Pratite nas

Povijesnice

30. svibnja 1876. rođen Vladimir Nazor – nepoznata istina o velikom pjesniku i predsjedniku Hrvatskog Sabora

Objavljeno

na

Danas se sjećamo velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, rođenog na današnji dan 1876. u Postirama na otoku Braču.

[ad id=”68099″]

Na otoku je pohađao osnovnu školu, a zatim je s deset godina krenuo prema Splitu u klasičnu gimnaziju. Nakon što je završio studij prirodoslovnih znanosti u Grazu, otišao je u Zadar kako bi radio kao profesor. Nekoliko je godina radio kao upravitelj doma za djecu u Crikvenici. Odmah nakon Drugog svjetskog rata djelovao je kao predsjednik Prezidija Hrvatskog sabora.

Osim što je pisao, Vladimir Nazor bio je i politički aktivan. Poznata je priča kako s Ivanom Goranom Kovačićem odlazi preko Kupe u partizane. Dok Kovačića godinu dana kasnije ubijaju četnici, Nazor postaje predsjednik ZAVNOH-a što mu je otvorilo put da nakon rata postane predsjednik Prezidija Hrvatskog Sabora.

Njegovim imenom nazvana je najveća nagrada u Republici Hrvatskoj “Nagrada Vladimir Nazor” koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

Nepoznati Nazor sakrivan od komunista

Manje je poznato da Vladimir Nazor nikada nije pristao biti članom Komunističke partije Hrvatske do svoje smrti 1949. usprkos brojnim pritiscima na poznatog pjesnika. U to „olovno vrijeme“ kada se je gubila glava za svaku sitnicu, hrabri čin hrvatskog pjesnika svakako nije bio po volji vladajućoj diktaturi i teroru.

Još je manje poznato da su Vladimira Nazora partizani i komunisti ucijenili prijetnjama za odlazak u partizane. O tome je značajno svjedočanstvo dala Nazorova rođena sestra Irma:

„Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam koji put i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.
Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.“

Cijelo svjedočanstvo Nazorove sestre Irme možete pročitati na stranicama Glasa Koncila:
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=24408

Nazor – tražitelj Boga i istine

U svom životu, veliki pjesnik imao je različite faze nadahnuća i životnih traženja. Komunisti su tajili da je Nazor jedan dio svoga stvaralaštva posvetio Bogu. Tako je uz nedavni veliki kršćanski blagdan Duhova nastala Nazorova pjesma-molitva „Duhovi“ u kojoj pjesnik s gorućom čežnjom zaziva Duha Svetoga da ga oživotvori i ispuni praznine života:

DUHOVI

Za one ognje što su dugo gutali
trnjake mojih strasti:
Za one vatre pastirske
Na vrhovima mojih sanja jutarnjih;
Za krijesove i plamene
U moje tihe večeri;
0 Duše Sveti, priđi!

Vatre su moje sagorjele.
Vjetrovi raspršili su dim.
U duši – prazni ponori
U ruci – šaka pepela.
Rođenja svoja sva ja znam.
I Smrti sve. I sve mi Uskrse
Al nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.
A ja sam željan tvoga plama:
Pa da krv nova sve žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja riječ.
O Duše Sveti, siđi!

Naš pepel čeka na tvoj silazak.
Zrnašce svako hoće da se prometne
U sjeme: Svaka riječ
U iskru tvoga ognja:
Pa da ih zemljom rasije
Tvoj vjetar, i sve stvoreno
Da zboreć jednim jezikom
Ko jedna duša klikne:
Proteče ljuta krv,
Što dugo nas je djelila!
A, Duha puni, od sad nam je živjeti
U vječnom miru Gospodnjem!

Vladimir Nazor

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari