Connect with us

Kultura

40 godina od smrti Nobelovca Ive Andrića

Objavljeno

on

Na današnji dan prije 40 godina umro je bosanskohercegovački nobelovac, pisac Ivo Andrić.

Ivo se je Andrić rodio u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.

Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate.

“… nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića… koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.”

Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.

06_IvoAndricKako ta kontroverzija nije riješena, dandanas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.
Prema navodima Enesa Čengića, Miroslav Krleža je primio pismo Milana Bogdanovića u kome se navodi da je Ivo Andrić tražio od Milana Bogdanovića neka se iz enciklopedijskoga članka koji je 1952. godine napisao Milan Bogdanović briše dio uvoda u kome je naglašeno Andrićevo hrvatsko podrijetlo. Krleža je oštro odgovorio Bogdanoviću, te odredio brisanje podrijetla iz enciklopedijskoga članka. Ipak, Opća enciklopedija JLZ iz 1977. u članku dugom 49 redaka navodi kako Andrić produljuje tradiciju hrv. i srp. realističke pripovijetke.

Tijekom Drugog svjetskog rata piše prvo “Travničku kroniku”, a krajem 1944. godine završava roman “Na Drini ćuprija”. Oba romana objavit će u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata.

Upravo za roman “Na Drini ćuprija” kao i za cjelokupni dotadašnji rad na “povijesti jednog naroda”, Ivo Andrić 1961. godine dobija Nobelovu nagradu za književnost.

Cjelokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela knjižničkom fondu Bosne i Hercegovine.

Neka od njegovih najpoznatijih djela su romani “Na Drini ćuprija”, “Travnička kronika”, “Gospođica”, “Prokleta avlija”, nedovršeni roman “Omer-paša Latas”, zbirke pripovjedaka “Nemirna godina”, “Žeđ”, “Jelena, žena koje nema”, “Znakovi”, “Djeca”, “Kuća na osami”, putopisi i skice “Staze, lica, predeli”, meditativna proza “Znakovi pored puta”, “Eseji, kritike, članci”, “Sveske”.

Godišnjica njegove smrti ovih dana bit će obilježena u rodnom Travniku, Sarajevu, Mostaru, Višegradu, Banjoj Luci, Beogradu i mnogim drugim mjestima u regiji.

Travnik će odaslati poštanske pečate i citate u pošiljkama koje danas budu odlazile u Bosnu i Hercegovinu i svijet, u Beogradu će u sali Jugoslovenske kinoteke biti predstavljen dokumentarni serijal “Biti čovek – Ivo Andrić”, a u Sarajevu i Mostaru će između ostalog biti održano predstavljanje Andrićeve zbirke “Franjevačke priče”.

[ad id=”40551″]

Ivo_andric_prijavnica

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari