Pratite nas

Povijesnice

5. studenoga 1918. – Talijani okupirali hrvatsku obalu

Objavljeno

na

Završetkom Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija odmah je nakon primirja, koje je 3. studenog 1918. sklopila s formalno još postojećom Austro-Ugarskom, krenula svojom vojskom u zauzimanje Istre i velikih dijelova Dalmacije. To su joj sile Antante, kao nagradu za njezin pristup u savezništvo s Antantom i ulazak u rat protiv svojih bivših saveznika: Austro-Ugarske i Njemačke, obećale tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. Nastupajući kao saveznička vojska Antante, talijanska je vojska zauzela 4. studenog 1918. Pazin, Mali Lošinj, Rijeku i Zadar, 5. studenog Pulu, 6. studenog Šibenik, i tako dalje. Do sredine studenog okupirala je čitavu Istru, a do kraja studenog i Dalmaciju u znatno većem opsegu od onoga koji joj je bio obećan tajnim Londonskim ugovorom.

Usporedo s talijanskom vojnom okupacijom tekla je i vojna okupacija srbijanske vojske, čiji su odredi zaposjeli neke vojvođanske, bosanskohercegovačke i hrvatske gradove s obrazloženjem da imaju zadaću štititi red, mir i sigurnost. Ta područja koja je zaposjela srbijanska vojska poklapala su se s velikosrpskom zamišlju proširene Srbije. Srbijanski je državni vrh računao: ako ne dođe do dogovora o pripajanju cijele Države Slovenaca, Hrvata i Srba Kraljevini Srbiji, da će taj od srbijanske vojske zaposjednuti teritorij sjeverno od Save i Dunava i zapadno od Drine ostati i dalje u sastavu tako prošrene Srbije.

U toj je, za nju preteškoj situaciji, Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristala da se 1. prosinca 1918. bezuvjetno sjedini s Kraljevinom Srbijom pod državnim imenom: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj je vrhovna, vladalačka moć i nadalje ostala u rukama srbijanske kraljevske dinastije Karađorđević.

Pitanje razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca našlo se i u razmatranjima Konferencije mira, koja je započela radom 18. siječnja 1919. u Parizu. Kako je jedan od glavnih pregovarača na toj konferenciji, Woodrow Wilson, predsjednik SAD-a, bio nesklon priznavanju tajnih međunarodnih ugovora, jer se to kosilo s pravom od njegovih četrnaest mirotvornih točaka, koje je proklamirao 8. siječnja 1918., zbog čega nije mogao biti sklon ni priznavanju Londonskog ugovora, nastali su prijepori u pitanju razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se nikako nisu mogli uskladiti. Zbog toga je konferencija zaključila da se pitanje razgraničenja, počev od sredine veljače 1920., izuzme iz njezine nadležnosti i prepusti izravnim pregovorima između tih dviju kraljevina.

Izravni pregovori pregovaračkih delegacija Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca vođeni su najprije 11. svibnja 1920. u Pallanzi, zatim od 5. do 16. srpnja 1920. u Spa, zaključno, od 8. do 12. studenog 1920. u Rapallu. Prema tom sporazumu, potpisanom 12. studenog 1920. u Rapallu, Italiji su pripali cijela Istra (bez jednog dijela Kastavštine), otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i uz njih okolni otočići te grad Zadar s okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., Italije je stekla i grad Rijeku s bližom okolicom.

Progoni i nasilje nad Hrvatima od Istre do Dalmacije

U razdoblju od 4. studenog 1918. do 12. studenog 1920. talijanski je okupacijski režim primijenio mnogobrojna nasilja nad Hrvatima, osobito u Istri: odvodili su u konfinaciju pojedine hrvatske domoljube (radnike, seljake, učitelje, svećenike, odvjetnike…) i to na talijanske otoke Lipari, Ponza i Sardinija, otpuštali su radnike i službenike pulskog Arsenala i drugih industrijskih pogona, napadali su hrvatske prosvjetne i kulturne ustanove (čitaonice, knjižnice, škole, domove i društva), onemogućavali nastavak rada hrvatskih srednjih i osnovnih škola, fizički su zlostavljali nepoćudne pojedince u gradovima i selima. Zbog tih su nasilja tisuće istarskih Hrvata, neki i sa svojim obiteljima, već su tada emigrirale.

Nakon Rapallskog ugovora i provedene aneksije Italiji pripalih dijelova hrvatskog tla, a pogotovo od dolaska fašista na vlast i uspostave fašističkoga pokreta u državi (od 1922. i dalje), nasilja u Istri i na ostalim anektiranim hrvatskim prostorima postala su stalnom politikom talijanskoga fašističkog sustava. Cilj je bio istjerati autohtono hrvatsko stanovništvo ili ga talijanizirati. Slična je politika bila i prema Slovencima u područjim današnje zapadne Slovenije koje je okupirala Italija.

Ukinute su gotovo sve hrvatske osnovne škole. Talijanski jezik postao je službenim u svim javnim ustanovama. Pljačkane su, devastirane ili spaljene mnoge hrvatske ustanove kao i pojedine hrvatske obiteljske kuće te selo Šegotići na Proštini u južnoj Istri. Nastavljeno je konfiniranje Hrvata nepoćudnih vladajućem režimu. Izricane su mnogobrojne zatvorske kazne. Hrvatska su imena i prezimena talijanizirana. Stvarane su fašističke odgojno–obrazovne organizacije koje su imale za svrhu što sustavniju i bržu asimilaciju hrvatske djece i mladeži. Uvedeni su izgoni pojedinih Hrvata preko granice. Uz postojeće sudove organiziran je i Specijalni sud koji je osudio na dugogodišnju robiju velik broj istarskih Hrvata (presudama u Puli 1929. i u Trstu 1930), a petorica su osuđena na smrt. Nametnut je Hrvatima teško podmiriv porez, zbog čega je niz hrvatskih seljaka – ovrhama i javnim dražbama – ostao bez svojih kuća i imanja. U Istru, Rijeku, Zadar i na Lastovo planski su dovođeni Talijani s Apeninskog poluotoka (više od 30.000 samo u Istru) kako bi se što prije izmijenila narodnosna struktura okupiranih i pripojenih područja u korist Talijana. Hrvatske su novine bile zabranjene. Mnogi su hrvatski mladići, ročnici, kao rezervisti, bili mobilizirani i upućivani na ratišta u Albaniju (1935/36), u Španjolsku (1936–1939) ili u nove talijanske vojne pohode u Albaniji (1939), u Grčkoj (1940) i drugdje. (matica.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. – Logor ‘Velepromet’ najveći logor u ovome dijelu Europe nakon Drugoga svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva  (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Franjo Tuđman: Kažu mi da su iz Gruda, Širokog, Posušja, Duvna… a ja u čudu

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom 1990. godine Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine značajno doprinose uspostavi demokracije i višestranačja u Hrvatskoj, djelovanjem najčešće u strankama državotvorne političke orijentacije.

Posebno je velik broj Hrvata iz BiH djelovao u okviru Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je dobila prve parlamentarne izbore u Hrvatskoj sredinom 1990. godine te je potom predvodila hrvatski narod na putu u samostalnost.

Popisi polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“, na kojima je oko 1800 momaka, kazuju da ih je porijeklom iz Bosne i Hercegovine bilo više stotina, odnosno izrazito nerazmjerno postotku bosanskohercegovačkih Hrvata u ukupnom broju hrvatskog naroda. Tako naprimjer u jedinici za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca, odnosno trećoj generaciji tečaja, od 335 polaznika samo 30-ak nije bilo porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Ja se sjećam kada je Predsjednik išao u Rakitje (…) i kad se vratio u Ured pričao je kako je pitao dečke: Odakle si ti? Iz Posušja, odakle ti? Iz Širokog, odakle si ti? Iz Gruda, odakle si ti? Iz Tomislavgrada. Nakon toga je rekao: „Što je ovo, sami Hercegovci?” 90% ljudi je bilo iz BiH (…) Tako je to tada bilo, ja to ne želim potencirati zato što sam ja iz Hercegovine. Dragovoljci iz Hercegovine vidjeli su da stiže hrvatska država te su govorili idemo ginuti, pa što bude! Ja se sjećam, Predsjednik je bio u čudu, i to najozbiljnije.

On je znao da s Gojkom kao ministrom obrane može kontrolirati te ljude, što je užasno bitno, inače bi se konci pogubili, otišlo bi to Bog zna kud. Nitko nije slušao na ratištu (…) Gojka se slušalo, vojska je Gojka slušala i cijenili su ga, i kad je god trebalo nešto riješiti na ratištu, mislim da nijedan drugi ministar obrane ne bi uspio što je Gojko uspijevao (…) Na ratištu, neki bitni, oni koji su vodili vojsku, odnosno glavne brigade, slušali su Gojka. On je jednostavno bio ta čvrsta sigurna veza između vojske i Predsjednika.

Mislim da ne treba nikome posebno isticati da bez tih 1800 momaka, svojevrsnih „hrvatskih spartanaca“, i njihove spremnosti da se u presudnom povijesnom trenutku suprostave pobunjenim Srbima i Jugoslavenskoj narodnoj armiji, danas ne bi bilo slobodne Hrvatske, a posljedično ni samostalne Bosne i Hercegovine. Presudno je također da su hrvatski policajci u takvim okolnostima vjerovali političarima koji ih predvode.

Prema podacima koji dolaze iz relevantnih krugova, 64% poginulih branitelja iz Oružanih snaga RH porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da bi navedene podatke trebalo svakako i znanstveno verificirati.

Ivana Njavro/Braniteljski.hr

 

Od 1800 prvih dobrovoljaca, 480 ih je došlo iz Širokog Brijega i okolice

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari