Pratite nas

Povijesnice

5. studenoga 1918. – Talijani okupirali hrvatsku obalu

Objavljeno

na

Završetkom Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija odmah je nakon primirja, koje je 3. studenog 1918. sklopila s formalno još postojećom Austro-Ugarskom, krenula svojom vojskom u zauzimanje Istre i velikih dijelova Dalmacije. To su joj sile Antante, kao nagradu za njezin pristup u savezništvo s Antantom i ulazak u rat protiv svojih bivših saveznika: Austro-Ugarske i Njemačke, obećale tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. Nastupajući kao saveznička vojska Antante, talijanska je vojska zauzela 4. studenog 1918. Pazin, Mali Lošinj, Rijeku i Zadar, 5. studenog Pulu, 6. studenog Šibenik, i tako dalje. Do sredine studenog okupirala je čitavu Istru, a do kraja studenog i Dalmaciju u znatno većem opsegu od onoga koji joj je bio obećan tajnim Londonskim ugovorom.

Usporedo s talijanskom vojnom okupacijom tekla je i vojna okupacija srbijanske vojske, čiji su odredi zaposjeli neke vojvođanske, bosanskohercegovačke i hrvatske gradove s obrazloženjem da imaju zadaću štititi red, mir i sigurnost. Ta područja koja je zaposjela srbijanska vojska poklapala su se s velikosrpskom zamišlju proširene Srbije. Srbijanski je državni vrh računao: ako ne dođe do dogovora o pripajanju cijele Države Slovenaca, Hrvata i Srba Kraljevini Srbiji, da će taj od srbijanske vojske zaposjednuti teritorij sjeverno od Save i Dunava i zapadno od Drine ostati i dalje u sastavu tako prošrene Srbije.

U toj je, za nju preteškoj situaciji, Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristala da se 1. prosinca 1918. bezuvjetno sjedini s Kraljevinom Srbijom pod državnim imenom: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj je vrhovna, vladalačka moć i nadalje ostala u rukama srbijanske kraljevske dinastije Karađorđević.

Pitanje razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca našlo se i u razmatranjima Konferencije mira, koja je započela radom 18. siječnja 1919. u Parizu. Kako je jedan od glavnih pregovarača na toj konferenciji, Woodrow Wilson, predsjednik SAD-a, bio nesklon priznavanju tajnih međunarodnih ugovora, jer se to kosilo s pravom od njegovih četrnaest mirotvornih točaka, koje je proklamirao 8. siječnja 1918., zbog čega nije mogao biti sklon ni priznavanju Londonskog ugovora, nastali su prijepori u pitanju razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se nikako nisu mogli uskladiti. Zbog toga je konferencija zaključila da se pitanje razgraničenja, počev od sredine veljače 1920., izuzme iz njezine nadležnosti i prepusti izravnim pregovorima između tih dviju kraljevina.

Izravni pregovori pregovaračkih delegacija Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca vođeni su najprije 11. svibnja 1920. u Pallanzi, zatim od 5. do 16. srpnja 1920. u Spa, zaključno, od 8. do 12. studenog 1920. u Rapallu. Prema tom sporazumu, potpisanom 12. studenog 1920. u Rapallu, Italiji su pripali cijela Istra (bez jednog dijela Kastavštine), otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i uz njih okolni otočići te grad Zadar s okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., Italije je stekla i grad Rijeku s bližom okolicom.

Progoni i nasilje nad Hrvatima od Istre do Dalmacije

U razdoblju od 4. studenog 1918. do 12. studenog 1920. talijanski je okupacijski režim primijenio mnogobrojna nasilja nad Hrvatima, osobito u Istri: odvodili su u konfinaciju pojedine hrvatske domoljube (radnike, seljake, učitelje, svećenike, odvjetnike…) i to na talijanske otoke Lipari, Ponza i Sardinija, otpuštali su radnike i službenike pulskog Arsenala i drugih industrijskih pogona, napadali su hrvatske prosvjetne i kulturne ustanove (čitaonice, knjižnice, škole, domove i društva), onemogućavali nastavak rada hrvatskih srednjih i osnovnih škola, fizički su zlostavljali nepoćudne pojedince u gradovima i selima. Zbog tih su nasilja tisuće istarskih Hrvata, neki i sa svojim obiteljima, već su tada emigrirale.

Nakon Rapallskog ugovora i provedene aneksije Italiji pripalih dijelova hrvatskog tla, a pogotovo od dolaska fašista na vlast i uspostave fašističkoga pokreta u državi (od 1922. i dalje), nasilja u Istri i na ostalim anektiranim hrvatskim prostorima postala su stalnom politikom talijanskoga fašističkog sustava. Cilj je bio istjerati autohtono hrvatsko stanovništvo ili ga talijanizirati. Slična je politika bila i prema Slovencima u područjim današnje zapadne Slovenije koje je okupirala Italija.

Ukinute su gotovo sve hrvatske osnovne škole. Talijanski jezik postao je službenim u svim javnim ustanovama. Pljačkane su, devastirane ili spaljene mnoge hrvatske ustanove kao i pojedine hrvatske obiteljske kuće te selo Šegotići na Proštini u južnoj Istri. Nastavljeno je konfiniranje Hrvata nepoćudnih vladajućem režimu. Izricane su mnogobrojne zatvorske kazne. Hrvatska su imena i prezimena talijanizirana. Stvarane su fašističke odgojno–obrazovne organizacije koje su imale za svrhu što sustavniju i bržu asimilaciju hrvatske djece i mladeži. Uvedeni su izgoni pojedinih Hrvata preko granice. Uz postojeće sudove organiziran je i Specijalni sud koji je osudio na dugogodišnju robiju velik broj istarskih Hrvata (presudama u Puli 1929. i u Trstu 1930), a petorica su osuđena na smrt. Nametnut je Hrvatima teško podmiriv porez, zbog čega je niz hrvatskih seljaka – ovrhama i javnim dražbama – ostao bez svojih kuća i imanja. U Istru, Rijeku, Zadar i na Lastovo planski su dovođeni Talijani s Apeninskog poluotoka (više od 30.000 samo u Istru) kako bi se što prije izmijenila narodnosna struktura okupiranih i pripojenih područja u korist Talijana. Hrvatske su novine bile zabranjene. Mnogi su hrvatski mladići, ročnici, kao rezervisti, bili mobilizirani i upućivani na ratišta u Albaniju (1935/36), u Španjolsku (1936–1939) ili u nove talijanske vojne pohode u Albaniji (1939), u Grčkoj (1940) i drugdje. (matica.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Objavljeno

na

Objavio

U strogom centru Zagreba 18. veljače 1931. policijski agenti kraljeve Jugoslavije Ljubomir Belošević i Branko Zweger napali su hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti».

Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu, dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti…

IN MEMORIAM – dr. Milan Šufflay (Lepoglava, 9. studenog 1879. – Zagreb, 19. veljače 1931.)

“Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad” – Piše jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih pisaca dr. Milan Šufflay.

Režim komunističke Jugoslavije je ne samo fizički, nego i intelektualno nastojao likvidirati Šufflaya, izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz hrvatske povijesti i narodne svijesti.

Znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay temelj svojih političkih pogleda uvijek je pronalazio u povijesti.

Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo. Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku – protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «… mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo ‘Jugoslavije’. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».

Na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, ondašnji jugoslavenski režim fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu .Tako se jugosloveni rješavaju svojih protivnika.Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.

Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo.

Oni koji ne poznaju svoju povijest osuđeni su na njeno ponavljane, a oni koji ne uče iz svojih grešaka na i trajnu glupost.

Željan Jurlin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. veljače 2001. umro general Zvonimir Červenko

Objavljeno

na

Objavio

Zvonimir Červenko, jedan od najboljih generala koji su Hrvatsku vojsku vodili do pobjede u Domovinskom ratu, preminuo je 17. veljače 2001. Červenko, rođen 1926., od rane dobi pokazivao je smisao za vojni poziv.

Karijeru je započeo u mornaričkoj školi, bio je jedan od najboljih polaznika vojne akademije te je kao najperspektivniji kadar JNA dogurao do čina potpukovnika.

Punih 19 godina bio je predavač na zagrebačkoj Vojno-tehničkoj akademiji, usavršavao se u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. No zbog jasno izraženih domoljubnih stavova postao je žrtva obračuna Josipa Broza s Hrvatskim proljećem te je osuđen na godinu i pol strogog zatvora, uz gubitak čina i prava na mirovinu. U nemilosti sustava, do demokratskih promjena preživljavao je među ostalim ubirući novac za TV pretplatu.

Početkom rata predsjednik Tuđman nudio mu je mjesto ministra obrane, što je Červenko odbio rekavši da je vojnik, a ne političar. Ipak kao sekretar obrane Zagreba organizirao je blokadu vojarni i potaknuo osnivanje 14 zagrebačkih brigada.

Ubrzo je postao zamjenik načelnika Glavnog stožera za domobranstvo te pročelnik Vojnog kabineta predsjednika Republike. Zbog skromnosti i neposrednosti Zvonimir Červenko bio je jedan od najomiljenijih hrvatskih generala.

Nagrada za bogato vojno iskustvo i znanje uslijedila je 1995. kada ga je kao generala zbora vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Franjo Tuđman, umjesto generala Janka Bobetka, imenovao načelnikom Glavnog stožera.

Nakon odlično izvedene operacije Bljesak, kojom je kao načelnik rukovodio Bobetko, operaciju Oluja vodio je Zvonimir Červenko. Ipak uvijek je isticao kako za uspjeh pohvale zaslužuju časnici i vojnici kojima je zapovijedao.

“Červenko je bio vođa, legenda Domovinskog rata, ponizan, skroman, ali velik čovjek. On je paradigma hrvatskog branitelja i stvarni simbol pobjedničke Hrvatske vojske. Povijest je htjela da upravo taj čovjek bude na čelu vojske u vrijeme operacije Oluja, koju danas proučavaju najveći vojni stručnjaci”, rekao je lani ministar obrane Damir Krstičević u povodu obilježavanja 28. godišnjice ustrojavanja Glavnog stožera Oružanih snaga RH na vojnom učilištu Dr. Franjo Tuđman gdje je održan okrugli stol o generalu Zvonimiru Červenku.

Za izniman doprinos u obrani suvereniteta Hrvatske odlikovan je najvišim državnim odličjima. Čestiti general Zvonimir Červenko umro je u 76. godini te je uz najviše počasti pokopan u Aleji hrvatskih velikana na zagrebačkom Mirogoju. (HRT/Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari