Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Što vi mislite o ovoj temi?