Pratite nas

Djeca rata i za rat

Objavljeno

na

Stanje u Bosni i Hercegovini je svakim danom sve složenije, zamršenije, te time i neriješivije, što je razlog traženja novog načina, sredstava, i putova, kako izaći iz tog vrlo začaranog kruga, u kojem je već propala jedna generacija mladi iz svakog beha naroda. Rođeni tijekom rata nisu djeca rata samo zbog vremena u kojem su se rodila, ta djeca, ta današnja mladost su, na žalost, postala djeca rata više u poraću zemlje rođenja. Na žalost, Bosna i Hercegovina je zemlja ratova, ubijanja, progona, etničkih čišćenja. I šta drugo u takvom društvu može rasti i razvijati se osim djece rata i ratnika. Ta djeca, ti mladi, gotovo, da više i ne znaju ni za kakva druga stanja društva osim rata.

Rođena u ratu i odrasla u daytonskom mirnodopskom ratu koji traje gotovo dva desetljeća, bosanskohercegovački mladi su bez budućnosti. Sve se čini u beha „krčmi pogašenih svjetla“ da se djeca rođena u ratu, ali i danas u poraću, odgajaju za rat, da budu ratnici. Za to „zanimanje“, u prvom redu pripremljeni su njihovi roditelji u ratu u kojem su sudjelovali, nakon čega se i ne može ništa drugo očekivati od djece. Najbolji primjer toga je Alija Izetbegović koji je svog sina Bakira spremao za rat u svom uredu gdje mu je davao instrukcije kako se ratuje, bilo osnivanje konclogora, etničkog čišćenja, ubijanja djece, silovanja starica, rušenje crkava, klevetanje drugi i drugačiji. Izašavši iz te ratne škole svoga otca Bakir je danas čvrsto na otćevom putu, i gotovo tvrdo nastavio tamo gdje mu je otac stao. Izdaje i daje Bosnu njenim okupatorima kojima je nejgov otac ostavio u amanet. U svim zemljama svijeta takvi političari bili bi suđeni i kažnjeni kao največi izdajnici zemlje. Kao dijete ratnika i odgojen za rat glavni zagovornik mudžahedina i mudžahedinskog entiteta u Gornjoj Maoči. Licemjeran je njegovo govor kako mu Milorad Dodik ne će davati dozvole za hod po Bosni, a u isto vrijeme, osim njega, u Gornju Maoču ne može ni jedan drugi pojedinac, poglavito ne onaj iz reda nemuslimanskog naroda.

Sve to pokazuje kako je glavni, ili prvi odgajatelj i „proizvođač“ ratnika u Bosni i Hercegovini politika i političari, oni koji tu zemlju u budućnosti vide kao unitariziranu, centraliziranu i deeuropeiziranu, te kao i oni koji su genocidom stvarali svoje čiste nacionalne feude, svoje gruntove, u koje danas nema povratka prognanika koji nisu njihove vjere i nacije. Iskustvo gradnje takvih genocidnih tvorevina veličine 49 % beha teritorija, danas se primjenjuje i na onom ostatku od 51 %, beha prostora koji su sve sličniji jedan drugom, samo sa različitim, nacionalnim, odnosno nacionalističkim, i vjerskim predznakom. Jedan je, već izgrađen i od svijeta priznat, srpski, a drugi je na tom putu gradnje i priznanja, bošnjački. Ratnik u Bosni i Hercegovini, po intervalima ratova u toj zemlji, je nekako nasljedno zanimanje. U obuci i pripremama tih zanimanja, uz neke političare i bivšeg poglavara IZ BiH Mustafu Cerića, dakako da sudjeluje i svjetska zajednica kroz nepravdu i pristranost u (ne)traženju riješenja beha problema.

Za tako neko zanimanje koje izlazi iz svih normi i okvira rađanja i odgajanja djece, rasta i odrastanja, mladi več u ratu, napose u vrijeme daytonskog nepravednog primirja, majke bošnjačke djece pripremao je i pripremio tadašnji poglavar IZ BiH Mustafa Cerić. Još dok se miris baruta mirisao po bosanskim ratnim bespućima, a mnogi roditelji tražili nestalu i pobijenu djecu, djeca roditelje, braću i sestre, Mustafa Cerić zapovijeda, tada još Muslimankama danas Bošnjakinjama. Naime na jednom skupu na kojem je bilo i žena u crnom Cerić im objašnjava cilj rađanja djece, poslanje majke, i kaže: „…svaka Muslimanka je dužna roditi petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu.“ Talibanski pristup ženi, majci, nezabilježen do tada na tim europskim prostorima.

Uz to što je tom zapovijedi povrijedio na najgrublji mogući način dostojanstvo žene, a o pravima žena da i ne govorimo, on je ženu definirao kao neku ratnu tvornicu za proizvodnju oružja za ubijanja. Time je, također, rekao da rat u Bosni i Hercegovini nije prestao, da će rata biti, i da ga ima, jer svaka Bošnjakinja mora roditi troje djece za Bosnu, drugim riječima za rat i ubijanje. Naprosto Mustafa, budući član Predsjedništva troentitetske, srpske, bošnjačke i mudžahedinske, Bosne i Hercegovine, je, na žalost, htio svaku Bošnjakinju upotrijebiti kao tvornicu djece ratnika, onih koji će ubijati sve koji su drugi i drugačiji od njih. Iz tog Cerićeva vremena „masovnih gradnji tvornica ratnika“ izrasla je i odrasla generacija onih „za Bosnu“, kojima i nije dao nikakvu drugu mogućnost odrastanja za budućnost osim rata za koji se priprema, a kojeg će lakše započeti u funkciji člana beha Predsjedništva. U rezervi su još i oni ratnici, mladi što im Cerić oteo budućnost, koje su majke „rodile za sebe“. Zlu ne trebalo, razmišlja Mustafa.

Kako u tako ratničkom bošnjačkom društvu naći put mira, suživota, tolerancije i zajedničke budućnosti. Kako u tom mnoštvu Cerićevi mladi, onih „za Bosnu“, pa i onih koje su majke rodile za sebe a nemaju budućnost, graditi dijalog kao put mira. Čini se nemogućim, jer odrasli ratnici hoće „raditi“. Oni su planirani i rođeni za rat. Sada kada nemaju „posla“ u Bosni i Hercegovini „proizvođači“ to „oružje“ šalju u bratske islamske zemlje na testiranje i usavršavanje. Smjer ratnika se, na neko vrijeme, promijenio. U vrijeme beha sukoba iz islamskih zemalja dolazili su džihadisti ratovati u BiH, danas iz beha primirja bošnjački džihadisti idu u rat po islamskom svijetu. Znak je to kako je bošnjačko društvo opasno islamizirano i deeuropeizirano. Društvo isključivosti, sa mnogim znakovima radikalnih islamskih zemalja, u kojima je nacionalna i vjerska kultura dijaloga velika nepoznanica.

Rađati djecu po preporuci vjerskog poglavara, troje „za Bosnu“ odnosno za rat, a dvoje za sebe, znači pripremati se za rat, i nepriznavati onog drugog i drugačijeg od sebe kojima je ta zemlja paukovski povezana. Ratna je to bošnjačka politika u nepravednom daytonskom primirju, ili miru kojeg Bošnjaci u najvećoj mjeri i ne priznaju, što potvrđuju i ovakvi planovi za rat, vrijeme odgajanja i odrastanja budući ratnika. Dio je to one Izetbegovićeve ratne politike osvajanja Bosne i Hercegovine kada je rekao „…spreman sam žrtvovati i 250 hiljada Muslimana za Bosnu i Hercegovinu“. Dakako islamsku, onu iz njegove „Islamske deklaracije“. I budući da taj Izetbegovićev broj muslimanskih žrtava, na svu sreču bošnjačkog naroda, i naroda BiH i svijeta u cjelini, a tim je brojem on počeo po završetku rata obmanjivati svijet, nije dosegnut a time ni islamska Bosna i Herecgovina, Cerić nastavlja ratnu akciju k tom broju i tom cilju. Naravno da u taj zastrašujući broj, ni Izetbegović, ni Cerić, ni Ganić, ni Silajdžić, ni Delić, ni Mlaćo, ni Halilović, ni svi drugi bošnjački političari i vjerske vođe, koje ne može opravdati nikakav cilj, nisu uračunali svoju djecu. U taj broj trebaju biti upisana djeca gladnih i osiromašenih, pokradenih i obespravljenih Bošnjaka i Bošnjakinja. Oni su te „tvornice“ ratnika. Ratnika ne samo protiv nebošnjaka, već ratnika i protiv europske Bosne i Hercegovine, slobodne, demokratske, multinacionalne i multireligijske zajednice, svijeta u malom.

Zaustaviti te buduće ratnike na njihovom krvavom i rušilačkom putu do zločinačkog cilja i zadržati barem neke dijelove Bosne i Hercegovine europskim i slobodnim, demokratskim te u nekoj mjeri nacionalno i vjerski šarenim, moguće je jedino konfederaliziranjem nacionalnih entiteta ili republika unutar cjelovite i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. To je zadaća Europe kao susjeda na čijem pragu se otvaraju „tvornice“ budućih ratnika, istih onih koji danas ruše sve tragove nemuslimana u zemljama u kojima su muslimani većina, a sutra bi to isto činili i u Europi.

Vinko Đotlo,hrvatski fokus

facebook komentari

Reagiranja

Dr. Josip Stjepandić prijavio NK Crvenu Zvezdu i Nogometni savez Srbije UEFA-i zbog poticanja na mržnju

Objavljeno

na

Objavio

“Do novog oslobođenja! Slava svim žrtvama za srpski Vukovar!”, pisalo je na transparentu navijača Crvene zvezde – Delija u danima kad se Hrvatska s tugom ali i s ponosom sjeća žrtava Vukovara i Škabrnje.

Uz ovaj natpis uslijedilo je skandiranje srpskom heroju Ratku Mladiću kome se presuda za najteže ratne zločine očekuje 22. studenog.

Na ovo je reagirao dr. Josip Stjepandić prijavom UEFI, koju možete pročitati u nastavku:

Štovani dame i gospodo,
tijekom nogometne utakmice 1. Srpske lige između klubova „Crvena Zvezda“ i „Rad“ dne 18.11.2017 „Delije“, navijači „Crvene Zvezde“, razvili su transparent „18.11.1991. ДO HOBOГ OCЛOБOЂEЊA – СЛAВA СВИM ЖPTBAMA ЗA CPПCKИ BУKOBAP (18.11.1991 Do novog oslobođenja – Slava svim žrtvama za srpski Vukovar)“ na stadionu.

Time se obljetnica 18.11.1991 obilježavala kao oslobođenje, kad su srpske vojne snage okupirale hrvatski grad Vukovar te pritom pobile više tisuća ljudi, među njima civili i zarobljenici, mnoge od njih zvjerski mučeći.

O zločinima srpskih snaga u međuvremenu su sudili međunarodni sudovi u Den Haag-u. Tako su Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin u postupku „Mrkšić et al. (IT-95-13/1) Vukovar Hospital” (http://www.icty.org/case/mrksic/4) osuđeni na visoke zatvorske kazne zbog zločina protiv čovječnosti. Stalni međunarodni sud utvrdio je u postupku protiv Srbije (Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia), Judgment, I.C.J. Reports 2015, p. 3), da je Srbija počinila genocidne radnje (v. stavak 295: „…The Court thus finds that it has been proved by conclusive evidence that killings of members of the protected group, as defined above (see paragraph 205), were committed, and that the actus reus of genocide specified in Article II (a) of the Convention has therefore been established…”).

Mišljenja sam da su NK Crvena Zvezda i Nogometni savez Srbije prekršili pravila UEFA-e, jer su u najmanju ruku dopustili poticanje na mržnju, te Vas stoga pozivam da pokrenete stegovni postupak protiv NK Crvena Zvezda i Nogometnog saveza Srbije.

Sa štovanjem
Dr. Josip Stjepandić

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari