Pratite nas

Povijesnice

5. listopada 1991. Bitka za Nuštar – zaboravljena bitka Domovinskog rata (VIDEO)

Objavljeno

na

Za veliko slavonsko selo i općinu između Vinkovaca i Vukovara prije ljeta 1991. godine malo tko je u Hrvatskoj čuo ili znao, ali uskoro je postalo opće poznato kao poprište najtežih ratnih razaranja, tenkovskih bitaka, zločina nad civilima i herojskog otpora hrvatskih branitelja.

Upravo se u spomen na najteže ratne dane početkom listopada obilježavaju Dani obrane i Dani općine Nuštar, s fokusom na 5. listopadu, datumu najžešćeg neprijateljskog napada na mjesto i velike pobjede ZNG HV.

No minobacački i avionski napadi na selo i ubojstva civila i branitelja počela su znatno ranije. Prva nuštarska krv prolivena je već 2. svibnja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca, među njima i Nuštarci Zdenko Perica i Stipan Bošnjak.

Okolna sela s većinskim srpskim stanovništvom pružala su utočište četnicima otpočetka potpomaganim oružjem JNA, te se Nuštar vrlo rano našao u nezavidnoj situaciji. Dragovoljci su se počeli naoružavati i držati noćne straže, nadgledalo se pokrete JNA, dok se stanovništvo neprekidno osipalo. Bili su to obični, mahom mlađi ljudi dotad bez ikakvog ratnog iskustva i nesvikli oružju – školarci, studenti, poljoprivrednici, učitelji i dr. – koji su se okupili i počeli organizirati obranu, premda je nasuprot stajala cijela jedna armija.

Danonoćna granatiranja počela su u srpnju i više nisu prestajala, samo im se intenzitet pojačavao pretvarajući kroz nekoliko mjeseci selo u potpuno spaljenu i smrvljenu ruševinu. Unatoč tome, Nuštar nikada nije osvojen, a uvijek malobrojniji i slabije opremljeni hrvatski branitelji uspijevali su odoljeti napadima, pa čak i neprekidno pružati pomoć Vukovaru u oružju i ljudstvu, sve do presijecanja „kukuruznog puta“ i pada Marinaca (1. listopada).

Kada je 2. listopada slomljena obrana drugog općinskog sela Cerića, postalo je jasno da je došao red na Nuštar. Gusti crni dimovi dizali su se iz okupiranih mjesta, agresorska JNA i četnici ubijali su i masakrirali preostale civile, pljačkali i palili kuće, a obruč oko Nuštra se stezao.

Prvi tenkovski napad iz smjera Marinaca počeo je u popodnevnim satima 3. listopada. Neprijatelj se s oklopima uspio probiti sve do centra sela, odakle su iste večeri izbačeni uz gubitke u ljudstvu i tehnici – branitelji su uništili jedan transporter i jedan moderni tenk M-84.

Odmazda za gubitke bila je zastrašujuća: Nuštar je zasipan teškim projektilima iz svih raspoloživih sredstava – VBR-ima, topovima, tenkovskim topovima, minobacačima, haubicama, avionskim raketama, polutonskim tzv. „krmačama“, a bačena je čak i aerosolna bomba. Bila je to priprema za novi veliki napad koji je uslijedio 5. listopada.

U memoarskom tekstu o tim danima Nuštarac Grgo Krajina je zapisao: „Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je presudna bitka za Nuštar.“

U napad na Nuštar krenula je 252. oklopna brigada iz Kraljeva ojačana paravojnim postrojbama, a branilo ga je oko 250 domaćih pripadnika ZNG-a i policije, te 150 pripadnika raznih drugih postrojbi. Napad se odvijao iz smjera Marinaca, Henrikovaca i Cerića i žestoke borbe počele su se voditi već na prilazima selu. Dio tenkova je zaustavljen i onesposobljen, ali dio se uspio probiti glavnom ulicom, kasnije znakovito preimenovanoj u Ulicu Križnoga puta, i nekoliko sporednih ulica.

Razarajući jednu po jednu kući i ubijajući preostale civile u njihovim kućama i dvorištima, agresori su polako napredovali prema centru neprekidno nailazeći na otpor branitelja koji su ih uništavali s ručnim bacačima i drugim oružjem koje su mogli naći, a koje je tijekom cijeloga dana pristizalo iz Vinkovaca.

Ulazeći u izravne okršaje s neprijateljima, mladi i ludo hrabri hrvatski borci ginuli su i ranjavani od snajperskih metaka i tenkovskih projektila. Nakon teških borbi JNA i četnici su tijekom poslijepodneva probili i centar, da bi konačno bili zaustavljeni kod crkve Duha Svetoga. U bitku su se uključila i dva hrvatska tenka T-55 i uslijedio je žestoki i odlučni protuudar. Neprijatelji su do kraja dana izbačeni iz sela, a branitelji su vratili prvotne položaje. Nuštar je te večeri slavio pobjedu, ali svjestan cijene.

Dramatične i zastrašujuće slike sela tih su dana obišle svijet: tijela ljudi i životinjske lešine ležale su po ulicama, podivljale i preplašene životinje su lutale selom, dimili su se ostaci neprijateljskog oklopa, a stotine kuća je plamtjelo i urušavalo se. Toga dana uništeno je osam srpskih tenkova i četiri transportera, što je selo pretvorilo u drugo groblje neprijateljskih tenkova, nalik onome na Trpinjskoj cesti. Idućeg prijepodneva avioni JNA i teško topništvo zasipali su selo novim granatama i bombama, što je sprječavalo pripadnike saniteta da uklanjanje leševa životinja i ljudi sa ulica obave istoga trena.

Nakon toga dana neprijatelj više nikada nije ušao u selo, iako je bilo pokušaja. No priča o ratnom Nuštru tu ni izdaleka nije završena. Nuštar je bio polazište konvojima humanitarne pomoći za Vukovar, koji su putem granatirani, a humanitarci teško ranjavani, dok su dva oružana proboja uz velike žrtve završavala kod Marinaca. Pritom su se razvijale krvave bitke dotad neviđene na ovom području.

Branitelji su i pod najžešćom unakrsnom paljbom izvlačili teško ranjene i poginule suborce i prijatelje ne želeći ih ostaviti na milost i nemilost četnicima. Višestruko jača armija mjesecima je razarala Vukovar i Bogdanovce, ali nije bilo dovoljno snage da im se pomogne. Danima nakon pada Bogdanovaca (10. studenog) i Vukovara (18. studenog) nuštarski su branitelji dočekivali promrzle i izgladnjele branitelje i civile iz proboja.

I nakon pada Vukovara na gotovo potpuno razoreno selo nastavljeni su topnički napadi sve do proljeća 1992. godine. Neprijateljsko topništvo nije štedjelo niti školu, crkvu i groblje, na kojemu gotovo da nije bilo neoštećenog groba i spomenika. Prema nekim procjenama, na selo je ispaljeno preko 100 000 teških projektila zbog čega je 9/10 infrastrukture bilo razoreno, pretvorivši Nuštar u sablasno mjesto potpunog uništenja, dok su okupirani Marinci i Cerić bili sravnjeni sa zemljom. O razmjerima razaranja i žestini borbi dovoljno govori podatak da su u Nuštru poginula 94 branitelja iz svih krajeva Hrvatske, a oko 280 ih je ranjeno, dok je 56 Nuštaraca izgubilo život u Domovinskom ratu.

Zbog svega toga nužno je obnavljati i ponavljati priču o slavnoj bitci za Nuštar kako bi se svi detalji izvukli iz zaborava i sačuvali za budućnost.

Tomu služe i Dani obrane i Dani općine koji se svake godine održavaju u prvom tjednu listopada i nastoje okupiti sve sudionike obrane Nuštra i obitelji poginulih branitelja.

Nit koja obilježava ovu proslavu je dobro poznata pjesma Zlatnih dukata „Ovim su šorom“ stavljajući u prvi plan istinu o „malom čovjeku“, samoorganiziranom, priučenom vojniku koji se širokim srcem, s krunicom na odori, uhvatio u neravnopravan boj protiv agresorskog, srbočetničkog čelika. I Nuštar nije pao.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. siječnja 1992. U Pakracu provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje

Objavljeno

na

Objavio

U dramatičnim okolnostima 16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje.

Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji.

Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije te logor.

Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje.

Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor.

Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva.

Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška. Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu.

Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana. Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca, piše HRT

Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari