Pratite nas

Kolumne

Josipovićeva reforma 5 do 12: Za kampanje spas u zadnji čas

Objavljeno

na

Bilo bi smiješno da se o tome u današnjim informativnim emisijama i na portalima ne govori smrtno ozbiljno: Predsjednik RH poslao je dramatično pismo predsjedniku Sabora RH u kojem je, barem kako prenosi Jutarnji list, zavapio da je ‘država pred slomom’ te da ‘moramo nešto učiniti’.

Istina je da je daleko od toga da se o postojanju njegovog prijedloga izborne reforme nije prije govorilo, ali nipošto nije jasno zašto je sve do sada čekao da taj prijedlog ovako dramatično porine u javnost. I to nakon što je jedna građanska udruga već pokrenula svoju referendumsku inicijativu, prikupivši stotine tisuća glasova, za koji još uvijek nije jasno hoće li biti dovoljni da se referendum i održi. To je tako već treća inicijativa koja se pokušava progurati redovnim ili ubrzanim saborskim putem.

A sve te inicijative na površini ističu uvođenje preferencijskog glasanja, a ispod površine strukturu koje donose posve različite izborne inžinjeringe. Josipovićev prijedlog teško da je najbolji od ponuđenih, no naravno o tome se da raspravljati. Jasno je samo da ni jedna od vladajućih stranaka nije spremna na sveobuhvatnu reformu izbornog sustava, te da do sada nijedan od tih prijedloga nije naišao ni na najblaži interes pozicije ili opozicije.

Zoran Milanović pred hrvatskom javnošću doduše je uspio izigrati Tomislava Karamarka, ostavivši ga usamljenog u središtu arene kao jedinog koji se i dalje protivi uvođenju preferencijskog glasanja, iako ni predsjednik SDP-a sam teško da je spreman za promjene koje bi išle dalje od toga. Loši savjetnici natjerali su čak i Kolindu Grabar Kitarović da se u zadnji tren nepotrebno izjasni protiv reforme izbornog sustava u ovom trenutku, čime je i ona ispala licemjerna.

Prihvati li pak Milanović ovu Josipovićevu inicijativu, najjači potez koji bi Karamarko mogao poduzeti je da se založi za neku drugu, recimo onu GONG-ovu, a ako se već natječu u zaokretima za 180 stupnjeva, koliko god to njima nevjerojatno i svetogrdno sada zvučalo, kad već mora odgovarati na poteze protivnika – najveći efket donijelo bi mu da se predomisli i prigrli inicijativu U ime obitelji! Dovoljno mu je da ponudi pojašnjenje da je takvo rješenje među ponuđenima ipak najmanje štetno za hrvatsku demokraciju.

Preferencijsko glasanje nešto je za što se ja osobno zalažem već više godina, iskoristivši nebrojene javne nastupe da stavim bubu u uho gdje god je za to postojala i najmanja šansa, tako da bez lažne skromnosti mogu reći da sam dao značajni obol širenju te ideje. A naravno, presudni su bili izbori za europski parlament, tijekom kojih su se pokazale prednosti takvog načina biranja.

No, samo preferencijsko glasanje teško da može donijeti neku prekonoćnu revoluciju, osim što zagorčava život onima koji pokušavaju složiti koalicije i unaprijed u najvećoj mogućoj mjeri odrediti kome će pripasti koliko zastupničkih mjesta prema dogovorenom koalicijskom ključu. Takve križaljke automatski padaju u vodu.

Iako je referendumski prijedlog U ime obitelji u javnosti dočekan na nož zato što navodno prijeti cunamijem raznih strančica u parlamentu, lako je dokazivo da to nimalo ne stoji, čime sam se detaljno pozabavio u svojoj analizi KONTROVERZE Što nam stvarno donosi referendum, kako bi izgledale izborne jedinice i smijemo li dati svoj potpis? >>. Jednako je smiješna primjedba da to narušava neku imaginarnu stabilnost hrvatskog političkog sustava. U slučaju prijedloga U ime obitelji mora se gledati što donosi paket u cjelini, a ne što donosi samo spuštanje izbornog praga. To podrazumijeva i smanjivanje broja izbornih jedinica na 5 do 6 – navodno kao u programu kojeg priprema sam SDP.

Josipović je imao pet godina da djeluje, a nije napravio ništa. De facto je bio stup podrške vladi koja je nakon HDZ-ove dokrajčila hrvatsko gospodarstvo. Šutjeti i gledati – to nije zadaća predsjednika.

Činjenica je da prijedlog U ime obitelji ide za tim da u Sabor ne uđu neke od stranaka koje to inače mogu samo tako da iskažu vjernost nekoj od velikih stranaka na zajedničkoj koalicijskoj listi, već da u Sabor uđu samo one stranke koje doista imaju podršku birača, te da se smanji politički plijen koji dvjema najvećim strankama donose visoki izborni prag i d’Hondtova metoda.

Prijedlog Ive Josipovića donosi pak posve suprotni rezultat, jačajući postojeći duopol HDZ-a i SDP-a i uskraćujući manjim strankama i novim igračima mogućnost da značajnije poremete status quo, uz veliki rasap i gubitak njihovih glasova. Prijedlog je to dakle reforme koja u ovom trenutku uopće nije reforma, koja, ako se prihvati, teoretski može s jedne strane dodatno osnažiti sami HDZ, ali i smanjiti trenutačnu eroziju SDP-a.

To sasvim sigurno nije ono što u ovom trenutku Hrvatskoj treba:

Još jedan premijer koji će biti siguran da će svoj mandat odraditi do kraja bez obzira kakvi mu bili rezultati.

Pet godina Ivo Josipović je šutio, glumeći poslovični fikus na Pantovčaku, da bi se oglasio 5 do 12, na samom kraju mandata, ususret vrhuncu bitke da zadrži fotelju predsjednika Republike. Sve što je radio tih pet godina bilo je u cilju osvajanja tog drugog mandata, pet dugih godina politike nezamjeranja i pružanja pipaka prema svim relevantnim medijima i različitim središtima moći. Podsjetimo, upravo u njegovom mandatu Hrvatska je uletjela u živo blato ove krize iz koje se ne zna iščupati.

Malo je šanse da će tako nešto biti i prihvaćeno, ali je malo vjerojatno da je Josipovića za to iskreno briga. On je samo u tom smislu najbolji učenik Željke Markić, koja svoje inicijative koristi kao najjeftiniju i najučinkovitiju promociju sebe same za neke buduće političke ciljeve. Po tom receptu, čak i bez obzira na ishod njegove inicijative, u međuvremenu time sebi osigurava da se o tome priča u javnosti i medijima te tako loži dodatnu vatru pod kotao svoje predsjedničke kampanje. A također stvara privid da se oko nečega sukobljava s premijerom Milanovićem, s kojim se do sada u protekle tri godina nije baš nijednom ozbiljno javno sukobio, iako mu je ovaj nudio obilje materijala.

Točnije, pet godina Ivo Josipović je šutio, glumeći poslovični fikus na Pantovčaku, da bi se oglasio 5 do 12, na samom kraju mandata, ususret vrhuncu bitke da zadrži fotelju predsjednika Republike. Sve što je radio tih pet godina bilo je u cilju osvajanja tog drugog mandata, pet dugih godina politike nezamjeranja i pružanja pipaka prema svim relevantnim medijima i različitim središtima moći. Podsjetimo, upravo u njegovom mandatu Hrvatska je uletjela u živo blato ove krize iz koje se ne zna iščupati. Ne da je on odgovoran za okolnosti koje su dovele do toga, nipošto, ali Predsjednik RH nije napravio baš ništa, a ako je nešto i predložio, brzo bi utihnuo ako bi se Milanović pravio da nije čuo. Naravno, sukob s Milanovićem nije nikad dolazio u obzir, jer bez podrške njega i stranke ne bi imao nikakve šanse dodatnih pet godina ostati u fotelji.

Fikus bi se nenadano pretvorio u kaktus samo u trenucima kad bi neko Josipovića osobno uvrijedio. Tek tad bi se itekako pokazalo kolika moć stvarno dolazi s Pantovčaka. Naravno, Milanović bio je dovoljno pametan da to ne napravi tako da bude baš svima očito. Josipoviću, nažalost, nikad nije palo na pamet da se na isti način založi za građane ove države, među kojima su stotine tisuća tijekom njegova mandata dodirnuli rub egzistencije. “Iza njegove krilatice Nova pravednost nema ničega, prazna misao“, kako je još prije par mjeseci lucidno zaključila njegova novoizabrana glasnogovornica, koja kao da je doživjela amneziju.

Josipović je imao pet godina da djeluje, a nije napravio ništa. De facto je bio stup podrške vladi koja je nakon HDZ-ove dokrajčila hrvatsko gospodarstvo. Šutjeti i gledati – to nije zadaća predsjednika.

Do sada je alibi bio da predsjednik nema stvarnu moć da nešto promijeni. No, kad predsjednik ništa ne bi mogao, ne bi nam bio ni potreban kao na nacionalnim izborima direktno izabrani državni čelnik. Naravno da nije istina da predsjednik nema moć. Uostalom, u ovoj kampanji on kao da odjednom počinje govoriti “ja (ipak) imam moć!”, obećavajući što će sve (za nas?) napraviti što u prvom mandatu nije. Čak će i referendum organizirati ako bude potrebno! Još jedna korisna škola Željke Markić – samo s drugačijim predznakom.

Gotovo izravno nam veli: Prvih pet godina je bilo za šalu, to zaboravite, sad ćete tek vidjeti što Josipović može! NO, iako je jasno da bi u drugom mandatu sigurno bio manje opterećen nego u prvom, jer ionako ne može do trećeg mandata, pitanje koje ostaje je – treba li nagraditi čovjeka koji je šutio kad je nama bilo najteže?

Nije gotovo dok Ustavni sud ne kaže da je gotovo: Referendum za promjenu izbornog sustava još uvijek je u igri

Može li biti išta luđe od države u kojoj se prikupljaju potpisi za promjenu ustava, a da nitko ne zna koliko potpisa treba prikupiti? I tu se ne radi o razlici od nekoliko stotina ili tisuća, već sam ministar uprave stane pred kamere i mrtav ozbiljan kaže da je potrebno “između 370 i 450 tisuća”?!?? Što je najsmješnije, SDP-ov minstar Arsen Bauk pri tome se skriva pod skute HDZ-ovog barda ustavne materije, Vladimira Šeksa, te umjesto svojeg stava nudi njegov?!?

Ustav RH ostavlja i dalje mogućnost sucima Ustavnog suda, da prosude da se pri prikupljanju potpisa za nacionalni referendum, koji se prikupljaju isključivo na teritoriju RH, može kao relevantni ukupni broj birača “u Hrvatskoj” (kao što se navodi u Ustavu) uzeti broj iz kojeg su izuzeti birači izvan tog teritorija.

No, prikupljanje je završeno i znali mi potreban broj ili ne, tek se mora odlučiti što s prikupljenom gomilom potpisnih listića. Udruga U ime obitelji doduše još uvijek nije predala prikupljene potpise, oni se još uvijek prebrojavaju i sortiraju, no čini se da nema sumnje da je prikupljeno više od tih minimalnih 370 i kusur tisuća, a manje od onih maksimalnih 450 tisuća.

Nema sumnje isto tako da je vladajuća koalicija odgovorna što je iz vlastitih interesa zapetljala situaciju s popisima i registrima birača te s nedokuhanom referendumskom regulativom koju je naslijedila od prethodnika (a u kojoj su opet svi zajedno u konsenzusu bili sudjelovali). U trenutku kad vladajući predlažu zakon o referendumu kojemu je cilj da dodatno ograniči mogućnosti neposredne demokracije u Hrvata, naravno da je teško uopće zamisliti da bi oni postojeću nedorečenost Ustava RH i odgovarajućih zakona interpretirali tako da ide na ruku organizatorima referenduma.

No, Ustav RH ostavlja i dalje mogućnost sucima Ustavnog suda, da prosude da se pri prikupljanju potpisa za nacionalni referendum, koji se prikupljaju isključivo na teritoriju RH, može kao relevantni ukupni broj birača “u Hrvatskoj” (kao što se navodi u Ustavu) uzeti broj iz kojeg su izuzeti birači izvan tog teritorija.

U tom slučaju, referendumska inicijativa još nije mrtva i sve druge ostaju po strani sve dok građani Hrvatske ne kažu svoje mišljenje.

Ustavni suci itekako imaju temelja prosuditi da je zakonodavac otišao predaleko u svojoj interpretaciji Ustava te da je nepravedno da se eventualna nedorečenost Ustava tumači na štetu demokratskih procesa u Hrvatskoj, pa makar se radilo o direktnoj demokraciji koja je na konstantnom udaru izvršne i zakonodavne vlasti. Koliko pravda ima ulogu pri prosudbi Ustavnih sudaca, trebali bismo uskoro doznati, jer bi bilo logično (opet, ako logika ima ikakvu ulogu u svemu) da se referendum održi zajedno s predjedničkim izborima.

izvor:Politika plus, autor Ivan Hrstić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Tihomir Dujmović: Što se dogodilo sa oporbom, tko je tu uspio, tko je najveći gubitnik?

Objavljeno

na

Objavio

O pobjedi HDZ-a pišu se kako i priliči spektakularnoj pobjedi pravi panegirici, analizira se ta velika pobjeda kakvu odavno nismo vidjeli do u detalje, ali se u drugi plan stavlja oporba odnosno ostatak novog saziva Sabora, kao da politički život prestaje sa ovim izborima. Što se dakle dogodilo sa oporbom, tko je tu uspio, tko je najveći gubitnik? Čemu se sve ima zahvaliti ovakav razvoj situacije na ostatku parlamentarne scene? Je li ovo kraj SDP-a? Ili je ovo u prvom redu kraj HSS-a?

Potpuni debakl SDP-a, od kojeg se neće tako lako oporaviti između ostaloga i zato jer je ljevica dobila svoju novu, (opasnu!) inačicu, zatim vjerojatni nestanak HSS-a, tu su i donekle podrezana krila inače vrlo uspješnom nastupu Škorine stranke, potom neobična vitalnost Mosta i krah balona zvanog Milan Bandić 365 stranka rada i solidarnosti. Tako bi telegramski izgledala analiza trijumfalne pobjede Andreja Plenkovića, pobjede koja je u prvom redu njegova osobna pobjeda, jer današnju HDZ-ovu politiku kreira, osmišljava i ključne konture joj daje upravo on: Andrej Plenković!

Žurim reći da su ovi rezultati izbora kao nikada apostrofirali potrebu da se doslovno zabrani anketiranje na način na koji se do sada radilo istraživanje javnog mnijenja uoči izbora, jer niti jedna agencija za istraživanje javnog mnijenja nije ni približno pogodila rezultate izbora. Ovo nije prvi put, ovo se prečesto događa i sada je kristalno jasno da agencije za ispitivanje tržišta nerijetko funkcioniraju kao agencije za manipulaciju birača.

Uporno ističem da bi morali krenuti putem Galupovog instituta ili nekadašnjeg američkog IRI-ja, uistinu znanstvenih istraživačkih centara koji su redovito pogađali rezulate izbora. Kod ovih naših agencija ili su metode neznanstvene ili su uzorci premaleni, kako bilo da bilo, na ovim izborima su agencije prešle sve granice, jer ništa, ali baš ništa nisu pogodile. Ni pobjedu HDZ-a, ni debakl SDP-a, ni uspjeh „Možemo“, ni veliki povratak Mosta. Baš ništa!

Dakle, ustrojiti neku vrstu državnog, znanstvenog centra za ispitivanje javnog mnijenja, te zakonskim normama onemogućiti da dva frenda osnuju firmu, nađu tri studenta koji mobitelom zivkaju susjede i krenu reketariti stranke, to bi nakon zakona o potresu mogao biti prvi ozbiljniji zakonski propis koji bi nova vlast trebala donijeti!

Debakl SDP-a je pak jasno pokazao da se ne može doći sa ulice, sjesti u fotelju šefa stranke i tek tako uzeti nacionalnu vlast. Taj je debakl pokazao najprije da je Bernardić uistinu potkapacitiran, to se najbolje vidjelo na sučeljavanjima jer nije bio do koljena Plenkoviću, kao što se pokazalo da niske strasti koje su ga vodile i u sastavljanju listi i u vulgarnim napadima na Jandrokovića, (koji je sada i Raspudiću održao predavanje o preferencijalnim glasovima), nije dovoljna energija za uspjeh u ovom poslu.

Naime izbaciti Marasa sa pozicije da uđe u Sabor, premda je on šef zagrebačkog SDP-a , anulirati nekoliko veterana koje osobno ne preferira, ali koji su mu mogli biti od velike pomoći na izborima, pobacati uspješne kadrove na začelja liste, samo zato jer imaš s njima nerašćičene račune, provincijalno je, neozbiljno i ne može dovesti ni do čega negoli do-debalka. I to se SDP-u i Bernardiću i dogodilo.

Ovo je njegov politički krah i politički kraj. No, čak gore od samog poraza za SDP, je činjenica da su dobili ozbiljnu zamjenu na ljevici, zamjenu koja djeluje originalno (makar to zapravo nije ) zamjenu koja djeluje puna energije, autentično i nepotrošeno. Mislim na „Možemo“ dakako.

U tom smislu držim da se SDP neće tako lako oporaviti, jer sa šabloniziranim birokratima poput Komadine ili Ostojića ne može se nikome biti alternativa 2020 godine! Najmanje Andreju Plenkoviću koji lijevom centru djeluje iznimno prihvatljivo! „Možemo“ može biti alternativa, ali treba jasno reći da se radi o radikalnoj, najradikalnijoj ljevici koju smo do sada imali prilike vidjeti, ljevici natopljenoj neojugoslavenstvom i titoizmom, ljevici koja Tita nastoji baštiniti do zadnjeg zareza, tako da „Radnička fronta“ već najavljuje mogućnost nacionalizacije štednih uloga građana. „Možemo“ se s nacionalizacijom za sada nije usuglasila, ali program Radničke fronte to jasno predviđa!

SDP dakle u ovom trenutku nije moguće podignuti na noge, jer su temelji prekrhki, a kadrovska baza neinventivna. Tu jednostavno nema nikoga i ničega, osim vječnog pozivanja na Račana što je mantra koja danas nema nikakve težine. Sad se pokazuje da je formiranje Restarta isto tako bilo bez zdravih temelja, a na neki način i na štetu SDP-a. Naime, neki viđeniji SDP-ovci nisu u Saboru, jer su se bolja mjesta morala dati i IDS-u i Mrak Taritaš, a osim toga pokazalo se da Snaga i HSU, koji nisu ništa drugo negoli interesne organizacije, nisu dale onu dodatnu energiju koja se očekivala.

Logično! Ljudi koji su pokradeni u aferi Franak imaju zajednički interes, ali glasovanje na parlamentarnim izborima nije idealno mjesto za demonstraciju te solidarnosti u nevolji. Slično vrijedi i za umorovljeničke krugove. Jedno je umirovljenička solidarnost, a drugo je kad čujete da čelnik Restarta odlučno na dilemu Tito ili Tuđman ,veli Tito! „Neću za Tita taman mi uzeli penziju“, kaže mi ovih dana jedan moj vremešni susjed umirovljenik. Naime, čim je tako jasno rekao „Tito“, Bero je iste sekunde izgubio brojne umirovljeničke glasove, a da to ni dan danas ne razumije. O svemu tome se dakle trebalo voditi računa, ali Bernardić je premlad, prezelen, preneiskusan, ako hoćete i prenaivan za velike role.

Miroslav Škoro je uspio! O tome nema dvojbe. Punih 16 mandata koje je osvojila njegova koalicija, najveći je broj mandata za desnicu u zadnjih 30 godina. U tom smislu ovo je veličanstveni uspjeh. Uspio je ujediniti desnicu, uspio je osvojiti 16 mandata i uspio se nametnuti kao vođa. No, sad ćemo vidjeti koliko je čvrsta ta koalicija, Zekanović je već najavio vlastiti klub u Saboru, a Škorina sestra je u tom smislu gotovo proročki rekla jutro nakon izbora na jednom tv nastupu, da je Domovinski pokret bila predizborna koalicija, no da oni nisu detaljizirali postizbornu koaliciju! Što u prijevodu otvara prostor da jednostavno netko izleti i krene sa HDZ-om, makar takvog za sad nema na vidiku. Dakle, u daljnjoj političkoj borbi najprije će se mjeriti čvrstina te koalicije. Za Škoru je zadnji dan parlamentarnih izbora zapravo prvi dan kampanje za lokalne izbore, jer će to biti prostori i za širenje i utemeljenje stranke na terenu, ali i za testiranje koliko i gdje stranka vrijedi na terenu. Činjenica da su izgubili u Vukovaru je prvorazredna senzacije u tom smislu, baš kao i skroman rezultat u Osijeku gdje su osvojili tek 15 posto glasova. HDZ se u Slavoniji pokazao puno jačim i žilavijim negoli se očekivalo i tu treba tražiti ta tri, četiri mandata koja su kod Škore unatoč predviđanjima izostala.

Milan Bandić nije prešao prag, ali gore od toga je tek šaka glasova koje je dobio preferencijalno. I ta se kula od karata dakle javno urušila, iako valja priznati da na parlamentarnim izborima on nikad nije briljirao. No, ovakava debakl još nije doživio. I ta zvijezda gasne, još palucka u Zagrebu po logici moći i vlasti, ali Bandić silazi sa političke scene, o tome nema dvojbe.

Most pak po meni nije baš potpuno iznenađenje, ali rekao bih da je doživio neočekivani uspjeh! Božo Petrov se pokazao vitalnijim negoli se očekivalo, uspio se podići sa poda, ovaj puta ideološki uravnotežiti stranku i najaviti prestanak ideološkog lutanja, te na scenu dovesti ljude koji su naciji bili poznati, ali ih je tek sada on gurnuo u političku arenu.

Publika je prepoznala njegovu autentičnost, prepoznala je njegovo poštenje i nagradila nova lica na političkoj sceni. Veliki uspjeh,velikih osam mandata i očuvana čvrstina i upornost koja ga je vodila, pokazuju da uz sve mane i grješke Božo Petrov nije slučajno stigao na političku scenu. Njemu se sve prebrzo izdogađalo, zateklo ga je, u prvoj rundi posve nespremnog, ali uz pomoć jednako upornog Grmoje, Božo Petrov je uspio i kad ga je većina otpisala! Pokazao se autentičnim, konzekventnim i načelnim. I publika je pokazala da to cijeni.

No, pravi, veliki, aposlutni pobjednik izbora je Andrej Plenković. U prvom mandatu je uspio promijeniti brojne relacije u Hrvatskoj, sada je na red došlo veliko pospremanje u stranci. Plenković ima jasnu viziju toga što hoće i kako to planira izvesti. U svim sučečljavanjima se pokazuje uistinu inteligentniji od svojih suparnika, u tom smislu je bez konkurencije, a sada ćemo vidjeti do koje razine će uvažavati istinske hrvatske nacionalne interese. U prvom redu u Vukovaru, jer tamo će ga najprije Škoro i Penava testirati, potom u odnosu prema Srbiji i moru nerješenih i netaknutih hrvatsko-srpskih pitanja koja nisu ni taknuta u prošlom mandatu, potom u tretmanu Pupovca, migrantske krize, ali i revoluciji koju traži hrvatska poljoprivreda. Počinje dakle drugo poluvrijeme Andreja Plenkovića.

Tihomir Dujmović / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Molim Domovinski pokret i MOST da s HDZ-om naprave veliku koaliciju

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/arhiva

Prije nekoliko dana, portali HKV (hkv.hr/vijesti/politika/34557-m-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020.html) i Kamenjar (https://kamenjar.com/matko-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020/https://kamenjar.com/matko-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020/) objavili su moj članak POUKE I PRILIKE HRVATSKE POBJEDE NA SABORSKIM IZBORIMA OD 5. SRPNJA 2020.

U njemu sam predložio da se kao prvi, najvažniji i povijesno simboličan politički potez („Pomirenje“) na osnovi rezultata izbora za Sabor godine 2020. napravi VELIKA SVEHRVATSKA KOALICIJA.

Ta bi se koalicija sastojala od stranaka HDZ, Domovinski pokret Miroslava Škore, MOST-a i Saborskih zastupnika hrvatskih nacionalnih manjina („Manjinci“).

Na moje golemo oduševljenje (šaljem čestitke i izražavam divljenje i ponos zbog političke zrelosti i najboljih namjera!) g. Plenković je već 9. srpnja pristao na tu mogućnost (https://narod.hr/hrvatska/plenkovic-o-domovinskom-pokretu-ako-se-tenzije-smire-i-ako-se-odustane-od-koncepcije-koja-nije-normalna-tada-mozemo-razgovarati).
Zato bih ovdje (pristojnije) ponovio taj dio svoje poslijeizborne analize, odnosno detalje prijedloga stvaranja te VELIKE SVEHRVATSKE KOALICIJE.

S „Manjincima“ treba ići jer je to gospodski i uljudbeni i današnjem svijetu politički poželjan i kršćanski i hrvatski potez. Uvjeren sam da bi druženje i suradnja barem dijelom ublažili dosadašnja trvenja, nesuglasja, svađe i neugodnosti. Hrvatima i Srbima koji žive u Hrvatskoj stvarno ne trebaju napetost i svađe koje stalno tinjaju u njihovim odnosima, jer – žive u istoj državi, s istim interesom – boljega života.

Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST trebaju ući u koaliciju s tim da dobiju samo jednu protuuslugu no veličanstvenu i povijesno i politički najveću koja se može zamisliti: da hrvatska vlada odmah počne graditi HRVATSKO POVIJESNO GROBLJE NA UDBINI. O tome sam već pisao (https://kamenjar.com/hrvatski-narod-i-andrej-plenkovic-moraju-se-pomiriti/https://kamenjar.com/hrvatski-narod-i-andrej-plenkovic-moraju-se-pomiriti/) ali moram ponoviti.

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i na tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.
Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo do dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.
To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.
Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti treba ponuditi da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove. Ne moraju pristati, ali molim da me ne ruže zbog tog prijedloga: oni su naša braća i sugrađani i njima i nama jednako treba mir, pomirenje i nepolitiziran oplakivanje žrtava.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:
– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,
– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,
– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,
– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,
– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,
– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.
Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

Time bi, ako uspije, Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST napravili bi više nego da deset godina sami upravljaju Hrvatskom! Ušli bi u hrvatsku povijest, održlio obećanje ustrajanja na domoljublju i spasili se mrcvarenja razmiricama iz klasične politike (državni tajnici, nadzorni odbori, obilježavanja događaja, BDP, vanjski dug i slično). Dovoljno je da nam donesu pomirenje i smirenje.
U članku „POUKE I PRILIKE“ (v. gore) rekao sam da je Plenković previše pametan da bi odbio takvu koaliciju, jer bi ona bila ne samo dobra za Hrvatsku nego bi bila oduševljeno primljena u EU. Kao nepokolebljivi podržavatelj HDZ-a, i g. Plenkovića, ponosam sam da sam to i tako pogodio.

Ako bi tu koaliciju odbili DPMŠ ili MOST, ili oba, osudili bi se na životarenje bez utjecaja u Saboru a time i na svoj postupan raspad. Oni mogu dovijeka paušalno kritizirati HDZ ali dok HDZ ovako dobro radi ništa mu ne mogu.
Najzanimljivija bi bila situacija g. Pupovca! On bi trebao odbiti koaliciju s DPMŠ, ali to bi ga isključilo iz vlasti i k tome pokazalo njegovu netoleranciju. Iskreno govoreći, u interesu svehrvatskog pomirenja, bilo bi bolje da koaliciju prihvati i sjedne za stol s „neprijateljima“ koje sada napada sa sigurne udaljenosti; takvi bi razgovori sigurno dali neki oblik pozitivnog rezultata u odnosu na njegovu ružnu i za Hrvate i Srbe štetnu velikosrpsku politiku.

Veliku koaliciju bi bilo lijepo dobiti i stoga što u njoj ne bi bilo SDP-a, za koji su se mnogi nadali (zacijelo i EU) da će ona nastati koaliranjem HDZ-a i SDP-a. Pojam Velike koalicije time bi dobio novo značenje, izvorno hrvatsko: svehrvatska koalicija bez jugonostalgičara.
Zato kažem: ljudi, dobri ljudi, zaboravite i svoje i tuđe pogrješkice iz kampanje i koalirajte! Za dobro svih građana a vama na čast i slavu.

Prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus
Split

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari