Pratite nas

Religija i Vjera

4. listopada – Sveti Franjo Asiški

Objavljeno

na

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane.

U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje.

Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan.

Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi.

Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti.

Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu.

Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran.

Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.
Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu.

Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti.

Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede.

Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom.

Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”.

Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.
Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju.

Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao.

A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.
Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše.

Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja.

No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine.

U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.”

U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika.

U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Hod za život je propovijed ljubavi (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovački franjevac Fra Mario Knezović pozvao je putem svoje facebook stranice, da se svi pridruže Hodu za život koji će se održati u subotu 25. svibnja u tri hrvatska grada Zagrebu, Splitu i Zadru.

Uz video je poručio:

Mene je moja majka rodila kao deveto dijete, zbog toga sam neizmjerno zahvalan Bogu i radostan.

Podržavam Hod za život i pozivam sve da nakon Osijeka i Rijeke sad u subotu 25. svibnja iziđete na ulice Splita, Zadra, Zagreba! Svojim jednim korakom vi ćete omogućiti koračiće mnoge djece koja će se roditi. Hvala vam i iziđite u Hod za život. Vaš korak ulicama gradova je prvi koračić zapravo malene dječice da imaju pravo i oni hodati ovom našom lijepom i prekrasnom zemljom. Hod za život je propovijed ljubavi

 

Thompson poziva na Hod za život 25. svibnja u Zagrebu, Splitu i Zadru: ‘Pokažimo da smo narod života!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Fra Željko Barbarić novi magistar znanosti s Fordhama

Objavljeno

na

Objavio

Isusovačko sveučilište Fordham u New Yorku

Fra Željko Barbarić, rodom iz Širokog Brijega u Bosni i Hercegovini, trenutačno djeluje kao svećenik u hrvatskoj župi svetih Ćirila i Metoda i sv. Rafaela u New Yorku

U subotu 18. svibnja održana je 174. svečana promocija studenata isusovačkog sveučilišta Fordham u New Yorku na sveučilišnom kampusu Rose Hill u Bronxu. I ove godine među stotinama diplomanata s jednog od deset fakulteta u sklopu tog sveučilišta bilo je i nekoliko Hrvata. Jedan od njih, fra Željko Barbarić, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM (Mostar) na svečanosti promoviran je u magistra znanosti.

U gotovo dva i pol sata dugoj ceremoniji stotinama studenata i mnoštvu od nekoliko tisuća posjetitelja obratio se kao gost govornik predsjednik glavnog odbora Specijalne olimpijade Timothy Shriver. Potaknuo je okupljene studente da nastoje biti ljudi koji druge neće promatrati kao drukčije nego kao osobe poput sebe te da nastoje hrabro mijenjati svijet na bolje.

S Fordhama su kao diplomci izašli jedan nobelovac, četvorica kardinala, petero osvajača olimpijskih medalja, nekolicina oskarovaca, dvojica ravnatelja CIA-e, brojni američki senatori i guverneri, te doslovce stotine vrhunskih svjetskih pravnika, odvjetnika, akademika i poslovnih ljudi, a prije par godina tu su diplomirala još dvojica hrvatskih katoličkih svećenika.

Fra Željko, rodom iz Širokog Brijega u Bosni i Hercegovini, trenutačno djeluje kao svećenik u hrvatskoj župi svetih Ćirila i Metoda i sv. Rafaela u New Yorku, a svoj pastoralni rad tijekom protekle dvije i pol godine spojio je s postdiplomskim studijem iz područja Pastoralne teologije na fakultetu Graduate School of Religion and Religious Education u programu pod nazivom Pastoral Mental Health Counseling.

Tijekom studija uz petnaest potrebnih predmeta iz područja psihologije i teologije fra Željko je odradio i 600 sati praktičnog rada u Psihijatrijskoj bolnici Ramapo Ridge u Wyckoff, New Jerseyju pod stručnim vodstvom i uz nadzor svog mentora.

Taj postdiplomski studij osposobljava polaznike na području psihodinamike i različitih terapeutskih pristupa u radu s osobama koje boluju od psihičkih poremećaja (npr. depresija, anksioznost, poremećaji u ishrani, poremećaji vezani uz ovisnosti, bipolarni poremećaj, suicidalno ponašanje/razmišljanje, itd.) uz teološku notu koja pruža ne samo drukčiji pogled na same klijente/pacijente nego i potpuniji pristup njihovoj bolesti i patnji.

Prostor rada na kojem se znanje stečeno na tom studiju primjenjuje je velik te obuhvaća rad u ulozi terapeutskog savjetovatelja u bolnicama, bračnim i obiteljskim savjetovalištima, bolničkim kapelanijama kao i u svakodnevnom pastoralnom radu. (IKA)

 

Fra Željko Barbarić o svojoj subraći koju su 1945. ubili partizani

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati