Pratite nas

Religija i Vjera

4. listopada – Sveti Franjo Asiški

Objavljeno

na

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane.

U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje.

Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan.

Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi.

Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti.

Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu.

Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran.

Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.
Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu.

Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti.

Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede.

Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom.

Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”.

Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.
Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju.

Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao.

A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.
Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše.

Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja.

No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine.

U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.”

U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika.

U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

18. Molitveni dan za Domovinu na Bobovcu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Danas, 20. listopada 2018. godine organiziran je Osamnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Petnaesto Hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga.

Molitveni pohod na Bobovac organizira se kao spomendan posljednje bosanske kraljice Katarine, koja je umrla u Rimu, 25. listopada 1478. godine, a ove godine Bobovac je pohodio najveći broj vjernika do sad, prenosi radiobobovac.com

Bili su tu vjernici iz raznih župa u BiH, članovi udruga i pokreta, bogoslovi sjemeništarci i časne sestre zajedno sa svojim svećenicima na čelu s gvardijanom i župnikom iz Kraljeve Sutjeske, potom predstavnici civilnih vlasti na čelu s predsjednikom Federacije BiH Marinkom Čavarom i načelnikom općine Vareš Zdravkom Maroševićem, brojni pripadnici OS BiH predvođeni ministricom obrane BiH Marinom Pendeš i hrvatskim generalima, pripadnici snaga reda i sigurnosnih službi različitih razina i predstavnici povijesnih postrojbi.

Na Bobovac su ove godine stigli i gosti iz drugih država – delegacija i počasna postrojba OS RH koje je predvodio načelnik Glavnog stožera HV-a general zbora Mirko Šundov i svećenici vojnog ordinarijata iz Zagreba, vojni vikar Matej Jakopič iz Slovenije, trojica vojnih atašea pri Veleposlanstvima svojih država u BiH – vojni izaslanici Republike Hrvatske, Republike Slovenije i po prvi puta vojni izaslanik SAD-a.

Program molitvenog pohoda započeo je okupljanjem u mjestu Luke pored rijeke Bukovice u podnožju grada Bobovca, odakle su hodočasnici, predvođeni svećenicima i vojnicima u svečanim odorama sa stijegovima na čelu procesije, uz molitvu krunice u procesiji išli prema Bobovcu.

Misno slavlje na kraljevskom gradu Bobovcu, koje je predvodio nadbiskup metropolit Vrhbosanske nadbiskupije kardinal Vinko Puljić, započelo je u 11 sati, a propovijed je održao vojni biskup ordinarij u Bosni i Hercegovini Tomo Vukšić.

Misno slavlje pjesmom je uveličao Zbor bogoslova Franjevačke bogoslovije iz Sarajeva. “Zahvaljujem svima koji ste došli da zajedno molimo ovdje na našim povijesnim korjenima za mir i prosperitet ove zemlje i svih naroda u njoj, a to su sloga, suradnja i razumijevanje. Mira nema bez istine i pravde i jednakopravnosti. Na tu nakanu posebno i molimo.

Također molimo za sve one koji na svoj način žele nam oprati pamet iskrivljujući povijest. Neka im Bog udijeli istinu i ljubav prema istini, da istinski poštujemo korijenje na kojem smo iznikli i na kojem želimo opstati. Također i sve one koji iskrivljuju naše stavove da ne volimo ovu zemlju molim neka nam je ne ogade. Mi je volimo i želimo ovdje opstati i biti ono što jesmo sa svim drugim ljudima”, poručio je kardinal Puljić na početku misnog slavlja.

U izjavi za radio Bobovac kardinal Puljić je istaknuo:”Zaista smo bogu zahvalni za ovaj divan dan, a i za brojne vjernike, posebno vojsku i policiju, čuvare reda koji su se danas okupili na ovaj kraljevski grad da obilježimo – vojska i policija 15. puta, a mi kao Vrhbosanska nadbiskupija 18. puta. To je jedan lijepi događaj i drago mi je da to nastavljamo dalje.

Na poseban način me raduje da je vojni biskup Tomo Vukšić tako lijepo progovorio i snažnu poruku dao utemeljenu na evanđelju i na današnjem trenutku. Onaj tko iskreno voli ovu domovinu i njezine ljude taj će poštivati korijenje iz kojeg smo nikli. I zato smo mi došli tu da na korijenima obnovimo ono povijesno pamćenje, jer jadan narod koji izgubi pamćenje, a i jadna država koja ne voli svoj narod. zato želim d aovo na neki način probudi svaku vlast da zna služiti narodu, a ne crpiti narod. Mi smo graditelji vremena služeći Bogu i ljudima”.

Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara je putem valova radio Bobovca poručio:” Presretan sam da sam danas ponovno ovdje na oltaru domovine, da smo u ovako prelijepom ambijentu i uz veliku nazočnost oružanih snaga i policije i svih nadbiskupa i biskupa molili za našu domovinu, onakvu kakvu bi svi željeli da bude – zemlja za sretne narode i zaposlene stanovnike ove države i vjerujem da će i ovo biti poticaj svima onima koji žele BiH da bude ugodna domovina za sve na djela”.

Ministrica obrane BiH Marina Pendeš za naš radio je rekla:”Meni je drago da zajedno sa svim ljudima dobre volje smo sudjelovali na svetoj misi koju je predvodio naš uzoriti kardinal Vinko Puljić i mislim da poruke koje su odaslane s ove mise su poruke ljubavi, zajedništva, ali isto tako i poruke upozorenja da morate voditi računa o svakom čovjeku, da se mora voditi računa o dostojanstvu čovjeka i mislim da je vojni ordinarij don Tomo Vulšić izvrsno kazao sve ono što je svakom čovjeku ili ono što bi svakom čovjeku trebalo biti bitno, a to je – ne čini drugom što ne želiš da tebi učini, čini drugom ono što želiš da ti učini.

Vjerujem da ova poruka koju su poslali naši svećenici i kardinali i mi katolici s ovog mjesta gdje su stolovali posljednji bosanski kraljevi je poruka mira i zajedništva i poruka da je ovo naša domovina”.

Nakon procesije i misnog slavlja upriličeno je prigodno druženje uz nezabilazni vojnički grah koji su pripremili pripadnici OS BiH.

 

Kardinal Puljić: Nema mira bez pravde i jednakopravnosti

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Puljić: Nema mira bez pravde i jednakopravnosti

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić kazao je u subotu kako katolici u Bosni i Hercegovini moraju ostati odlučni u zaštiti svog identiteta i temeljnih prava te kako nikome u toj zemlji ne može biti dobro ne osigura li se jednakopravnost svih koji u njoj žive.

Kardinal Puljić ovo je kazao na Bobovcu, starom kraljevskom gradu kod Kaknja u središnjoj Bosni, na obilježanju sada već tradicionalnog molitvenog dana za domovinu kojega po sedamnaesti put organizira Vrhbosanska nadbiskupija i petnaestog hodočašća katolika-pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga.

U pohodu ove je godine također po tradiciji sudjelovalo i izaslanstvo Hrvatske vojske, a uz počasnu postrojbu predvodio ga je načelnik Glavnog stožera general Mirko Šundov.

Molitveni pohod Bobovcu pokrenuo je upravo kardinal Puljić u znak sjećanja na dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosača 25. listopada 1478. s ciljem ujedinjenja u molitvi za osobne potrebe, za vlastiti narod i domovinu Bosnu i Hercegovinu ali i za sve ljude i narode koji u njoj žive.

Kardinal Puljić kazao je u subotu pred tisućama okupljenih vjernika kako ovaj pohod kao i misno slavlje koje je tim povodom upriličeno predstavlja još jedno nastojanje da se sve vjernike okupi u duhu zajedništva, odanosti domovini i svom narodu i zalaganja za njegovu jednakopravnost.

“Mira nema bez istine, pravde i jednakopravnosti”, kazao je kardinal Puljić.

Dodao je kako posebice moli za one koji Hrvatima žele “oprati pamet” iskrivljujući povijest kao i onima koji lažno tvrde da Hrvati ne vole BiH kao svoju zemlju.

“Mi je volimo i želimo u njoj opstati zajedno sa svim drugim ljudima”, kazao je vrhbosanski nadbiskup uputivši molitvu Bogu da ljudima na položaju podari mudrost a građanima poštenja kako bi se ojačao mir i napredak.

U svojoj je propovjedi biskup Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH, kazao kako vjernici okupljeni na Bobovcu trebaju imati viziju sadašnjosti u čijem je središtu upravo Isusova riječ koja nikada nije izgubila svoje univerzalno značenje unatoč povijesnim mijenama, a katolicima u BiH treba biti posebni poticaj da se s ponosom sjećaju svog povijesnog nasljeđa.

“Ponosno podsjećamo da su nekadašnji zakoniti vladari ove zemlje nosili ime Stjepan i Katarina. Svakomu razboritome dosta i ta imena nose bremenitu poruku koju uopće nije potrebno tumačiti”, kazao je biskup Vukšić.

Dodao je kako Hrvati poštuju svačije ime a nikome neće dopustit da im zaborav nameću kao pravilo.

“Osim što je to naš dug to je i biblijska poruka i time dodatno naša vjernička obveza a naše vršenje toga je dio naše neotuđive slobode”, kazao je vojni ordinarij.

Pozvao je vjernike da svoje molitve upute tako da vjerne uzdrže u čvrstoj vjeri a da Bog blagoslovi BiH i sve njene ljude, obdari je napretkom i razvitkom a njene stanovnike zaštiti od neprijateljstava i mržnje, sukoba i rata, svađe i nemira kao i da se narodi u njoj uzajamno poštuju i uvažavaju i da svi natječu u očuvanju dostojanstva drugoga.

“(Molimo se) da se donese zakon koji će svakome narodu omogućiti da sebi izabere predstavnike, da se izabrani natječu u služenju ljudima i da se ne guše proročki glasovi koji upozoravaju na nepravedne zakone”, kazao je u propovjedi biskup Vukšić.

Upozorio je i kako se pokušajima da se jednome narodu uskrate njegova temeljna prava na novi način opet vodi proces protiv samog Isusa i njegova nauka.

“Ostajući vjerni Isusu, protivni svakom nasilju i nepravdi zazivamo Presveto Trojstvo da nas blagoslovi kako bismo u svakom času prednjačili u dobru i našli najbolje rješenje za sebe, domovinu i sve ljude koji u njoj žive”, poručio je biskup Vukšić.

(Hina)

 

Kardinal Puljić o izborima u BiH: Tužan sam, Međunarodna zajednica učini krive poteze pa ostavi domaćina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari