Pratite nas

Povijesnice

5. rujna 1991. – Zarobljen prvi general JNA

Objavljeno

na

Početkom rujna 1991. Zagrebom se šaptalo da je još jedan grad pao u srpske ruke, da su branitelji Gospića razbijeni, a crta obrane pomaknuta prema Karlobagu.

Iz Zagreba je kao pojačanje malobrojnim i slabo naoružanim braniteljima poslano tridesetak pripadnika specijalne bojne Zrinski pod zapovjedništvom Miljenka Filipovića, te dragovoljci iz ATJ Lučko, među kojima su bili Mirko Norac, Miro Laco, Damir i Branko Škara na čelu s Borisom Prebegom.

Oni su se priključili borbenim grupama 117. brigade ZNG-a iz Gospića pod vodstvom Dane i Paje Šimića, Joze Šmuka, Marijana Rogića i Ivice Oreškovića, piše HRT

Njihova prva zajednička akcija bila je velik uspjeh. U koordiniranoj akciji 5. rujna 1991. zarobljen je prvi general jugovojske. Hrvatski vojnici presreli su i zarobili pet oklopnih vozila u kojima je general Trajče Krstevski s tridesetak vojnika išao u pomoć opkoljenoj vojarni u gradu.

General Krstevski bio je poznat hrvatskoj javnosti iz Krvavoga Uskrsa na Plitvicama, kada su njegove postrojbe uspostavile tampon-zonu između srpskih pobunjenika i hrvatskih snaga.

Nakon zarobljavanja prvog jugoslavenskog generala u Domovinskom ratu odmah je reagirala međunarodna zajednica, pa su dan kasnije u Gospiću počeli pregovori o razmjeni. Poslije potpisanog primirja oba su izaslanstva obišla Gospić, Lički Osik, Perušić i druga obližnja mjesta.

No, primirje je potrajalo manje od pola sata, upravo onoliko koliko je trebalo nizozemskom veleposlaniku i izaslaniku Europske zajednice Henryu Waynetsu i jugoslavenskom generalu Andriji Rašeti da helikopterima napuste grad.

Odmah nakon njihova odlaska počelo je ponovno granatiranje Gospića, na koji je u prosjeku padalo više od tisuću granata na dan. Siloviti napad bio je odgovor na zarobljavanje generala Krstevskog, kao i na činjenicu da hrvatske snage u Gospiću, unatoč zapovijedi iz Zagreba, nisu željele vratiti zarobljene transportere.

Dva tjedna poslije hrvatski su vojnici na području Karlovca zarobili još jednog jugo generala. Zarobljavanje zamjenika zapovjednika 5. armijske oblasti, generala Milana Aksentijevića, medijski je odjeknulo znatno jače, te je djelomice zasjenilo uspjeh u Gospiću.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. rujna 1991. – Okupacija Lovinca

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.

Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza ’91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici.

Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.

Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.

Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada.

Ipak pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.

U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45

(HRT)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari