Pratite nas

Povijesnice

30. svibnja 1876. rođen Vladimir Nazor – nepoznata istina o velikom pjesniku i predsjedniku Hrvatskog Sabora

Objavljeno

na

Danas se sjećamo velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, rođenog na današnji dan 1876. u Postirama na otoku Braču.

[ad id=”68099″]

Na otoku je pohađao osnovnu školu, a zatim je s deset godina krenuo prema Splitu u klasičnu gimnaziju. Nakon što je završio studij prirodoslovnih znanosti u Grazu, otišao je u Zadar kako bi radio kao profesor. Nekoliko je godina radio kao upravitelj doma za djecu u Crikvenici. Odmah nakon Drugog svjetskog rata djelovao je kao predsjednik Prezidija Hrvatskog sabora.

Osim što je pisao, Vladimir Nazor bio je i politički aktivan. Poznata je priča kako s Ivanom Goranom Kovačićem odlazi preko Kupe u partizane. Dok Kovačića godinu dana kasnije ubijaju četnici, Nazor postaje predsjednik ZAVNOH-a što mu je otvorilo put da nakon rata postane predsjednik Prezidija Hrvatskog Sabora.

Njegovim imenom nazvana je najveća nagrada u Republici Hrvatskoj “Nagrada Vladimir Nazor” koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

Nepoznati Nazor sakrivan od komunista

Manje je poznato da Vladimir Nazor nikada nije pristao biti članom Komunističke partije Hrvatske do svoje smrti 1949. usprkos brojnim pritiscima na poznatog pjesnika. U to „olovno vrijeme“ kada se je gubila glava za svaku sitnicu, hrabri čin hrvatskog pjesnika svakako nije bio po volji vladajućoj diktaturi i teroru.

Još je manje poznato da su Vladimira Nazora partizani i komunisti ucijenili prijetnjama za odlazak u partizane. O tome je značajno svjedočanstvo dala Nazorova rođena sestra Irma:

„Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam koji put i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.
Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.“

Cijelo svjedočanstvo Nazorove sestre Irme možete pročitati na stranicama Glasa Koncila:
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=24408

Nazor – tražitelj Boga i istine

U svom životu, veliki pjesnik imao je različite faze nadahnuća i životnih traženja. Komunisti su tajili da je Nazor jedan dio svoga stvaralaštva posvetio Bogu. Tako je uz nedavni veliki kršćanski blagdan Duhova nastala Nazorova pjesma-molitva „Duhovi“ u kojoj pjesnik s gorućom čežnjom zaziva Duha Svetoga da ga oživotvori i ispuni praznine života:

DUHOVI

Za one ognje što su dugo gutali
trnjake mojih strasti:
Za one vatre pastirske
Na vrhovima mojih sanja jutarnjih;
Za krijesove i plamene
U moje tihe večeri;
0 Duše Sveti, priđi!

Vatre su moje sagorjele.
Vjetrovi raspršili su dim.
U duši – prazni ponori
U ruci – šaka pepela.
Rođenja svoja sva ja znam.
I Smrti sve. I sve mi Uskrse
Al nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.
A ja sam željan tvoga plama:
Pa da krv nova sve žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja riječ.
O Duše Sveti, siđi!

Naš pepel čeka na tvoj silazak.
Zrnašce svako hoće da se prometne
U sjeme: Svaka riječ
U iskru tvoga ognja:
Pa da ih zemljom rasije
Tvoj vjetar, i sve stvoreno
Da zboreć jednim jezikom
Ko jedna duša klikne:
Proteče ljuta krv,
Što dugo nas je djelila!
A, Duha puni, od sad nam je živjeti
U vječnom miru Gospodnjem!

Vladimir Nazor

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Antemurale Christianitatis – Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”).

Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“.

Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

 

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari