Pratite nas

Povijesnice

43 GODINE OD SLAMANJA HRVATSKOG PROLJEĆA

Objavljeno

na

Otac predsjednika Josipovića sudjelovao u gušenju Hrvatskog proljeća i progonu studenata

Krajem studenog ove godine navršava se 43 godine od sloma hrvatskog narodnog pokreta i bunta protiv centralističke i komunističke vlasti u Beogradu, poznatijeg pod imenom Hrvatsko proljeće. Naziv Maspok (masovni pokret) koristili su politički protivnici iz redova KP Jugoslavije.

Što je hrvatsko proljeće?

Hrvatsko proljeće bio je nacionalni pokret hrvatskog naroda protiv unitarizma, sa željom za reformama i autonomijom Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i što je najvažnije – političkog života.

Pokret je refleksija i nastavak slobodarskih gibanja u javnom životu Hrvatske s kraja 60-ih nakon više od 20 godina brutalne i nemilosrdne represije komunističkog sustava, koju su pratila brojna ubojstva, uhićenja, deportacije u logore i zatvore, mučenja i druge nečovječnosti.
U užem smislu hrvatsko proljeće je počelo na 10.-toj sjednici CK SKH u siječnju 1970 g. osudom unitarizma Miloša Žanka, komunističkog djelatnika i protivnika svake federalizacije Jugoslavije, a trajalo je do njegovog konačnog slamanja na sjednici u Karađorđevu, u Srbiji, 29. 11. 1971.

Komunistička vlast, koju su činili uglavnom dogmatski komunisti i karijeristi u kojem je dominirao srpski kadar, na čelu sa ostarjelim komunističkim maršalom i diktatorom Josipom Brozom Titom smijenio je u Karađorđevu hrvatsko političko rukovodstvo iz redova SK Hrvatske, koje je predstavljalo nacionalno osviješteniji i liberalniji dio članova komunističke partije.

Centri i institucije iz kojih je nastalo ‘Hrvatsko proljeće’

hrvatsko-prolljece-e1417374900289-580x400Osim CK SKH na čelu s predsjednicom Savkom Dabčević Kučar, centri nacionalnog pokreta dolazili su i iz drugih središta kao: hrvatski sveučilišni i studentski centri u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, Katolička Crkva u Hrvatskoj i BiH, HAZU (tada JAZU), Hrvatska matica iseljenika, Matica Hrvatska, Društvo književnika, Institut za povijest hrvatskog radničkog pokreta koji je osnovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a gdje su djelovali sa Bruno Bušić, ubijeni hrvatski intelektualca i emigrant, Dušan Bilandžić i brojni drugi intelektualci.
Bio je to pokret sa vrlo širokom bazom u djelovanju i sa gotovo plebiscitarnom podrškom u hrvatskom narodu.

Problemi Hrvatske unutar Jugoslavije – uzrok ‘Hrvatskog proljeća’

Osim sustavnog kršenja nacionalnih i vjerskih sloboda Hrvata koja su se događala od kraja Drugog Svjetskog rata do kraja 60-tih – uz sustavna, legalizirana ubijanja, mučenja , progon, dugogodišnja utamničenja , zabrane zapošljavanja i studiranja za sve one koji su se protivili komunističkom režimu, poseban naglasak je bio i na drugim pitanjima kao:

-pitanje hrvatskog jezika i njegova srbizacija

-pitanje privredne reforme i decentralizacije privrede

-revalorizacija hrvatske povijesti i skidanje lažnih kolektivnih optužbi sa hrvatskog naroda za genocidnost i ksenofobiju (sredstvo ucjene koje se koristilo za progon neistomišljenika pod maskom antifašizma i bratstva i jedinstva naroda)

-pitanje distribucije deviznih sredstava od kojih je većina odlazila u Beograd (cca 50% deviza je ulazilo u Jugoslaviju preko Hrvatske, uglavnom od doznaka brojnih Hrvata u inozemstvu obiteljima u domovini)

-pitanje saveznih proračunskih sredstava (gdje je Hrvatska dobivala cca 16%, a Srbija 47%)

-zatiranje i progon nacionalne svijesti Hrvata

-zatiranje hrvatske kulture

– pitanje nacionalne ravnopravnosti u saveznoj upravi (gdje je bilo svega 8% Hrvata i 73% Srba)

-pitanje časničke strukture JNA (gdje je bilo svega 10% Hrvata i 63% Srba)

Deseta sjednica SKH i smjena unitarista Miloša Žanka probudila je nadu u hrvatskom narodu da će stvari u Jugoslaviji početi mijenjati u korist Hrvata.

Razvoj i nasilno gušenje hrvatskog proljeća

Nakon Desete sjednice CK SKH, došlo je do brojnih kulturnih, studentskih, radničkih i nacionalnih gibanja. Osnivani su novi i liberalniji časopisi i novine, posebno glasnik Matice Hrvatske koje je uređivao pokojni Vlado Gotovac, izdavane su brojne knjige, otvarane povijesne i političke rasprave, a SKH zahvatile su brojne unutarnje reforme i slobodarske tendencije.

Posebno je studentska populacija bila zahvaćena buntom i željom za većom neovisnošću Hrvatske i samobitnosti hrvatskog naroda.
Dana 27.srpnja 1971 g. u mjestu Srb u Lici mnogobrojni hrvatski Srbi i komunisti unitaristi održali su veliki miting protiv hrvatskog proljeća. Na istom mjestu, 19 godina kasnije, na isti dan održan je velikosrpski i četnički miting kao uvod u rat i agresiju na Hrvatsku, sa potpuno istim optužbama i prijetnjama.

Hrvatske proljećare članovi komunističke partije, bilo iz uvjerenja, bilo iz karijerizma i želje da zaštite svoje privilegije, dio njih i hrvatske nacionalnosti, nazivali su ‘hrvatskim fašistima’. Isti obrazac etiketiranja svakog nacionalnog osjeća i domoljublja primijenjen je, također, i 20 godina kasnije kao huškački element za napade na Hrvatsku i njezinu okupaciju.

Slična terminologija, nažalost, koristi se i danas u svrhu progona i diskvalifikacije slobodne nacionalne misli i političkog progona hrvatskih domoljuba u kulturnom, sportskom, glazbenom i drugim područjima javnog života.

1.12. 1971. na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, komunistički maršal i diktator Josip Broz Tito osudio je slobodarska gibanja u Hrvatskoj i označio ih kao ‘kontrarevolucionarna’. Taj događaj je poznat pod imenom ‘Sječa Hrvatske u Karađorđevu’.

Poznate rečenice koje je tom prilikom izjavio ostarjeli diktator Tito bile su „da kod nas ima previše demokracije“, „neka se sudstvo ne drži zakona kao pijan plota“,“prije će Sava poteći uzvodno od Zagreba nego Hrvatska dobiti državu“ i druge u svrhu diskvalifikacije i progona hrvatske misli i Hrvata.

Savka Dabčević Kučar izjavila je mnogo godina kasnije da „Karađođevo nije bila procedura nego državni udar protiv Hrvatske“.

Tripalo_Drniš_1971

Posljedice gušenja hrvatskog proljeća

Više od 2000 ljudi je uhićeno i osuđeno na kraću ili dugogodišnju robiju. Progon je nastavljen godinama kasnije, tako da su najistaknutiji intelektualci i domoljubi osuđivani na zatvor kao: Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ljerka Mintas Hodak, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Goran Dodig, Ferdo Bušić, Šime Đodan, Vlatko Pavletić i brojni drugi.

Najistaknutiji hrvatski časnici u JNA su smijenjeni ili zatvarani kao Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i brojni drugi.
Kompletno hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom je smijenjeno i zabranjen im je bilo kakav društveni rad.
Brojni časopisi i novine su ukinuti, urednici smijenjeni i pozatvarani, a osobito je stradala Matica Hrvatska.

70.000 Hrvata isključeno iz Partije

Po riječima Savke Dabčević Kučar „računa se da je 70.000 Hrvata isključeno iz Partije..niti jedna druga komunistička partija do tada nije doživjela tako drastičan progon…“

Hrvatska i Hrvati su nakon toga do početka prvih slobodnih izbora i pobjede HDZ-a na čelu sa Franjom Tuđmanom živjeli i bili etiketirani kao neprijatelji i nacionalisti.

Tako je čak velikosrpski časopis NIN, inače vrlo huškači i velikosrpski raspoložen, u članku od 12.3.1989 objavio tu činjenicu i napisao:

“Ne znam i sumnjam da li su pisane knjige o nacionalizmu bilo kojeg jugoslavenskog naroda osim hrvatskog; da li uz knjigu ‘Suvremeni hrvatski nacionalizam’ ima nešto slično npr. o makedonskom, slovenskom ili srpskom nacionalizmu, i da li su autori i izdavači iz iste republike, dapače i nacije. Čini se da su taj “privilegij” stekli samo Hrvati. I to ih prati desetljećima. Nacionalizam, “maspok”, ostat će, čini se, vječni hrvatski “epiteton ornans”,kojim će se stalno upozoravati “šutljivu republiku” da ima da “ćuti”, odnosno prigovarati joj da se ti “vampiri maspoka” ponovo javljaju, a “šutljiva republika” uglavnom “ćuti”.

Hrvatski narod i njegovo politčko vodstvo, nakon ‘Proljeća’ uglavnom postavljano direktivom iz Beograda, je zahvatila zlokobna šutnja i strah.

Tako je nastala poznata ‘hrvatska šutnja’- sintagma koja ima refleksije do današnjih dana u strahu od progona sustava i šutnji pred društveno neprihvatljivim pojavama kao nepotizam, korupcija, politički progon, neosnovana diskvalifikacija i slično.

Tko su bili protivnici Hrvatskog proljeća

U inozemstvu je britanski državni vrh oduševljeno dočekao ‘sječu hrvatskih kadrova’, a ostali su prelazili preko događanja u Hrvatskoj. Svega je nekoliko listova, posebno FAZ, u Njemačkoj izrazilo zgražanje nad progonima i nasiljem nad Hrvatima.

U domovini Hrvatskoj, osim neprijateljski raspoloženih komunističkih kadrova iz Beograda, veći broj Srba iz Hrvatske i Hrvata otvoreno se stao na stranu protivnika Hrvatskog proljeća kao: Milka Planinc, Jure Bilić, Ante josipović, otac predsjednika Josipovića, Josip Vrhovec, kasniji predsjednik NK Dinamo, Milutin Baltić, Čedo Grbić, Rade Bulat, partizanski general, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević i brojni drugi dužnosnici.
Odjek njihove izdaje prema ‘hrvatskom proljeću’ i vlastitom narodu i domovini čuje se i osjeća do današnjih dana.

Izvor: Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

6. lipnja 1992. Zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

Objavljeno

na

Objavio

Najveći grad Hercegovine imao je 1991. gotovo 130.000 stanovnika, a osim toga kao polazna točka za kontrolu doline Neretve bio je od izuzetnog strateškog značaja.

Sama dolina Neretve, uz dolinu rijeke Bosne, ima stožerno strateško značenje za kontrolu obje Hercegovine, ali i puta prema Sarajevu. Dolina Neretve je i ključna točka kontrole juga Hrvatske, osobito dijela prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.

Mostar su od četničkih postrojbi i JNA oslobodili hrvatski vojnici (HV, HVO i HOS) bez sudjelovanja Armije BiH. Tek kasnije Armija BiH dolazi u oslobođeni Mostar i provocira sukob s Hrvatima u cilju podjele i zauzimanja grada, piše narod.hr

Dana 6. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba.

Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage – HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci.

Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala.

Na hrvatskoj strani operacije su vodili zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak… Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi.

Od malobrojnih Muslimana u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka. Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“,  pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su svi ostali čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti.

Dio muslimana pristupio je i postrojbama HOS-a.

Posebno sramotan slučaj dogodio se u obližnjem Stocu, gdje su 10. travnja 1992. „lokalni muslimani i njihovi čelnici neprijateljske tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke“.

Na srpskoj strani postrojbama je zapovijedao general Momčilo Perišić, kojega je Haaški sud  oslobodio svake krivnje za prekomjerno granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve, uključujući i „114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata, koje je srpsko-crnogorski agresor, uz pomoć lokalnih Srba, svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina. „Za ovaj „zaboravljeni zločin“ još nitko nije odgovarao“, tvrdi Adnin Hasić, predsjednik „Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine“, i dodaje: „Naši susjedi su odvodili ljude na strijeljanje. Mi im znamo imena“.

Da hrvatske postrojbe nisu uspjele osloboditi Mostar, i mnogi drugi Mostarci doživjeli bi istu sudbinu. Nažalost, najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori.

U nekim drugim okolnostima pitanje oslobađanja Mostara ne bi se ni postavljalo jer su činjenice dobro poznate; međutim, u vremenima kada Haaški sud svojim presudama piše novu „povijest“ sukoba u BiH, a muslimansko-bošnjačka strana agresivnom propagandom obmanjuje i svoju i tuđu javnost, nužno je reći pravu istinu o tadašnjim zbivanjima u Hercegovini.

Za oslobađanje Mostara i doline Neretve od četnika i bivše JNA isključive zasluge imaju Hrvati!

Muslimanska vojska na početku rata nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima koji bi se na hercegovačkim ratištima mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem srpskom neprijatelju.

Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i  HOS-a.

Zašto Sarajevo i danas prešućuje tko je oslobodio Mostar? Razlog je vrlo jednostavan – ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na jadne susjede!

Da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih poteškoća učiniti već u lipnju 1992.

Nikakva fantomska Armija BiH nije ih u tome mogla spriječiti! O tome govori i kronologija događaja:

– 11. lipnja 1992. hrvatske snage započinju oslobađanje desne obale Neretve

– 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca

– 14. lipnja počinje oslobađanje istočnog Mostara

– 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna

– 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a

– 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada

Dan 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Širokobriješka Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju.

Treba li napomenuti da u svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala ni na koji način?

Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica. Armija BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio, piše  narod.hr

Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i posljedično tome, propasti HR Herceg-Bosne!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

5. lipnja 1848. – Prva upotreba hrvatske trobojnice

Objavljeno

na

Objavio

Malo više od mjesec dana nakon što je odluka o izgledu hrvatske nacionalne trobojnice objavljena u Gajevim Narodnim novinama, ona je 5. lipnja 1848. prvi put i službeno upotrijebljena.

Iako ju je kao zajednički simbol nacije odmah upotrijebila Zagrebačka narodna garda, novi hrvatski barjak službenim je to postao pri svečanom ustoličenju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.

Budući ban ušao je u Zagreb u sjajnoj povorci na čijem se čelu vijorila trobojnica sa združenim grbovima Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te Velike Ilirije s jedne te s Jelačićevim obiteljskim grbom s druge strane.

Tijekom povijesti hrvatske su zemlje u bojama svojih zastava i grbova najčešće imale crvenu, bijelu i plavu boju. Kada se u dramatičnim revolucionarnim događajima 1848. iščekivao rat s Mađarima, prepoznala se potreba stvaranja jedinstvene nacionalne zastave.

Nastojeći da zastava bude državotvorna i prihvatljiva za sve povijesne pokrajine, ban Josip Jelačić i suradnici odlučili su njezine boje uzeti iz temeljnih boja sva tri grba hrvatskoga kraljevstva. U jedinstvenu zastavu unesene su crvena i bijela boja iz povijesnog grba Kraljevine Hrvatske, a plava boja iz povijesnih grbova Kraljevina Slavonije i Dalmacije. Kao ukras u središte su zastave postavljeni združeni grbovi Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a njima je pridodan i grb Velike Ilirije, piše HRT

Iako je poslije gušenja revolucije hrvatska trobojnica bila zabranjena, od hrvatsko-ugarske nagodbe 1867. ponovno je u službenoj upotrebi. Kada je 1918. hrvatski narod ušao u Kraljevina SHS i zatim u Jugoslaviju, hrvatska zastava kao jedina heraldički ispravna, ali s obrnutim rasporedom boja izabrana je za zastavu nove države.

Isto se ponovilo i 1943. kada su odlukom AVNOJ-a trobojnice, ali s crvenom petokrakom zvijezdom potvrđene kao zastave nove komunističke Jugoslavije i Hrvatske. Od 1990. i proglašenja samostalnosti i neovisnosti Republika Hrvatska vratila je u upotrebu staru trobojnicu s povijesnim grbom i krunom, oblikovanom sa starim grbovima hrvatskih zemalja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari