Pratite nas

Kronika

47 godina od svirepog udbaškog ubojstva obitelji Ševo

Objavljeno

na

Danas 24. VIII. 2019. navršava se 47 godina od političkog ubojstva obitelji Ševo u talijanskom gradiću San Dona di Piave kod Venecije

Među opasnije vođe HRB-a u Europi Udba je ubrojila i Stjepana Ševu, rođenog 1936. godine u Hamzićima kod Čitluka. Ševo je emigrirao 1966. godine. Vrlo brzo je postao politički aktivan i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Iz izvješća suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo, bio jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.

Ševo je sa ženom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu, i pokćerkom Rosemarijom, rođenom 1963. godine u Stuttgartu – živio u Stuttgartu. Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale.

Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima. Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., Ševini su otišli na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao s vlakom Simplon Express. Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac sa crnim naočalima. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli upravcu Venecije.

Ševo je vozio; do njega je sjedila Tatjana; a otraga ubojica i mala Rosemarija. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio.

Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemariji i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinogard i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta.

U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”. Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za Udbu – pod novim pseudonimom “Pitagora”.

Izvor: KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, Zagreb, 30. rujna 1999. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kako su nas ubijali…

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolački, 11. Muhamed Hromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julije Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niederlander, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja

7 4 .   o b l j e t n i c a

1 9 4 5 .   –   2 0 1 9 .

B O L N O   S J E Ć A N J E

Sveta misa zadušnica u Crkvi sv. Marka, na Gornjem gradu u Zagrebu služit će se u utorak, 24. rujna 2019. u 19 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolački, Muhamed Hromić, Antun Nardelli, Julije Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julije Niederlander, Dragutin Čanić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).

I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.

Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.

Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.

Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)

Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).

Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.

Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.

Dakle, opet smanjenje od preko 300%.

Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.

Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).

Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.

Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.

Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.

Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.

Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.

Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.

Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.

Treće mogućnosti nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari