Pratite nas

Povijesnice

Sjećanje na 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika i generala NDH

Objavljeno

na

“Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima!” – (Winston Churchill, (1874. – 1965.)

35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja (i) izvršeno upravo 24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti hrvatski časnici – mučenici bijahu:

 Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Svjedočanstvo: Kako su nas ubijali…

            Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

            “Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

            l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.

Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to s kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

            Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

            Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega – kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

            Tako je išlo sve do slijedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki.  Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje prestade padati, niti više ima smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

            Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim: “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj!?”

 Anonimni sudionik događaja

Poštovatelji ovih hrvatskih časnika – mučenika u svom Proglasu su pozvali sve hrvatske rodoljube i sve Hrvate u Domovini i svijetu da se u svojim molitvama i sv. Misama zadušnicama prisjete,tj. prisjetimo ovih uzor-časnika, Hrvata, beogradskih mučenika

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Kako je Jugoslavija predala Italiji hrvatski grad Rijeku i dio Jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Idis Turato

Kraljevina SHS (Jugoslavija) i Kraljevina Italija sklopile su 1924. ugovor kojim je teritorij Rijeke de facto i de jure prodan Italiji, u kojoj je na vlasti bio fašizam. Tako je Jugoslavija, davno prije uspostave NDH, bila ta koja je prodala našu obalu Italiji.

Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata, kada Talijani odlaze iz hrvatskih krajeva.

Na današnji dan 1924. službeno je ratificiran ugovor kojim je grad Rijeka pripao Italiji. Taj ugovor sklopile su Kraljevina SHS (Jugoslavija) i Kraljevina Italija u Rimu i njime je teritorij Rijeke de facto i de jure prepušten Italiji. U prethodnom razdoblju Rijeka je bila čak i nezavisna država, nazvana Slobodna Država Rijeka, no talijanski su fašisti preuzeli vlast i na kraju je riječko područje ipak izgubilo nezavisnost i priključeno je Italiji.

O kojem se točno području radilo? Granica Italije i SHS postavljena je na rijeku Rječinu, tako da Sušak nije pripadao Italiji. Granica je na sjever išla oko Drenove i zatim opet na jugozapad prema Kantridi. Od Kantride pa do Preluka Rijeku je s ostatkom talijanskog teritorija u Istri spajao uski priobalni koridor, širok samo nekoliko stotina metara.

Takvo razdvajanje Rijeke od njenog prirodnog zaleđa imalo je katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Naime, u Kraljevini SHS (od 1929. zvanoj Kraljevina Jugoslavija) razvijan je Sušak kao odvojena luka, konkurentska Rijeci. Riječka luka doživjela je velik pad prometa, jer nije mogla normalno komunicirati sa zaleđem koje je pripadalo drugoj državi.

Prodaja obale Italiji od strane međunarodne zajednice počela 1915. godine

Što se tiče ostatka hrvatske obale, veliki dijelovi obale su već davno prije uspostave NDH ‘prodani’ Italiji. Uvelike, to je djelo je to jugoslavenskog (srbijanskog) političara Nikole Pašića koji se još za vrijeme I. svjetskog rata složio da Italija okupira velike dijelove hrvatske obale, s time da i Srbija dobije izlaz na hrvatsko more. Pri tome se oslanjao na tajni Londonski sporazum iz 1915. kojim su saveznici (Velika Britanija i Francuska) obećali Italiji velike dijelove hrvatske obale ako ‘promijeni stranu’ i uđe u rat protiv Austro-Ugarske.

Londonskim ugovorima je Italiji obećana praktički cijela hrvatska obala Jadrana osim podvelebitskog kanala.

Zato je već u studenom 1918. talijanska vojska okupirala sa desetinama tisuća vojnika Zadar, Šibenik, Skradin, Hvar, Vis, Korčulu, Mljet, Lastovo, Pag i druge jadranske otoke, te veliki dio hrvatske obale. Zatim je zauzela i kopneni dio Dalmacije do Knina, koji je bio obećan Italiji Londonskim ugovorom. Za svaki slučaj Talijani su okupirali više hrvatskog teritorija nego što im je pripadalo po odredbama spomenutog ugovora, te ga podijelili u tri okupacijske zone.

Jugoslavija prodala Italiji i fašistima dio Dalmacije i Primorja

Sve je uređeno Rapallskim ugovorom 1920. godine.

Prije početka pregovora Velika Britanija i Francuska izvršile su snažan diplomatski pritisak na obje zainteresirane strane (Italija i Jugoslavija – SHS). Osobito su upozorile jugoslavensku stranu (dio delegacije bio je ministar vanjskih poslova Hrvat Ante Trumbić) da će Kraljevina Italija, u slučaju da se dogovor o granici ne postigne, dobiti otvorene ruke. Pritisak o ustupcima na jugoslavensku delegaciju vršen je i iz Beograda od strane velikosrba i Karađorđevića jer se radilo o teritoriju na kome nije živjelo pravoslavno stanovništvo. Cilj Srba, kao dijela strane koja je pobijedila u I. svjetskom ratu, je bio da što prije konsolidira državu i ‘ugrabljene’ teritorije koje su smatrali ratnim plijenom kao: Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Crnu Goru (Makedoniju i Kosovo je Srbija već ranije okupirala za Balkanskih ratova).

Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata.

Izvor: narod.hr

“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Očajnički apeli Hrvata Središnje Bosne: Međunarodna zajednica nijema na stradanja Hrvata i agresiju muslimanskih snaga

Objavljeno

na

Objavio

Smišljena politika iscrpljivanja civilnog pučanstva, koju sustavno provodi muslimanska strana gdje god je to u mogućnosti, i u Novom Travniku je pokazala svoje zločinačko lice. Tako već mjesecima civilno pučanstvo živi bez električne energije, bez vode, lijekova, goriva odjeće, obuće, a i bez hrane. Uzalud se nadajući da će na taj način oslabiti obranu ovih prostora, muslimanska strana licemjernim ponašanjem, potpisujući sve dogovore, a ne provodeći u djelo nijedan, još uvijek ne pokazuje spremnost za uspostavu mira na ovim prostorima, dio je pisma Marka Vidaka, ratnog načelnika općine Novi Travnik upućeno svjetskim medijskim kućama čiji su novinari boravili u Središnjoj Bosni za vrijeme opsade 1993. godine. Vidakovo pismo objavljujemo povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez.

Povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez, Dnevnik.ba objavljuje pismo  Marka Vidaka, ratnog načelnika općine Novi Travnik, poslano svim svjetskim medijskim kućama čiji su novinari bili u opkoljenoj Središnjoj Bosni 1993. godine.  Vidak u pismu iz prosinca 1993. apelira  na predstavnike svjetskih medijskih kuća i  međunarodnih organzacija i institucija da pomoć u hrani i lijekovima UNHCR, UNICEF i Međunarodni Crveni križ nisu dostavljali u hrvatske prostore u Središnjoj Bosni, nego ih neprestano zaobilazili, a ono namijenjeno Hrvatima u Lašvanskoj dolini, slali Bošnjacima u Zenicu, Sarajevo i druge gradove.

Vidakovo pismo pod nazivom „Ratne slike iz Novog Travnika“ u nastavku pročitajte u cijelosti:

„Novi Travnik je općina u Lašvanskoj kotlini čije se pučanstvo već godinu i pol  herojski bori protiv muslimansko-mudžahedinskog agresora za njene hrvatske prostore.

Posljedice te agresije, koja ima i elemente vjerskog rata, što se gotovo uvijek zaboravlja istaći, su veliki broj mrtvih i ranjenih osoba, veliki broj razorenih i oštećenih civilnih objekata, uništene crkve, etničko čišćenje, te velike patnje civilnog pučanstva, prouzročene sedmomjesečnom blokadom ovih prostora od strane muslimanskih snaga.

Smišljena politika iscrpljivanja civilnog pučanstva, koju sustavno provodi muslimanska strana gdje god je to u mogućnosti, i u Novom Travniku je pokazala svoje zločinačko lice.  Tako već mjesecima civilno pučanstvo živi bez električne energije, bez vode, lijekova, goriva odjeće, obuće, a i bez hrane. Uzalud se nadajući da će na taj način oslabiti obranu ovih prostora, muslimanska strana licemjernim ponašanjem, potpisujući sve dogovore, a ne provodeći u djelo nijedan, još uvijek ne pokazuje spremnost za uspostavu mira na ovim prostorima.

Dugotrajna blokada svih vrsta, pa i informativna, kao i očita naklonjenost svjetskih čimbenika, omogućava muslimanskoj strani da, još uvijek nekažnjeno, vrši nasilje nad hrvatskim pučanstvom. Vaše prisustvo je zbog svega toga za nas dragocjeno i molimo Vas da pravu istinu o stanju na ovim prostorima prenesete svijetu.

Priredili smo Vam, sa željom da vam donekle olakšamo posao, i ove „Ratne slike iz Novog Travnika“.

One su samo nijemo i  rekli bismo, statistički hladno svjedočenje o stradanju građana ove općine. Sve suze, jauci, jecaji, sve neprospavane noći i beskrajna tuga, ali isto tako i odlučnost da se obrani svoj dom, nisu mogli stati u ove riječi. No, na njih nipošto ne zaboravite, molimo vas, sve ovo prenesite svojim informativnim kućama. Na tom ćemo vam biti duboko zahvalni.

Na dijelu  općine Novi Travnik, koji je pod nadzorom HVO-a, trenutno se nalazi 16.298 prognanika (od toga 9.076 djece dobi do 14 god) i 14.667 domicilnih pučana ( od toga 7.848 djece dobi do 14 god ).

***

Najveći broj prognanika pristigao je na našu općinu u mjesecu lipnju, kao posljedica snažne muslimanske ofenzive na hrvatske prostora Srednje Bosne. Izbjegli su bez ičega, spašavajući jedino život, pa su trenutno bez zimske odjeće i obuće, a i bez hrane jer su se međunarodne humanitarne organizacije oglušile na brojne apele za pomoć, koje smo u više navrata upućivali na adresu Međunarodnog komiteta Crvenog križa, Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, UNICEF-a i drugih međunarodnih organizacije koje djeluju na prostorima Bosne i Hercegovine. Nije nevažno istaći da je većina njih svoje djelovanje usmjerila prema prostorima na kojima živi muslimansko pučanstvo, zaobilazeći u startu, hrvatsko pučanstvo u Srednjoj Bosni.

***

Međunarodni komitet Crvenog križa humanitarnu pomoć nije dovezao u Novi Travnik od 29. srpnja, zadnjih sedam mjeseci to je učinio samo jedanput i to navedenog datuma 29. srpnja.

***

Visoki komesarijat  UN za izbjeglice (UNHCR) je posljednji put dovezao u pomoć u Novi Travnik za hrvatsko pučanstvo 12. i 13. listopada. Nezadovoljni smo i količinama i asortimanom dopremljene pomoći jer nam se dopremaju nedovoljne količine brašna i ulja, velike količine graha i leće, vrlo male količine deterdženta i sapuna za rublje. Već mjesecima UNHCR ne dovozi u Novi Travnik mesne prerađevine, niti prerađevine od povrća, mlijeka u prahu, tjesteninu, šećer, sol.

A hrana stiže u skladišta u Zenicu. Tako je muslimanski „Radio Sarajevo“ objavio podatak da je u vremenu od 24.11.-2.12 u Zenicu stiglo 877 tona humanitarne pomoći, a  od toga 844 tone hrane i da je njena raspodjela izgledala ovako: 159 tona Zenici, 109 tona Travniku, 58 tona Kiseljaku i Žepču 42 tone. Navodno je 15 općina u Srednjoj Bosni dobilo pomoć. Vrlo je čudno kako od tih 877 tona pristigle pomoći niti gram nije dodijeljen hrvatskom pučanstvu u Novom Travniku.

Dok UNICEF uopće ne odgovaran a brojne apele za pomoć djeci Novog Travnika posebice prognanoj, koja su bosa i gola jer zbog blokade ovih prostora nismo u mogućnosti nabaviti ništa, djelatnici engleske humanitarne organizacije Feed The Children (Nahranimo djecu) pomažu mališanima u Novom Travniku u okviru svojih mogućnosti, na čemu smo im zahvalni.

***

Ljudi su gladni, oslabljenog zdravlja (posebice starije osobe i mala djeca) posebno su ugrožene trudnice koje u ovakvim teškim stresnim situacijama i zbog nepravilne ishrane sve češće na svijet donose mrtvu djecu. Postotak mrtvorođene djece na ovoj regiji (Lašvanskoj) je vrlo visok, što je krajnje zabrinjavajući podatak (po nekim informacijama kreće se između 8 i 9 %).

Inače se u Novom Travniku, u dispanzeru u vrlo teškim uvjetima, bez vode, el. energije , uz svjetlost uljanica (svijeće nemamo) rađaju djeca. Do sada je tu rođeno  110 beba.

Cjepiva za djecu, niti za novorođenčad u Novom Travniku uopće nemamo. Novorođenčad se cijepe samo protiv TBC, a sva ostala cjepiva nedostaju, pa zbog toga postoji realna opasnost od obolijevanja djece od zaraznih bolesti, kao što su difterija, veliki kašalj, krzamak, dječja paraliza i brojne druge bolesti.

***

Kod djece i starijih osoba, zbog gladovanja, veću se se, pored znakova pothranjenosti, pojavile i različite vrste hipovitaminoza, a evidentirani su slučajevi promjena na koži, otoka potkoljenice, ragada na usnicama. Vrlo česti su i slučajevi različitih stomačnih tegoba.

***

Zbog značajnog pada imuniteta, posebice kod starijih osoba i djece postoji opasnost od epidemije gripe većih razmjera, jer lijekova niti cjepiva nema, a niti vitamina niti uvjeta za liječnje i ozdravljenje. Ovo ističemo zbog činjenice da su u Novom Travniku, zbog velikog broja prognanika stanovi prenapučeni. Ima slučajeva da se u jednom stanu nalazi više obitelji (2, a negdje i 3) pa uvjeta za održavanje osobne i opće higijene, pogotovo kad nema vode i el. energije, gotovo da i nema.

***

Nedostatak goriva paralizirao je komunalnu službu, grad je često zatrpan smeđem, pa i to bitno pogoršava ionako loše sanitarno-higijenske uvjete života. Zbog nedostatka goriva nemoguće je osigurati dovoljno količine ogrijeva, jer se sječa drveta i dovoz ne mogu izvršiti po planiranoj dinamici. Mnogi naši sugrađani zbog toga borave u hladnim stanovima i pored najbolje volje da im pomognemo.

***

Zbog nedostatka el. energije, koje u Novom Travniku nema od 30 .svibnja, te zbog nedostatka goriva sa radom je , početkom srpnja prestala gradska pekara koja je opskrbljivala kruhom oko 40 tisuća ljudi, te kuhinja za prognanike. Nikada za ove namjene od međunarodnih organizacije nismo dobili gorivo, iako ga ove organizacije za iste namjene osiguravaju pekarama i distributerima kruha u Sarajevu i Zenici.

***

Vode u Novom Travniku za dio grada pod nadzorom HVO- a nema od 26. kolovoza, kada je muslimanska strana presjekla dotok vode u selu Opara.

Po vodu pučanstvo mora ići u prigradska naselja  i do sada je 30 ljudi poginulo, a više ih je teže i lakše ranjeno od snajpera ili od granata.

***

Granatiranje isključivo civilnih objekata u Novom Travniku je često. U tim napadima do sada je oštećeno oko 700 civilnih objekata, od toga oko 200 objekata je potpuno razoreno.

Više desetina osoba je poginulo, a nekoliko stotina ranjeno. Stradale su i čitave obitelji. Muslimanski snajperisti ubijaju trudnice i djecu i djeluju isključivo rasprkavajućim streljivom. Zločinačke namjere muslimanskog agresora potvrđuje i činjenica da su nedavno na crte oko Novog Travnika iz Zenice dovedeni članovi streljačke ekipe i djeluju svakodnevno po gradu.

***

Posljedica muslimanske agresije na općinu Novi Travnik je i etničko čišćenje. Tako je etnički očišćeno 14 čisto hrvatskih sela, dok je iz 13 mješovitih hrvatsko-muslimanskih sela protjerano hrvatsko pučanstvo. Protjerano je između 7 i 8 tisuća Hrvata. Ovdje je značajno napomenuti da su iz sela Torine (mješovito hrvatsko-muslimansko selo) još puno prije otvorene muslimanske agresije na našu općinu, pod pritiskom mudžahedina, iseljene sve hrvatske obitelji. Dvije katoličke župe u općini Novi Travnik potpuno su iseljene župa Rostovo i Pećine. Crkve su demolirane i u njima su Muslimani zatvarali stoku.

Dvije katoličke župe su djelomično iseljene – Novi Travnik i Rankovići. Sve matične crkvene knjige iz crkve u Pećinama su nestale, a u ovom selu je zabilježen i stravičan slučaj skrnjavljenja grobova i iskopavanja mrtvaca. U to su se 27. kolovoza u Gornjim Pećinama mogli uvjeriti i predstavnici UNPROFOR-a. Tog dana su sa župnikom župe Rankovići don Ilijom Miškićem i gosp. Ivanom Ramljakom otišli u Gornje Pećine sa namjerom da pronađu matične crkvene knjige, koje je , pred naletom muslimanskih snaga na ovo selo zakopao gosp. Ramljak. Knjige nisu pronađene jer ih je muslimanski agresor vjerojatno pronašao i uništio. Zatim su otišli na mjesno groblje kako bi gosp. Ramljak posjetio grob u koji je 22. lipnja sahranio poginulog sina i stričevića. Našli su otkopan grob, iščupane i bačene križeve, a mrtvih tijela u grobu nije bilo. Muslimanski zločinci su ih iskopali i odnijeli u nepoznatom smjeru.

***

U Novom Travniku škole ne rade. Od 5 osnovnih škola, koliko ih je prije početka rata bilo na općini Novi Travnik, samo su dvije na teritoriju pod nadzorom HVO-a i jako su oštećene.

Preostale tri u selima Opara, Trenica i Vodovod su pretvorene u muslimanske vojarne. Isto tako je i zgrada Srednjškolskog centra u Novom Travniku pretvorena u službeno sjedište Štaba muslimanskih snaga, a tu je i zatvor u kojem se muče i ispituju uhićenih Hrvati prije odvođenja u zatvore u Travniku i Zenici. U ispitivanju i mučenju posebno se ističe Sabahudin Viso, koji je po profesiji novinar.”

 

Dnevnik.ba /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati