Pratite nas

Povijesnice

5. listopada 1991. – Kako je grupa hrabrih mladića Hrvata na Dračevcu obranila Zadar? (VIDEO)

Objavljeno

na

U rujnu i listopadu 1991. Zadar je proživljavao možda i svoje najteže trenutke u novijoj povijesti. JNA, popunjena pobunjenim Srbima, žestoko je navalila na grad i njegovo zaleđe. U tim vremenima, koje danas nazivamo Obrana Grada Zadra, ističe se jedan poseban događaj. Uništenje tenka T-55, po gotovo holivudskom scenariju, bilo je presudno.

Danas taj tenk na Dračevcu simbolizira odlučnost hrvatskih branitelja da obrane Zadar. Dvadeset i šest godina poslije, zna se da je tenk uništio pripadnik 4. gardijske brigade Željko Vujić, ali da nije bilo Zadrana Valentina Grdovića, Tomislava Lenkića i Branka Mičića, teško da bi se hrabri Kaštelanin snašao na terenu koji nije poznavao.

Istina o tom događaju 5. listopada 1991. svih ovih godina i nije pretjerano zanimala javnost. Mnogi su se u zadarskim kafićima kitili junaštvom i uništavanjem poznatog tenka, koji je u međuvremenu postao ikona oko koje su se raspredale razne “ratne priče”.

No, prava istina je da je u tom trenutku Zadar obranilo svega osam gardista i pripadnika pričuvnog sastava MUP-a. Među njima su bili ljudi poput Vujića, te pokojnih Andrije Bartulića i Vinka Žuljevića Klice. Likovi koji su nakon rata punili stranice crne kronike, ali 26 godina kasnije, Valentino Grdović prisjeća se kako je mala grupa odvažnih obranila Zadar.

Bartulić je plakao kao malo dijete

– Granatiranje Dračevca koje je počelo oko 12.30 bilo je takvo da se obrana morala povući. U jednom trenutku povukli smo se do Boškovog dućana na Ploči. Zadnji su se povukli Andrija Bartulić i Vinko Žuljević Klica. Bartulić je plakao kao malo dijete rekavši: ‘Dečki mi nemamo što tražiti u Zadru, nego u more pa u Anconu a onda će nas sve pobiti.

Ja neću tako ostaviti svoje kosti da sutra pričaju kako sam pobjegao s položaja na Dračevcu!’ Krenuo je sam na položaj, a ja sam mu rekao da pričeka jer ja sam mještanin i poznajem teren. Uzeli smo svaki po tri bombe. Još me noću bude njegove riječi da mi protiv tenkova, bez ručnog raketnog bacača ‘ose’, nemamo što tražiti pa je dodao: ‘Bacite dvije bombe, a zadnju sebi pod vrat!’, kazivao je Valentino Grdović.

Glavna cesta kroz Dračevac bila je strahovito granatirana pa su se osmorica hrabrih držali kuća ispod ceste. Trčali su kršem najprije do kuće Branka Mičića, gdje je bilo nešto oružja, a onda su ugledali dva tenka koja su se popela na bibinjsko brdo. Tenkovi su držali uperene cijevi svih oružja u skupinu branitelja, ali nisu otvarali vatru.

– Nosili smo tad one zelene uniforme, iste kao i JNA i najvjerojatnije nas nisu odmah prepoznali. Bartulić je rekao da ni pod koju cijenu ne pucamo na tenkove kako se ne bismo otkrili. Ja sam imao kapu s hrvatskom zastavom, ali sam je usput izgubio. Jesmo li njihovi, nisu bili sigurni ni četnici, njih 40-ak kraj svakog tenka. Čak su nam vikali da krenemo s njima u napad pucajući u zrak, slaveći protjerivanje ustaša.

Kad smo im umakli izvan dometa, tenk je ipak opalio granatu u bunker koji je bio ispred nas. Sreća da nismo ušli u njega. Nešto iznad bunkera, ušli smo kroz garažna vrata kuće u izgradnji u kojoj je bio cijeli arsenal. Od bestrzajnih topova do ručnih raketnih bacača. Željko Vujić je uzeo “osu” i dva punjenja. S njim je bio zapovjednik Jozo Šerić.

Prva je promašila, druga pogodila

Doslovce nekoliko sekundi prije četnika, nastavlja Valentino Grdović, hrvatski vojnici došli su do glavnog, nekadašnjeg talijanskog bunkera na Dračevcu. Dok je Grdović gledao kroz okular snajpera, čuo je glas iza sebe: “Stoj! Ruke u vis!” Već se vidio na popisu poginulih, ali ga je spasio jedan hrvatski vojnik koji je pucao u rezervista JNA. Nastao je metež jer je Grdović bježao na jednu stranu, a na drugu su četnici izvlačili svog ranjenog vojnika, još uvijek nesigurni je li Grdović njihov ili neprijatelj.

– U to se pojavio tenk T-55. Sreća naša što je njegov zapovjednik, umjesto PAM-a, u ruci držao video kameru. Da se kojim slučajem dohvatio protuavionskog mitraljeza koji mu je bio tik do ruke, nas više ne bi bilo. Uspio sam se probiti do Željka Vujića i Joze Šerića. Vujić nam je rekao da širom otvorimo usta jer lansiranje rakete iz ‘ose’ proizvodi takvu buku da nam mogu popucati bubnjići i da ne stojimo iza raketnog bacača kako nas plamen ne bi opržio.

Vujić je lansirao prvu raketu koja je promašila. Nakon toga je zavladala čudna tišina u kojoj se čula samo buka tenkovskog motora. Ovog puta Vujić nije puno nišanio. Dignuo se na neke vreće i druga raketa je pogodila cilj. Nastala je strašna eksplozija, a mi smo se grlili i veselili kao mala djeca. Tad je naišao i drugi tenk koji je gurao pogođenog. Nastala je jeza od škripe metala, ali je Vujić napunio ‘osu’ i opalio. Raketa se odbila od kupole i udarila u susjednu kuću, na to su četnici odmah pustili dimnu zavjesu, a taj tenk se nije zaustavio do Babin duba.

‘Sad je trenutak’ – viknuo je Bartulić i krenuli smo u čišćenje. Kuću po kuću. U tom trenutku počeli su raditi i naši minobacači s Ploče koji su tukli 50 – 100 metara ispred nas. To nam je omogućilo da se približimo četnicima.

O njima se ne govori

Kad smo se približavali kućama, mogli smo čuti šuškanje posuđa jer su se četnici već ‘bacili’ u pljačku. Andrija Bartulić je dugim rafalom neutralizirao četnike, ali nam je pobjegao četnik koji je nosio radio-stanicu na sebi. Jozo Šerić nije pucao za njim, misleći da je jedan od naših. Kad smo mu rekli da tamo nema naših, isti četnik teško je ranio Andriju Bartulića, a mene u vrat.

Naši suborci su skočili i počeli bacati bombe preko kuće, kako bi osigurali naše izvlačenje do kombija koji je vrlo brzo stigao. Onako ranjen mogao sam kroz prozor vidjeti kako se rijeka naših gardista vraća na položaje na Dračevcu i to me je preplavilo nekim zadovoljstvom, srećom, osjećajem kojeg i danas ne mogu opisati, stigao je Valentino Grdović na kraj svog sjećanja.

Obrana Zadra u kritičnom trenutku ovisila o hrabrosti i odvažnosti svega osmorice hrvatskih branitelja o kojima se danas ne govori na braniteljskim skupovima, obljetnicama, ali niti u susjedstvu. Grdović kaže da bi mu velika radost bila da se ove godine preživjeli nađu u njegovom dvoru na proslavi teških, ali najslavnijih dana grada Zadra.

Zbog pet godina u ratu jedva pronašao posao!?

Valentino Grdović završio je tesarski zanat, ali je Zadranima poznatiji kao gradski škovacin. Na tu riječ se ne ljuti jer ga svaki dan možemo vidjeti kako čisti Kalelargu. Drugog posla, osim u Čistoći, nigdje nije mogao naći.

– Gdje god sam tražio posao, najprije su me pitali koliko sam proveo u Domovinskom ratu. Kad bih im rekao pet godina, zakolutali bi očima i rekli da ostavim broj mobitela, no nikad se nisu javili. Kad sam bio na razgovoru kod bivšeg direktora Čistoće Tomislava Ćurka on mi je postavio isto pitanje. Slagao sam, rekavši mu da sam u HV-u proveo svega šest mjeseci. Ćurko je rekao da kod njega hrvatski branitelji imaju prednost i ja sam za tjedan dana primljen na posao kao čistač ulica.

Nisam tražio ni mirovinu ni invalidninu, ali me boli odnos prema nama od strane nekih građana. U zadarskoj Čistoći 90 posto čistača ulica su hrvatski branitelji koji su bili u specijalnoj policiji, profesionalnim brigadama i na najtežim bojišnicama. Oni ponosno rade svoj posao i ne busaju se u prsa ‘ratnim’ pričama.

Neki članovi moje obitelji odgovarali su me od istupa u medijima, ali su moja djeca rekla: ‘Idi tata! Reci kako si se borio za Hrvatsku i svoj grad!’ Nekad hrvatski branitelji, danas čistači ulica, ponižava ih se, prijavljuje za svaku sitnicu. Viču za njima da su neradnici. Ja na Kalelargi svašta doživljavam. Takva poniženja ne možete ni zamisliti, a najviše ih dolazi od tzv. lažnih penzionera. (zadarskilist.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. Rujna – 14. Listopada 1529. Neuspjela osmanlijska opsada Beča

Objavljeno

na

Objavio

Poraz osmanlijske vojske koju je predvodio sultan Sulejman Veličanstveni 1529. godine pod zidinama Beča označio je kraj do tada nezaustavljivom napredovanju Turaka i doveo do stabilizacije prilika u srednjoj Europi za jedno dulje razdoblje, mada su oni i dalje nastavljali s s osvajanjem dijelove Mađarske koji su bili pod kontrolom Austrije.

U proljeće te 1529. godine, Sulejman je na području Bugarske okupio vojsku od 130 do 300 tisuća ljudi (podaci su o tomu različiti od izvora do izvora) i krenuo u osvajanje srednje Europe s nakanom daljnjih prodora na zapad.

Prije bitke za Beč, Turci su osvojili Budim porazivši malobrojne branitelje grada koji su se predali uz obećanje da će im biti pošteđeni životi. Osvajač, međutim, nije održao riječ i svi zarobljeni vojnici su pobijeni. Vijest o tomu stigla je do Beča i to je vojnike koji su branili austrijsku prijestolnicu utvrdilo u uvjerenju da se ne smiju predati nego po svaku cijenu obraniti grad.

Sama opsada započela je 27. rujna i trajala je do 14. listopada.

Zidine Beča odolijevale su topničkim plotunima, a branitelji su odbijali sve napade. Primijenili su strategiju decentralizirane obrane stvorivši tako „džepove“ otpora kroz koje napadači nisu mogli prodrijeti. Osujećeni su i turski pokušaji da se uz pomoć prokopanih tunela uvuku u grad i napadnu branitelje grada s leđa. Što je bitka dalje odmicala bilo je sve izvjesnije da Osmanlije nisu u stanju skršiti otpor kršćanske vojske.

Nakon što im je počelo ponestajati hrane i vode dio vojske je obolio, a učestale su i pojave dezerterstva što je dovelo do daljnjeg slabljenja oštrice turskih napada. Položaj osvajača otežale su i jake kiše, te snijeg koji je (neuobičajeno rano za to doba godine) počeo padati, pa su Turci 12. listopada izvršili svoj posljednji neuspješni juriš, nakon čega su se u neredu povukli.

Obranu grada vodio je 71-godišnji Nikola grof Salm koji je u bitci ranjen, te je u proljeće sljedeće godine od posljedica ovog ranjavanja i umro.

Osmanlije nisu doživjele potpuni poraz samo iz razloga što je Austrija već bila oslabljena brojnim i dugotrajnim bitkama i nije imala snage uzvratiti na pravi način – protuudarom.

Turci su pokušali osvojiti Beč i u drugom pohodu (1683. godine), također bez uspjeha i to je označilo konačan kraj njihovoj ekspanziji. Od tada nadalje potiskivani su iz srednje i jugoistočne Europe što je u sljedećim desetljećima dovelo i do jačanja suprotnosti unutar samoga Carstva i slabljenja njihovog imperija.

Bio je to put ka potpunom i konačnom porazu koji se jasno nazirao već u vrijeme sklapanja Karlovačkog mira (1699. godine) kojim je Osmanlijsko carstvo trajno izgubilo sve posjede u Dalmaciji, Lici, Krbavi i Slavoniji, čime se znatno smanjilo i područje njihove najzapadnije provincije (Bosanskog ejaleta).

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Prije 113. godina rođena je velika znanstvenica koja je razotkrila narav i suštinu zla i totalitarizma

Objavljeno

na

Objavio

Činjenica je da su najveći zločini počinjeni

dok su se ljudi nećkali hoće li se prikloniti

strani dobra ili zla

 

„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom

tko istodobno nije i antikomunist“

 

(Hannah Arendt 1906-1975.)

 

Velika njemačka filozofkinja židovskog podrijetla Hannah Arendt rođena je u Lindenu (Hannover), 14. listopada 1906., a umrla u New Yorku 4. prosinca 1975. godine. Odrasla je u socijaldemokratskom okružju, u  asimiliranoj židovskoj obitelji u Königsbergu.

Od 1924. do 1929. godine pohađa studij filozofije, teologije i grčkog jezika kod Rudolfa Butmana i Martina Heideggera u Marburgu, te u Freiburgu kod Edmunda Husserla i Heidelbergu kod Karla Jaspersa. Promovirana je kod Jaspersa na temu Pojam ljubavi kod Augustina, 1928. godine.

Njezina ljubavna veza s dvostruko starijim profesorom (Heideggerom) u koju se upušta ubrzo nakon dolaska na školovanje kao studentica (s 18 godina) kasnije (a pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata) izaziva brojne kontroverze, utoliko prije što je on u jednom razdoblju uspona nacista bio njihov pristaša i suradnik i to je u neku ruku trajno obilježilo život znanstvenice. Ona i Heidegger bili su kontaktu sve do ljeta 1975. godine i mnogi su skloni ovu vezu nazivati „ljubavlju stoljeća“. I pored toga što se udavala dva puta, može se reći kako mu je ostala privržena do kraja života.

Progonjena je i uhićena od Gestapoa (1933. godine) nakon čega bježi u Francusku, a 1941. godine u emigrira u SAD gdje se uključuje u rad raznih izbjegličkih organizacija i glasila.

U Americi od 1953. predaje na Harvardu, Princetonu, Berkeleyu, Brooklyn College, New School i University of California, a od 1963. je profesorica na University of Chicago, na New School for Social Research u New Yorku i “Gifford Lectures” na University of Aberdeen.

Od 1961. godine izvještava sa suđenja jednome od najvećih nacističkih zločinaca Adolfa Eichmenna u Jeruzalemu, što u neku ruku predstavlja prekretnicu u njezinu znanstvenom pristupu temama zla i totalitarizma.

Umrla je 4. prosinca u svome stanu u New Yorku od srčanog udara.

Kršćanski nauk kao temelj sustava vrijednosti

U svojim temeljnim filozofskim postavkama Hannah Arendt se oslanjala na učenja crkvenog Oca sv. Augustina Aurelija i filozofa Immanuela Kanta.

Sveti Augustin bio je „doctor gratiae“, tj. učitelj nauka o milosti Božjoj i jedan od najznačajnijih kršćanskih teologa i mislilaca kojega su nazivali i velikim zapadnim crkvenim učiteljem a svrstava se i u najznamenitije latinske crkvene oce, dok Immanuel Kant spada u red najznačajnijih njemačkih filozofa s velikim utjecajem na romantičke i idalističke filozofe XIX stoljeća. Tragajući za moralnim zakonima u nutrini čovjeka, Kant je držao nužnim vjerovanje u Boga kao vrhovno biće (smatrajući da se njegovo postojanje ne može negirati iako ga čovjek nije u stanju dokazati). Govorio je kako je „jedina religija vjera u Boga“ a Bog nedostižni ideal, ali je jednako tako neovisno od vjere nastojao pomaknuti granice spoznaje vezano za ljudski um i njegovo poimanje stvarnosti i bitka, imajući uvijek u vidu moralne i etičke zakone koji dolaze od Tvorca kao vrhovne principe. Jedna od njegovih poznatih misli (iz Kritike praktičkog uma) koja se često citira govori i o jednoj i o drugoj dimenziji :

„Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“

Usvajajući temeljne postavke učenja spomenutih filozofa koji su svoj humanistički odnos prema svijetu i ljudima gradili na kršćanskim zasadama, Hannah Arendt nastojala je proniknuti u onu mračnu stranu ljudske naravi i pronaći odgovor na jedno od najvažnijih pitanja koje se pred ljudsku civilizaciju postavilo tijekom XX stoljeća: gdje su korijeni zla i kako su mogući zločini takvih razmjera kakvi su zabilježeni u Drugome svjetskom ratu.

Ova je filozofkinja bez sumnje ostavila dubokog traga u suvremenoj filozofiji, a najbolje godine svoga produktivnog znanstvenog rada posvetila je upravo proučavanju naravi totalitarizama i mehanizama zla koji obične ljude dovode u takvo stanje svijesti da su spremni i sposobni činiti najgore masovne zločine, pa i sudjelovati u istrebljenju vlastite vrste.

„Banalnost zla“ koja užasava

Jedna od njezinih revolucionarnih filozofskih teza sadržana je u sintagmi: „banalnost zla“. Naime, Arendt smatra da ljudsko biće nije samo po sebi nositelj zla niti se čovjek rađa kao zao, a da bi postao zločinac nije čak potrebna ni sklonost ka činjenju zla, te dokazuje da su u stanovitim okolnostima i sasvim obični i prema svim društvenim normama zdravi i psihički normalni ljudi u stanju činiti zločine, pa čak i strašna masovna zlodjela – ako su dio jednog sustava i ako su uvjereni kako izvršavaju neku „višu“ pravdu ili cilj. Dakle, u tom slučaju nema niti osjećaja krivnje a ni kajanja i grižnje savjesti jer su sva nedjela unaprijed opravdana uništavanjem „zla“ i postizanjem ideala tog „višeg cilja“.

Hannah Arendt prvi put tu formulaciju („banalnost zla“) koristi 1963. godine u svome djelu Eichmann u Jerusalemu i srž ove teze u njezinu izvornom obliku sastoji se u tomu da najveća zla u ljudskoj povijesti nisu počinili sociopate, fanatici i luđaci, nego obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da je to u čemu sudjeluju normalno.

Spomenuta filozofska teza ove znanstvenice nastaje pod dojmom suđenja jednome od nacista najodgovornijih za istrebljenje Židova tijekom Drugoga svjetskog rata, Adolfu Eicmannu, koji nije pokazivao patološke sklonosti, nije ispoljavao zvjersku narav i porive, niti je po bilo čemu drugome izgledao kao jedan od najvećih zločinaca u dotadašnjoj povijesti ljudske civilizacije. Od optužbi za najteže zločine – istrebljenja drugih ljudi – branio se time kako je samo obavljao svoju dužnost, poput poslušnog birokrata koji pedantno odrađuje činovnički posao u državnoj službi.

Budući da joj Eichmann ni po čemu nije izgledao kao oličenje zla, Hannah Arendt se pitala kako je u tim slučajevima uopće moguće prepoznati zlo i otkuda ono dolazi.

Na kraju suđenja ona zaključuje da „krajnja zlobapatologija, ili ideološko uvjerenje nisu nužni kako bi pojedinci mogli počiniti beskrajno zlo.“

Upravo ju je očita Eichmannova „plitkost“, te nemogućnost refleksije i bilo kakvog preispitivanja vlastitih postupaka navela na to da imenuje „banalnim“ zlo koje nije izraz neke posebne zloće, zvjerske naravi ili pokvarenosti, već proizlazi iz dubokog nedostatka i odsustva mišljenja i rasuđivanja. Pojedinac se dragovoljno stavlja na raspolaganje kriminalnom režimu i sudjeluje u njegovom projektu kao običan kotačić u stroju, pri čemu se smatra potpuno solobođenim bilo kakve odgovornosti za ono što čini – zbog postavljene hijerarhije unutar sustava i važećih zakona. Ovdje, dakle, nema temeljnih uvjeta za suočavanje s moralnom dimenzijom takvih postupaka od čega je pojedinac potpuno izuzet jer nema priziv savjesti –  i to je ono što užasava.

Stoga Arendt zaključuje kako zločinačkim režimima nisu potrebni demonski karakteri, nego samo potpuna pokornost zakonima i poslušnost običnih ljudi. I to je taj paradoks banalnosti zla u kojemu nasuprot zdravom razumu i logičkom rasuđivanju vezano za dobro i zlo imamo banalnog izvršitelja lišenog savjesti i moralnog preispitavnja čija su djela u konačnici esktremno zlo.

Arendt tvrdi kako se političko zlo XX stoljeća nije moglo ostvariti bez regrutiranja milijuna ‘normalnih’ osoba i institucionalne suradnje koja je sudioništvo činjenja zla raširila na čitavo društvo. Ne može se opovrgnuti činjenica kako je u slučaju sva tri totalitarna sustava (fašizma, nacizma i kiomunizma) ova teza itekako potvrđena u praksi.

Na ovom mjestu osvrnut ćemo se samo na neke znakovite citate iz njezina opsežnog opusa a koji izražavaju promišljanja ove filozofkinje kojima ona pokušava objasniti narav totalirizma (kao krajnjeg stupnja degradacije društvenih odnosa):

„Totalitarizam je ono zlo koje, u obliku totalne dominacije nad svakim pojedincem nastoji beskrajno mnoštvo i različitost ljudskih bića organizirati tako kao da su svi oni samo jedan pojedinac. Ono nastoji učiniti svakog pojedinca suvišnim. To je zlo koje proizlazi iz politike totalitarnih sustava koji se pouzdaju u mase, a njihova učinkovitost upravljanja masom temelji se na različitim sredstvima kontrole poput propagande, tajne policije i terora.“

(Vidi: Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 206.)

„Prvi korak se sastoji u tome da se ubije pravna osoba u pojedincu, a to se postiže time što su svi pripadnici totalitarnog režima u potpunosti izvan nadležnosti bilo kakvog zakona. Ustav postoji, ali se uopće ne poštuje niti ga sudstvo provodi, čime se direktno daje do znanja da je on nevažeći. Jedini zakon koji nažalost postoji je zakon vođe. U takvom sustavu nijedan pojedinac nije siguran.“ (Vidi: isto – )

“Čitava naša filozofska tradicija drži da ne možemo zamisliti ‘radikalno zlo’, to vrijedi i za kršćansku teologiju, koja je i samome Đavlu priznavala nebesko podrijetlo, kao i za Kanta, jedinoga filozofa, koji je, da upotrijebimo njegov izraz, barem morao držati mogućim postojanje toga zla iako ga je odmah racionalizirao u pojmu ‘izopačene zle volje’, koja se može objasniti razumljivijim motivima. Stoga se zapravo nemamo na što osloniti da bismo razumjeli jednu pojavu s čijom smo nesnosnom stvarnošću suočeni i koja ruši sva mjerila koja poznajemo. Izgleda da možemo zamijetiti samo jedno: možemo reći da je radikalno zlo nastalo u svezi sa sustavom u kojemu su svi ljudi postali podjednako suvišni.

Manipulatori tog sustava vjeruju u vlastitu suvišnost ostalih, a totalitarni ubojice su utoliko opasniji zato što ne mare jesu li sami živi ili mrtvi, jesu li ikada živjeli ili se nikada nisu ni rodili. Opasnost tvornica smrti i rupa zaborava leži u tome što su danas, kada su pučanstvo i beskućništvo stalno u porastu, mase ljudi stalno suvišak ako o našem svijetu nastavimo razmišljati utilitarno. Politički, društveni i ekonomski događaji posvuda su u tajnoj zavjeri s totalitarnim instrumentima izumljenim zato da se ljude učini suvišnim. Utilitarni zdrav razum masa, koje su u većini zemalja previše očajne da zadrže pravi strah od smrti, dobro razumije iskušenje koje je u tome sadržano. Nacisti i boljševici mogu biti sigurni da su njihove tvornice uništenja, koje pokazuju najbrže rješenje problema prenapučenosti, ekonomski suvišnih i društveno neukorijenjenih masa ljudi, privlačne samo kao upozorenje. Totalitarne solucije bi mogle lako nadživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će nastupiti kad god se učini nemogućim popraviti političku, društvenu ili ekonomsku bijedu na način dostojan čovjeka.”

(Vidi: isto, str. 214-215.)

„Hitlerov dolazak na vlast bio je legalan u smislu vladavine većine, a ni on ni Staljin ne bi mogli zadržati vodstvo nad golemim pučanstvom, preživjeti mnoge unutarnje i vanjske krize i prkositi brojnim opasnostima neprekidnih unutarstranačkih borbi da se nisu mogli pouzdati u mase.“

(Vidi: Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 31.)

„Da te mase nisu podržavale Staljina i Hitlera, ne bi bili mogući ni moskovski procesi ni likvidacija Röhmove frakcije. Njihova popularnost se ne može pripisati pobjedi vješte i lažne propagande nad neznanjem i glupošću jer propaganda totalitarnih pokreta, koja prethodi totalitarnim režimima i koja ih prati, uvijek je iskrena, koliko i lažljiva, a budući totalitarni vladari svoje karijere obično započinju hvaleći se svojim prošlim zlodjelima i brižljivo izlažući buduća. Privlačnost koju zlo i zločinstvo imaju za mentalitet rulje nije ništa novo. Oduvijek je vrijedilo da rulja pozdravlja ‘čine nasilja sa začuđujućom primjedbom: možda je gadno, ali je vrlo pametno’ . (Vidi: isto – )

Nema lijevog i desnog zla – zlo je zlo

Znanstveni pogled na fenomen totalitarističkih sustava i zla kao takvog, te ideološki odmak od svakoga od njih podjednako: kako od nacizma i fašizma tako i od komunizma, u krugovima radikalnih ljevičara i kvazliberala koji su ostali čvrsto vezani za Staljina i boljševički sustav vrijednosti ili za tobožnji „antifašizam“ (kako je to kod nas u Hrvatskoj), dakako, nije naišao na simpatije, pa mnogi iz tog miljea nastoje Hannah Arendt ako ne opovrgnuti (što je teško moguće), a ono prešutjeti i ignorirati. U njihovoj vizuri društveno-političkih odnosa ne postoje lementarni uvjeti za primjenu objektivnosti i univerzalnih načela – sve je podređeno ideološkom pogledu na svijet pri čemu se vlastito zlo (komunizam) uporno želi zakloniti iza zla drugih (fašizma i nacizma), iako među njima suštinske razlike nema.

Hannah Arendt smatrala je (nasuprot Platonu, Schopenhaueru, Montaigneu, pa i učitelju i ljubavniku Heideggeru, koji su držali kako je smrt „genij koji inspirira filozofiju“), da je čovjek biće početka, a njegova stalna preokupacija smrću vodila bi uništenju svega što je u njemu ljudsko.

Njezina glavna djela su:

Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism, 1951; hrvatski prijevod trećeg sveska: Totalitarizam, 1996)

Ljudska sudbina (The Human Condition, 1958; hrvatski prijevod: Vita activa, 1991)

Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future, 1961; hrvatski prijevod: Eseji o politici, 1996)

Eichmann u Jeruzalemu (Eichmann in Jerusalem, 1963),

O revoluciji (On Revolution, 1963), Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times, 1968) i O nasilju (On Violence, 1970).

Uz vrlo značajne studije studije o totalitarizmu i njegovim uzrocima, Hannah Arendt je pozorno a aktivno pratila sve što se događa u svijetu, komentirala aktualnosti, izricala ocjene i sudove o tomu, a posljednje godine života posvetila je promišljanju kojim je težila proniknuti u neka od najvažnijih pitanja ljudske egzistencije – u taj misterij kojim se već tisućama godina bave najveći umovi čovječanstva (od Sokrata, Platona, Aristotela, Talesa, Heraklita i Pitagore, do Spinoze, Kanta, Hegela, Leibniza, Heideggera i drugih).

Vođena žarkom željom otkrivanja istina koje su nam još uvijek kao ograničenim ljudskim stvorovima nedokučive, Hannah Arendt ostavila nam je u naslijeđe djelo koje će sasvim sigurno i u sljedećim destljećima biti predmetom proučavanja, ali i služiti kao temelj za nastavak istraživanja društvenih i socioloških fenomena koji uvelike određuju našu egzistenciju i sudbinu.

Najveća vrijednost njezine znanstvene metodologije jeste potpuna otvorenost prema pitanjima koja se nameću i pristup bez predrasuda i bilo kakvih svjetonazorskih ili ideoloških opterećenja.

Mnogi su na razne načine pokušavali pobiti njezine teze, ali bez nekog naročitog uspjeha.

Blistavi um filozofkinje koja nam umjesto predrasuda i manipulacija nudi potpunu otvorenost suočavanja s istinom i realnošću i njezina dosljednost i metodičnost u znanstvenom pristupu najosjetljivijim temama ljudske egzistencije, svrstale su je s pravom u red najvećih filozofa XX stoljeća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari