Pratite nas

Povijesnice

5. lipnja 1604. – Hrvatski Sabor donio zakon kojim je katolička vjera postala jedina priznata vjera u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Foto: Hina

Na današnji dan 1604. Hrvatski sabor donio zakon kojim je katolička vjera postala jedina dopuštena vjera u Hrvatskoj.

Bilo je to na valu širenja reformacije, a osobito u Mađarskoj pod čijom je krunom tada bila hrvatska kraljevska kruna. Val reformacije koji je osobito zahvatio države srednje i sjeverne Europe imao je odjeka i u Hrvatskoj, a osobito u njenim dijelovima bliže Mađarskoj.

Stoga je Hrvatski Sabor, i na tradiciji privrženosti Hrvatske i Hrvata katoličkoj vjeri, donio ovu odluku. Naravno, ta odluka je imala i političko značenje jer je crkveni raskol pratila i politička borba velikaša za svoje dominirajuće pozicije u tadašnjem društvu.

Naime, Ugarski sabor je te 1604. zatražio vjerske slobode za protestante (koje su oni nijekali katolicima na svim područjima gdje su dominirali).

Tako je, primjerice, protestant Juraj Zrinski Stariji, vlasnik Međimurja, potjerao sve katoličke svećenike iz Međimurja osim pavlina i na njihova mjesta doveo protestantske.

Kralj Rudolf, uvjereni katolik koji je podupirao širenje reda isusovaca koji su bili nositelji katoličke protureformacije, je osobno dodao članak kojim se protestantima u Hrvatskoj niječe pravo slobode vjere, koje oni niječu i katolicima.

Zbog toga je i Hrvatski Sabor donio 1604. još oštriji zakon u kojem je u Hrvatskoj jedino dopuštena katolička vjera.

Protestantizam je na područje banske Hrvatske počeo prodirati 50 – tih godina 16. st. iz dva smjera i u dva oblika. Iz Njemačke, Koruške i Kranjske dolazio je luteransko – evangelički protestantizam dok je iz Ugarske dolazio kalvinistički oblik reformacije.

Najširu društvenu podlogu protestantizam je imao u Međimurju i turskoj Slavoniji, gdje je uspio izgraditi i svoju crkvenu organizaciju. Osim djela hrvatskog plemstva reformaciju su prihvatili i mnogi građani u Varaždinu i Koprivnici, kao i seljaci na vlastelinstvima čiji su gospodari pristali uz reformaciju.

Organizirano protureformacijsko djelovanje u Hrvatskoj započinje postavljanjem Jurja Draškovića za zagrebačkog biskupa. Kao sudionik Tridentskog koncila Drašković započinje provoditi mjere za suzbijanje reformacije i obnove u katoličkom duhu. Na gušenju reformacije u Hrvatskoj i obnovu u katoličkom duhu ponajviše su utjecali katolički crkveni redovi od kojih se najviše istaknuo isusovački red.

Otvaranjem škola i zavoda, u kojima se odgajao i obrazovao novi svećenički i intelektualni sloj u duhu katoličke obnove isusovački je red ostavio veliki i neizbrisivi trag na području sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske u 17. i 18. st. Iz istog razloga pavlini u Lepoglavi obnavljaju rad svoga učilišta dok franjevci na cijelom hrvatskom prostoru razvijaju mrežu školskih ustanova različite namjene i različitih stupnjeva. Na području Dalmacije i Dubrovnika dominikanci nastavljaju s odgojno – obrazovnim radom koji su započeli po svom dolasku u naše krajeve.

Stoga možemo slobodno kazati kako je obrazovanje u procesu katoličke obnove u Hrvatskoj odigralo ključnu ulogu u provođenju zaključaka Tridentskog koncila, kao i to da su upravo te crkvene obrazovne ustanove postale rasadišta znanstvenog, umjetničkog i kulturnog rada koji će kulminirati u 18. stoljeću. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

16. rujna 1991. – Prvo bombardiranje Zagreba

Objavljeno

na

Objavio

U ratu protiv Hrvatske velikosrpski vojni vrh nije poštedio ni glavni hrvatski grad Zagreb: 16. rujna 1991. dva su zrakoplova u niskom letu ispalila 6 navođenih raketa na televizijski odašiljač na Sljemenu, prvi zagrebački objekt koji se našao na udaru jugo-zrakoplovstva.

Bio je to početak mnogih zračnih uzbuna i terorističkih napada iz zraka koji su trebali zastrašiti Zagrepčane i slomiti im volju za otporom.

Jugo-vojska je u to dramatično doba opće agresije vodila dvoličnu politiku. Svijetu je pokazivala svoju pomirljivost, dok je istodobno topništvom i zrakoplovima napadala naseljena mjesta kako bi pobila stanovništvo ili ga natjerala u izbjeglištvo. Već dan poslije prvoga napada na Zagreb savezni sekretar za obranu Veljko Kadijević potpisao je u Igalu sporazum o prekidu vatre s predsjednicima Tuđmanom i Miloševićem.

Bila je to najobičnija prijevara jer su toga istoga 17. rujna jugo-zrakoplovi 48 puta preletjeli Zagreb. Napadnuti su sjeverni dio grada, područje Lučkoga, Centar za obuku Hrvatske vojske i ponovno odašiljač na Sljemenu. Život u skloništima postao je zagrebačka svakodnevnica. Teroristički napadi izvedeni su i na druge hrvatske gradove i mjesta.

U listopadu su raketirani čak i Banski dvori na Gornjem gradu, u pokušaju zločinačkog atentata na predsjednika Tuđmana i njegove goste Stipu Mesića i Antu Markovića. Jugo-zrakoplovstvo nastavilo je svoje rušilačke akcije sve do primirja početkom 1992., ali je i samo pretrpjelo teške udarce. Smatra se da je izgubilo oko 120 zrakoplova, četrdesetak samo u Vukovaru.

Zagreb je još jedanput proživio teške trenutke. Tijekom oslobodilačke akcije “Bljesak” odmetnuti su Srbi u dva dana na njegovo središte ispalili više raketa sa zabranjenim kasetnim eksplozivnim sredstvima, takozvanim “zvončićima”.

Cilj je bio ubiti što više civila. Poginulo je osam ljudi, a više od 200 je ranjeno, među njima 19-tero djece. Taj je barbarski čin odveo naredbodavca Milana Martića kao ratnog zločinca pred Haški sud.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Bitka za Šibenik – Prva pobjeda u obrani od velikosrpske agresije

Objavljeno

na

Objavio

U bezizglednoj situaciji hrvatske su snage uspjele obraniti grad od srpskih osvajača. Dan prije krenuo je veliki napad na Zadar. Šibenska je bitka bila iznimno strateški važna, jer se moralo obraniti šibenski most, grad Šibenik i položaji na Jadranskoj magistrali.

16. rujna 1991. počinje jedna od velikih bitaka Domovinskog rata – bitka za hrvatski kraljevski grad Šibenik. Bila je to ujedno i prva velika pobjeda u Domovinskom ratu koja je pokazala odlučnost i hrabrost Hrvata da brane svoju domovinu do posljednjeg čovjeka. Sam napad na grad bio je izveden iz jednog smjera Bribirske Mostine – Čista Mala – Zaton – Šibenski most, te drugog Drniš – Pakovo Selo – Šibenik sa primarnim ciljem zauzimanja Šibenskog mosta na ulazu u grad.

Time bi Zadar bio u potpunosti odsječen kopnenom vezom od drugih dijelova Hrvatske (osim Paškog mosta koji bi tada bio žestoko napadan), a Šibenik i Split odsječeni od ostatka Hrvatske.

Dalmacija bi bila podijeljena na par većih ili manjih džepova koji bi se našli u teškoj situaciji. Bio bi to strašan udarac za Dalmaciju i vrlo teška situacija za obranu južnog dijela naše domovine.

Tako bi Srbi došli do praga ostvarenja svojih želja da taj stari hrvatski kraj i središte hrvatskog kraljevstva etnički očiste od Hrvata i stvore izlaz na more fašističkoj Velikoj Srbiji, što je bila njihova želja gotovo 150 prethodnih godina.

Velike snage JNA i dalmatinskih Srba napadaju Šibenik

Grad je napadao 9. korpus JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Kao glavni nositelj napada bila je 221. mtbr s pridodanom oklopnom bojnom i TO „SAO Krajine“. Istovremeno, jedan pravac napada je išao prema Sinju sa ciljem zaokruživanja i izolacije Splita.

Osim snaga za napad, u gradu i okolici nalazile su se u vojarnama, ratnoj luci, obalnim topničkim bitnicama na otocima Žirju i Smokvici te na obali u Zečevu i Rogoznici jake snage JNA.

Jugoslavenska ratna mornarica uputit će skupinu ratnih brodova s otoka Visa u bitku radi prodora i deblokade svojih brodova u šibenskoj luci, a Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo podupirat će kopnene i pomorske snage iz zrakoplovnih luka Pule, Zadra, Splita i Mostara.

Šibenik brane brojni, ali vrlo slabo naoružani Hrvati

Veliko šibensko-drniško područje je branila 4. bojna 4. brigade iz Splita sa oko 500 bojovnika, 1300 pripadnika 113. brigade ZNG-a iz Šibenika, preko tisuću policajaca i lokalni stanovnici sa lovačkim puškama ili gotovo bez oružja . Na velikom drniško-šibenskom području hrvatski bojovnici bili su vrlo slabo naoružani, a od težeg naoružanja bilo je tu svega par minobacača, desetak protuzračnih topova, dva policijska transportera, te nešto protuoklopnog naoružanja.

S druge strane, JNA je sa cijelim korpusom naoružana do zuba krenula je tenkovsko-topničkim napadima praćena zračnim udarima zrakoplovstva uz potporu topovnjača s mora. Uz to ih je pratila brojna vojska domaćih Srba teritorijalaca iz Knina i srpskih sela u široj okolici, snage domaćih „martićevaca“, kao i skupine paravojnih postrojbi iz Srbije.

Šibenik se nakon Zadra našao u vrlo teškoj situaciji.

JNA i Srbi došli do samog ulaza u grad

Agresor dolazi do Šibenskog mosta u kasnim večernjim satima 16. 9 1991. što je sam ulaz u grad. Tu se vode borbe, ali čak i kao u svakom pogledu nadmoćni Srbi se ne usuđuju na frontalni juriš prema mostu znajući za izuzetnu motivaciju hrvatskih snaga iskazanu već u borbama oko Kijeva, Kruševa, Skradina i drugih dalmatinskih mjesta. 17. 9. 1991. neprijatelj ponovno iz pravca mosta granatira grad i mnoge civilne objekte među kojima i katedralu Sv. Jakova, možda najljepšu hrvatsku crkvu pod zaštitom UNESC-a.

Tijekom 18. i 19. 9. 1991. neprijatelj je doživio poraze pokušavajući tenkovski proboj prema Vodicama gdje je odbijen i na samom Šibenskom mostu gdje branitelji ojačani sa pojačanjima iz Pirovca te specijalnom policijom iz Šibenika i dijelom 113. brigade HV uspješno odbijaju neprijateljski napad i potiskuju ga od mosta.

Predaja Žirja i vojarni u gradu – poraz za porazom JNA

Za obranu Šibenika jako je važno bilo ovladavanje topničkom bitnicom na otoku Žirje čiji se zapovjednik 14. 9. 1991. mirno predaoHrvatima sa ispravnim topovima i velikim količinama granata. JNA je saznala da se bitnica predala tek nakon što su prve granate ispaljene na ratne brodove JRM 16. 9. 1991. kada je jedan brod pogođen a ostali su napustili to područje.

Istog dana osvojena je vojarna Šubicevac i Dom JNA smješten u središtu Šibenika. Branitelji su nizali uspjeh za uspjehom i do 19. 9. 1991. mnoštvo objekata bivše JNA biva oslobođeno a među njima i Remontni zavod Velimir Škorpik kada je zarobljeno više brodova JRM.

Istog dana neprijatelj se vratio na Šibenski most i dovodeći velike snage na ulaz u grad planirao je zajedno sa jedinicama koje su napadale iz pravca Drniša ući u grad. No i taj napad propada jer su neprijateljske jedinice zaustavljene i razbijene u Pakovom selu dok kod Šibenskom mosta u topničkom udaru neprijatelj trpi velike gubitke.

21.9.1991. srušena su dva zrakoplova JNA što vidjela na snimkama i cijela Hrvatska dobivajući tako dodatni motiv da je moguće se obraniti od treće vojne sile u Europi.

Dolazi 23. 9. 1991. dan kad je osmodnevna bitka za grad završila, a razbijeni neprijatelj započeo sa povlačenjem sa Šibenskog mosta.
Tako je hrvatski narod šibenskog kraja hrabrom i odlučnom borbom obranio svoj grad i njegovu okolicu.

Kraj snova o Velikoj Srbiji

Kasnijim manjim i većom akcijama Hrvatske vojske poput oslobađanja Miljevačkog platoa 1992., brane Peruča 1993. načet je borbeni moral i odvažnost srpske vojske, pa je već krajem 1994. osvajanjima na području Dinare bio predvidljiv kraj i definitivni krah srpske vojske.

Stvorivši respektabilnu vojnu silu akcijom Oluja 1995. Hrvatska Vojska je jednom zauvijek pomela srpsku vojsku iz područja Šibenika i Dalmacije. Na taj način propali su svi njihovi planovi o Velikoj Srbiji, suludoj ideji koja je nanijela velike boli i gubitke hrvatskom narodu, a na kraju i onima koji su je zdušno podržavali i pokušavali ostvariti 1991. napadajući Šibenik i cijelu nam domovinu.
Šibenik i Dalmacija ostali su hrvatski.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari