Pratite nas

Povijesnice

5. listopada 1991. Zadar – kako je grupa hrabrih mladića Hrvata na Dračevcu obranila grad? (VIDEO)

Objavljeno

na

U rujnu i listopadu 1991. Zadar je proživljavao možda i svoje najteže trenutke u novijoj povijesti. JNA, popunjena pobunjenim Srbima, žestoko je navalila na grad i njegovo zaleđe. U tim vremenima, koje danas nazivamo Obrana Grada Zadra, ističe se jedan poseban događaj. Uništenje tenka T-55, po gotovo holivudskom scenariju, bilo je presudno.

Danas taj tenk na Dračevcu simbolizira odlučnost hrvatskih branitelja da obrane Zadar. Dvadeset i šest godina poslije, zna se da je tenk uništio pripadnik 4. gardijske brigade Željko Vujić, ali da nije bilo Zadrana Valentina Grdovića, Tomislava Lenkića i Branka Mičića, teško da bi se hrabri Kaštelanin snašao na terenu koji nije poznavao.

Istina o tom događaju 5. listopada 1991. svih ovih godina i nije pretjerano zanimala javnost. Mnogi su se u zadarskim kafićima kitili junaštvom i uništavanjem poznatog tenka, koji je u međuvremenu postao ikona oko koje su se raspredale razne “ratne priče”.

No, prava istina je da je u tom trenutku Zadar obranilo svega osam gardista i pripadnika pričuvnog sastava MUP-a. Među njima su bili ljudi poput Vujića, te pokojnih Andrije Bartulića i Vinka Žuljevića Klice. Likovi koji su nakon rata punili stranice crne kronike, ali 26 godina kasnije, Valentino Grdović prisjeća se kako je mala grupa odvažnih obranila Zadar.

Bartulić je plakao kao malo dijete

– Granatiranje Dračevca koje je počelo oko 12.30 bilo je takvo da se obrana morala povući. U jednom trenutku povukli smo se do Boškovog dućana na Ploči. Zadnji su se povukli Andrija Bartulić i Vinko Žuljević Klica. Bartulić je plakao kao malo dijete rekavši: ‘Dečki mi nemamo što tražiti u Zadru, nego u more pa u Anconu a onda će nas sve pobiti.

Ja neću tako ostaviti svoje kosti da sutra pričaju kako sam pobjegao s položaja na Dračevcu!’ Krenuo je sam na položaj, a ja sam mu rekao da pričeka jer ja sam mještanin i poznajem teren. Uzeli smo svaki po tri bombe. Još me noću bude njegove riječi da mi protiv tenkova, bez ručnog raketnog bacača ‘ose’, nemamo što tražiti pa je dodao: ‘Bacite dvije bombe, a zadnju sebi pod vrat!’, kazivao je Valentino Grdović.

Glavna cesta kroz Dračevac bila je strahovito granatirana pa su se osmorica hrabrih držali kuća ispod ceste. Trčali su kršem najprije do kuće Branka Mičića, gdje je bilo nešto oružja, a onda su ugledali dva tenka koja su se popela na bibinjsko brdo. Tenkovi su držali uperene cijevi svih oružja u skupinu branitelja, ali nisu otvarali vatru.

– Nosili smo tad one zelene uniforme, iste kao i JNA i najvjerojatnije nas nisu odmah prepoznali. Bartulić je rekao da ni pod koju cijenu ne pucamo na tenkove kako se ne bismo otkrili. Ja sam imao kapu s hrvatskom zastavom, ali sam je usput izgubio. Jesmo li njihovi, nisu bili sigurni ni četnici, njih 40-ak kraj svakog tenka. Čak su nam vikali da krenemo s njima u napad pucajući u zrak, slaveći protjerivanje ustaša.

Kad smo im umakli izvan dometa, tenk je ipak opalio granatu u bunker koji je bio ispred nas. Sreća da nismo ušli u njega. Nešto iznad bunkera, ušli smo kroz garažna vrata kuće u izgradnji u kojoj je bio cijeli arsenal. Od bestrzajnih topova do ručnih raketnih bacača. Željko Vujić je uzeo “osu” i dva punjenja. S njim je bio zapovjednik Jozo Šerić.

Prva je promašila, druga pogodila

Doslovce nekoliko sekundi prije četnika, nastavlja Valentino Grdović, hrvatski vojnici došli su do glavnog, nekadašnjeg talijanskog bunkera na Dračevcu. Dok je Grdović gledao kroz okular snajpera, čuo je glas iza sebe: “Stoj! Ruke u vis!” Već se vidio na popisu poginulih, ali ga je spasio jedan hrvatski vojnik koji je pucao u rezervista JNA. Nastao je metež jer je Grdović bježao na jednu stranu, a na drugu su četnici izvlačili svog ranjenog vojnika, još uvijek nesigurni je li Grdović njihov ili neprijatelj.

– U to se pojavio tenk T-55. Sreća naša što je njegov zapovjednik, umjesto PAM-a, u ruci držao video kameru. Da se kojim slučajem dohvatio protuavionskog mitraljeza koji mu je bio tik do ruke, nas više ne bi bilo. Uspio sam se probiti do Željka Vujića i Joze Šerića. Vujić nam je rekao da širom otvorimo usta jer lansiranje rakete iz ‘ose’ proizvodi takvu buku da nam mogu popucati bubnjići i da ne stojimo iza raketnog bacača kako nas plamen ne bi opržio.

Vujić je lansirao prvu raketu koja je promašila. Nakon toga je zavladala čudna tišina u kojoj se čula samo buka tenkovskog motora. Ovog puta Vujić nije puno nišanio. Dignuo se na neke vreće i druga raketa je pogodila cilj. Nastala je strašna eksplozija, a mi smo se grlili i veselili kao mala djeca. Tad je naišao i drugi tenk koji je gurao pogođenog. Nastala je jeza od škripe metala, ali je Vujić napunio ‘osu’ i opalio. Raketa se odbila od kupole i udarila u susjednu kuću, na to su četnici odmah pustili dimnu zavjesu, a taj tenk se nije zaustavio do Babin duba.

‘Sad je trenutak’ – viknuo je Bartulić i krenuli smo u čišćenje. Kuću po kuću. U tom trenutku počeli su raditi i naši minobacači s Ploče koji su tukli 50 – 100 metara ispred nas. To nam je omogućilo da se približimo četnicima.

O njima se ne govori

Kad smo se približavali kućama, mogli smo čuti šuškanje posuđa jer su se četnici već ‘bacili’ u pljačku. Andrija Bartulić je dugim rafalom neutralizirao četnike, ali nam je pobjegao četnik koji je nosio radio-stanicu na sebi. Jozo Šerić nije pucao za njim, misleći da je jedan od naših. Kad smo mu rekli da tamo nema naših, isti četnik teško je ranio Andriju Bartulića, a mene u vrat.

Naši suborci su skočili i počeli bacati bombe preko kuće, kako bi osigurali naše izvlačenje do kombija koji je vrlo brzo stigao. Onako ranjen mogao sam kroz prozor vidjeti kako se rijeka naših gardista vraća na položaje na Dračevcu i to me je preplavilo nekim zadovoljstvom, srećom, osjećajem kojeg i danas ne mogu opisati, stigao je Valentino Grdović na kraj svog sjećanja.

Obrana Zadra u kritičnom trenutku ovisila o hrabrosti i odvažnosti svega osmorice hrvatskih branitelja o kojima se danas ne govori na braniteljskim skupovima, obljetnicama, ali niti u susjedstvu. Grdović kaže da bi mu velika radost bila da se ove godine preživjeli nađu u njegovom dvoru na proslavi teških, ali najslavnijih dana grada Zadra.

Zbog pet godina u ratu jedva pronašao posao!?

Valentino Grdović završio je tesarski zanat, ali je Zadranima poznatiji kao gradski škovacin. Na tu riječ se ne ljuti jer ga svaki dan možemo vidjeti kako čisti Kalelargu. Drugog posla, osim u Čistoći, nigdje nije mogao naći.

– Gdje god sam tražio posao, najprije su me pitali koliko sam proveo u Domovinskom ratu. Kad bih im rekao pet godina, zakolutali bi očima i rekli da ostavim broj mobitela, no nikad se nisu javili. Kad sam bio na razgovoru kod bivšeg direktora Čistoće Tomislava Ćurka on mi je postavio isto pitanje. Slagao sam, rekavši mu da sam u HV-u proveo svega šest mjeseci. Ćurko je rekao da kod njega hrvatski branitelji imaju prednost i ja sam za tjedan dana primljen na posao kao čistač ulica.

Nisam tražio ni mirovinu ni invalidninu, ali me boli odnos prema nama od strane nekih građana. U zadarskoj Čistoći 90 posto čistača ulica su hrvatski branitelji koji su bili u specijalnoj policiji, profesionalnim brigadama i na najtežim bojišnicama. Oni ponosno rade svoj posao i ne busaju se u prsa ‘ratnim’ pričama.

Neki članovi moje obitelji odgovarali su me od istupa u medijima, ali su moja djeca rekla: ‘Idi tata! Reci kako si se borio za Hrvatsku i svoj grad!’ Nekad hrvatski branitelji, danas čistači ulica, ponižava ih se, prijavljuje za svaku sitnicu. Viču za njima da su neradnici. Ja na Kalelargi svašta doživljavam. Takva poniženja ne možete ni zamisliti, a najviše ih dolazi od tzv. lažnih penzionera.

(zadarskilist.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i HDZ-a, najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i vihornoj nacionalnoj povijesti.

S neizmjernom zahvalnošću i ponosom prisjećamo se prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice.

Pod vodstvom dr. Tuđmana, najvećeg državnika u povijesti hrvatskog naroda, Republika Hrvatska međunarodno je priznata, obranjena i oslobođena, a svojom je državotvornom vizijom zacrtao i njen euroatlantski put.

Pod njegovim vodstvom, Hrvatska demokratska zajednica postala je stožerna stranka nacionalnog zajedništva u Domovini, BiH i iseljeništvu, stranka koja je zahvaljujući svojoj snazi okupljanja i mogla povesti hrvatski narod do stoljećima sanjane slobode.

Demokratska, samostalna i neovisna Hrvatska Tuđmanov je trajni spomenik. Neka mu je vječna hvala i slava!

 

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

 

 

Dr. sc. Franjo Tuđman – Veličanstven čovjek u strašnom vremenu

 

 

 

Orban: Ne znam je li to moderno ili nije, ali ja sam uvijek bio prijatelj gospodina Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari