je promijenila svijet.

Otkriće izmjenične struje Nikole Tesle temelj je proizvodnje, prijenosa i uporabe električne energije i cjelokupne današnje industrije, kao i cijele današnje civilizacije. Kao što je otkriće kotača vječni pokretač ljudskog napretka, tako je i izmjenična struja prometejski promijenila svijet dajući mu svjetlo i energiju.

Svaki put kad upalite računalo sjetite se najvećeg znanstvenika iz Hrvatske, jer se izmjenična struja proizvodi u Teslinom trofaznom generatoru, prenosi se Teslinom visokonaponskom mrežom, Teslina zavojnica daje napon za sliku na monitoru, a bežični miš radi putem radiovalova koje je prvi proizveo Tesla.

I to je samo mali dio ostavštine ovog velikana iz naše ponosne Like.

 

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

9. srpnja 1949. otvoreno Titovo mučilište Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Goli Otok – Tito otvorio koncentracijski logor u srcu Europe

Goli otok djelo je Josipa Broza Tita, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića (“Drug Stevo”). Tito je odlučio napraviti mučilište i koncentracijski logor za političke disidente i ljude koji su bili nepoćudni totalitarističkom sustavu.

Zatvorenici su morali prokazivati čak i svoje najbliže – očeve, braću, majke i prijatelje – jer su bili izvrgnuti strašnim mučenjima kakve nije poznavao nijedan sustav do tada i koje nadilaze najbolesniju ljudsku maštu.

Goli otok je pokazivao samu suštinu neljudskosti komunizma općenito, ali posebice jugoslavenskog titoizma  kao najbrutalnije svjetske inačice toga globalnog zla u poratnim godinama kada se slobodni zapadni svijet radovao slobodi i pobjedi nad Hitlerom.

Na današnji dan 1949. iskrcan je na Goli otok prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ukupno je do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 žrtava komunističkog totalitarizma.

U čemu je strahota tog Titovog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Italiji, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se  logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika.

Danas često čujemo kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali niti su smjeli pričati jer se to plaćalo glavom. Zato su čak i danas svi duboko pogođeni onim što se ondje događalo, posebice jer se o tome moralo šutjeti. Tako svjedok Golog otoka prof. Vladimir Bobinac iz Krka govori:

„U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa

Što je isljednik na raportu tražio? Uvijek je tražio imena (cinkanje, drukanje, prokazivanje): s kime si na slobodi razgovarao, s kime si se družio, što si s kime razgovarao. To je bilo najvažnije – imena. Ako kažnjenik ne bi rekao ime, tada bi ga isljednik predao onoj drugoj vlasti, kažnjenicima u žici koji su ga  „ispitivali“: mučenja, torture, zlostavljanja i pravi pakao na zemlji.“

To je bio Titov komunistički raj, po mjeri onih koji tuku, muče i ubijaju.

„Drugo što bi isljednik pitao bilo je o čemu ljudi u žici govore. Ako bi rekao “ništa”, isljednik nije bio zadovoljan, jer kako to da „banda u žici” ništa ne govori. Stalno si se trebao dokazivati, druge prokazivati i prijavljivati. To je bilo osnovno – donositi prijavu – taj je rekao to i to.

Što je bilo kažnjivo na Golom otoku? Nikako nisi smio reći da si gladan, a bio si gladan, nisi smio reći da si žedan, a bio si žedan, ljeti si radio, a dobio bi dva decilitra vode na dan i, treće, nisi smio pitati za onog tko je nestao i bio ubijen. Danas je tu, sutra ga nema, ali se nije smjelo pitati za njega. O smrti se nije smjelo govoriti jer su to bile neprijateljske izjave koje su se odmah dojavljivale u „hotel“ isljedniku.

Tako je jedan čovjek morao mučen gotov do smrti reći neko ime, ali nije ga rekao  isljedniku. U žici ga ispituju, tuku, prolazi strašnu torturu i on je, na kraju, optužio svojeg vlastitog oca koji je također dospio na Goli. Čovjek je kasnije objasnio da je morao reći neko ime, a kada bi dao ime svojeg prijatelja, on mu to ne bi nikada oprostio, dok otac hoće.“

Kakav je bio život u žici?

„Na ulazu u žicu, tada sam razmišljao, trebalo je staviti natpis iz Devetog kruga Danteovog pakla – ‘Napustite svu nadu vi koji ulazite ovamo’. Ali tamo je pisalo nešto drugo “Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas”. Još i danas se mogu vidjeti ostaci te parole.

žici nitko nije imao svoje mjesto. Uvijek se stajalo. U paviljon bismo ulazili samo kad nam narede, kada se iznosi neki politički stav. Sve obroke smo jeli stojeći. Nije bilo dovoljno žlica, pa čekaš kad netko pojede da bi se poslužio njegovom žlicom. Pada kiša – stojiš vani. Puše bura – stojiš vani. Uvijek smo stajali.

Kada kažnjenik u onom hotelu nije rekao imena, predali bi ga na ispitivanje sobnom starješini. Svi kažnjenici ulaze u paviljon, posjedamo u boksove kao u kazališnim ložama, pa sobni starješina proziva nesretnika koji stane ispred i tri puta izvikuje “ua banda”. Sobni mu postavlja pitanje “gdje si bio za vrijeme rata?”. Nesretnik je bio u njemačkom logoru i pokazuje broj tetoviran na ruci. Sobni se diže sa svoje klupice i obilno ga šamara pitajući “kako si ti ostao živ, a drugi nisu?” Zatim, “s kim si na slobodi razgovarao?” Ako odgovor glasi “nisam ni s kim”, sobni kaže “lažeš, imaš brata, imaš prijatelja, s njima si razgovarao”. Tada se u paviljonu mijenja uzvik, pa nije više “ua banda”, nego “udri bandu.” I sada, na znak sobnoga, s boksova skaču kažnjenici, premlate tog nesretnika koji krvav pada na tlo i sobni opet smiruje ljude koji se vraćaju u svoje boksove. Sobni mu opet postavlja isto pitanje i opet ne dobiva zadovoljavajući odgovor. I opet “udri bandu” na znak sobnoga. I, na kraju, proglašava se bojkot. To je najniži soj na Golom otoku – bojkotirani kažnjenik. On je obilježen, jer mu straga sa žicom vežu jednu krpu da ga svatko može prepoznati i svi imaju – ne pravo, nego dužnost – udarati ga. Njemu je određen najteži rad. Kada ide na rad i kad se uvečer vraća, tada ga čeka topli zec. To znači da ispred svakog paviljona stoji špalir ljudi i on mora proći kroz taj špalir gdje ga svi tuku. Nadalje, dio noći on kiblari. Naime, noću se nije smjelo izlaziti iz paviljona, osim do drvene kible gdje se mokrilo i gdje su ‘proljevaši’ cijedili posljednju sluz. Bojkotirani kažnjenici stoje u krugu iznad kible, glava nagnutih nad kiblom. To je i faza razmišljanja o tvojem neprijateljskom radu, faza u kojoj moraš spoznati da si kriv. Više puta se dogodilo da je bilo toliko tih bojkotiranih kažnjenika da ne mogu svi stati iznad kible, pa se stvara drugi red tako da oni u prvom redu spuštaju hlače, a oni u drugom redu drže nosove u njihovim stražnjicama. To je, dakle, kiblarenje – noćno razmišljanje o krivnji.

Noću bi sobni u svoju sobu u paviljonu pozivao kažnjenika na isljeđivanje. Tukao bi ga i tražio imena, imena, imena.

Upamtite, na Golom nema heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali na Golom nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a na Golom se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama. I sigurno ćeš umrijeti. Svi smo to prošli. I umrli smo na tom otoku“, završio je umirovljeni profesor povijesti Krčke gimnazije Vladimir Bobinac, koji je i sam prošao strahote Golog otoka.

klub-susacana.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori