Pratite nas

Povijesnice

5. studenoga 1918. – Talijani okupirali hrvatsku obalu

Objavljeno

na

Završetkom Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija odmah je nakon primirja, koje je 3. studenog 1918. sklopila s formalno još postojećom Austro-Ugarskom, krenula svojom vojskom u zauzimanje Istre i velikih dijelova Dalmacije. To su joj sile Antante, kao nagradu za njezin pristup u savezništvo s Antantom i ulazak u rat protiv svojih bivših saveznika: Austro-Ugarske i Njemačke, obećale tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. Nastupajući kao saveznička vojska Antante, talijanska je vojska zauzela 4. studenog 1918. Pazin, Mali Lošinj, Rijeku i Zadar, 5. studenog Pulu, 6. studenog Šibenik, i tako dalje. Do sredine studenog okupirala je čitavu Istru, a do kraja studenog i Dalmaciju u znatno većem opsegu od onoga koji joj je bio obećan tajnim Londonskim ugovorom.

Usporedo s talijanskom vojnom okupacijom tekla je i vojna okupacija srbijanske vojske, čiji su odredi zaposjeli neke vojvođanske, bosanskohercegovačke i hrvatske gradove s obrazloženjem da imaju zadaću štititi red, mir i sigurnost. Ta područja koja je zaposjela srbijanska vojska poklapala su se s velikosrpskom zamišlju proširene Srbije. Srbijanski je državni vrh računao: ako ne dođe do dogovora o pripajanju cijele Države Slovenaca, Hrvata i Srba Kraljevini Srbiji, da će taj od srbijanske vojske zaposjednuti teritorij sjeverno od Save i Dunava i zapadno od Drine ostati i dalje u sastavu tako prošrene Srbije.

U toj je, za nju preteškoj situaciji, Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristala da se 1. prosinca 1918. bezuvjetno sjedini s Kraljevinom Srbijom pod državnim imenom: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj je vrhovna, vladalačka moć i nadalje ostala u rukama srbijanske kraljevske dinastije Karađorđević.

Pitanje razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca našlo se i u razmatranjima Konferencije mira, koja je započela radom 18. siječnja 1919. u Parizu. Kako je jedan od glavnih pregovarača na toj konferenciji, Woodrow Wilson, predsjednik SAD-a, bio nesklon priznavanju tajnih međunarodnih ugovora, jer se to kosilo s pravom od njegovih četrnaest mirotvornih točaka, koje je proklamirao 8. siječnja 1918., zbog čega nije mogao biti sklon ni priznavanju Londonskog ugovora, nastali su prijepori u pitanju razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se nikako nisu mogli uskladiti. Zbog toga je konferencija zaključila da se pitanje razgraničenja, počev od sredine veljače 1920., izuzme iz njezine nadležnosti i prepusti izravnim pregovorima između tih dviju kraljevina.

Izravni pregovori pregovaračkih delegacija Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca vođeni su najprije 11. svibnja 1920. u Pallanzi, zatim od 5. do 16. srpnja 1920. u Spa, zaključno, od 8. do 12. studenog 1920. u Rapallu. Prema tom sporazumu, potpisanom 12. studenog 1920. u Rapallu, Italiji su pripali cijela Istra (bez jednog dijela Kastavštine), otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i uz njih okolni otočići te grad Zadar s okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., Italije je stekla i grad Rijeku s bližom okolicom.

Progoni i nasilje nad Hrvatima od Istre do Dalmacije

U razdoblju od 4. studenog 1918. do 12. studenog 1920. talijanski je okupacijski režim primijenio mnogobrojna nasilja nad Hrvatima, osobito u Istri: odvodili su u konfinaciju pojedine hrvatske domoljube (radnike, seljake, učitelje, svećenike, odvjetnike…) i to na talijanske otoke Lipari, Ponza i Sardinija, otpuštali su radnike i službenike pulskog Arsenala i drugih industrijskih pogona, napadali su hrvatske prosvjetne i kulturne ustanove (čitaonice, knjižnice, škole, domove i društva), onemogućavali nastavak rada hrvatskih srednjih i osnovnih škola, fizički su zlostavljali nepoćudne pojedince u gradovima i selima. Zbog tih su nasilja tisuće istarskih Hrvata, neki i sa svojim obiteljima, već su tada emigrirale.

Nakon Rapallskog ugovora i provedene aneksije Italiji pripalih dijelova hrvatskog tla, a pogotovo od dolaska fašista na vlast i uspostave fašističkoga pokreta u državi (od 1922. i dalje), nasilja u Istri i na ostalim anektiranim hrvatskim prostorima postala su stalnom politikom talijanskoga fašističkog sustava. Cilj je bio istjerati autohtono hrvatsko stanovništvo ili ga talijanizirati. Slična je politika bila i prema Slovencima u područjim današnje zapadne Slovenije koje je okupirala Italija.

Ukinute su gotovo sve hrvatske osnovne škole. Talijanski jezik postao je službenim u svim javnim ustanovama. Pljačkane su, devastirane ili spaljene mnoge hrvatske ustanove kao i pojedine hrvatske obiteljske kuće te selo Šegotići na Proštini u južnoj Istri. Nastavljeno je konfiniranje Hrvata nepoćudnih vladajućem režimu. Izricane su mnogobrojne zatvorske kazne. Hrvatska su imena i prezimena talijanizirana. Stvarane su fašističke odgojno–obrazovne organizacije koje su imale za svrhu što sustavniju i bržu asimilaciju hrvatske djece i mladeži. Uvedeni su izgoni pojedinih Hrvata preko granice. Uz postojeće sudove organiziran je i Specijalni sud koji je osudio na dugogodišnju robiju velik broj istarskih Hrvata (presudama u Puli 1929. i u Trstu 1930), a petorica su osuđena na smrt. Nametnut je Hrvatima teško podmiriv porez, zbog čega je niz hrvatskih seljaka – ovrhama i javnim dražbama – ostao bez svojih kuća i imanja. U Istru, Rijeku, Zadar i na Lastovo planski su dovođeni Talijani s Apeninskog poluotoka (više od 30.000 samo u Istru) kako bi se što prije izmijenila narodnosna struktura okupiranih i pripojenih područja u korist Talijana. Hrvatske su novine bile zabranjene. Mnogi su hrvatski mladići, ročnici, kao rezervisti, bili mobilizirani i upućivani na ratišta u Albaniju (1935/36), u Španjolsku (1936–1939) ili u nove talijanske vojne pohode u Albaniji (1939), u Grčkoj (1940) i drugdje. (matica.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Građani Zagreba stali pred tenkove ‘JNA’ iz ‘Maršalke’ (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

2. srpnja 1991. – Sukob kod Maršalke

Rat koji je zahvatio Hrvatsku prelio se 2. srpnja 1991. i na ulice grada Zagreba.

Pokreti oklopnih vozila u novozagrebačkoj vojarni „Maršal Tito“ bili su jasna najava da se, navodno u svrhu intervencije u Sloveniji, Jugoslavenska narodna armija sprema za izlazak tenkovima.

„Maršalka“ bila je jedna od najvećih vojarni u Hrvatskoj, ujedno regionalni centar 5. Vojnog Okruga i 10. Korpusa, te manjih potpornih jedinica, samim time i velika prijetnja Zagrebu. Vojarnu su okružili pripadnici 1. i 2. brigade Zbora narodne garde i policije, ali i velik broj stanovnika Novog Zagreba.

Most mladosti i Most slobode preventivno su minirani i postavljene su improvizirane zapreke; kamioni i cisterne. Tijekom prijepodneva kolona vozila i sedam tenkova krenuli su iz vojarne, više puta pokušavajući probiti blokadu. Muškarci i žene, stari i mladi zaustavljali su ih svim sredstvima; žene su stale pred vozila na koja se bacalo kamenje, ali i molotovljevi kokteli.

Vojska je pucala u zrak, u sukobu su poginula dva vojnika JNA i civil Raveno Čuvalo, a ranjeno je više osoba. Građani Zagreba time su osujetili namjere JNA čije su oklopne snage nezadovoljstvo iskalile kod Jastrebarskog gdje su, vozeći se prema Sloveniji, oštetile mnogo vozila lokalnog stanovništva.

U susjednoj državi poginuo je veći broj pripadnika JNA i slovenske Teritorijalne obrane, a načelnik Generalštaba, general pukovnik Blagoje Adžić, na Dnevniku TV Beograda proglasio je nastavak rata u Sloveniji. Ipak, rat u Sloveniji primicao se kraju, dok se u Hrvatskoj rasplamsavao.

Na svim područjima srpske pobune intenzivirani su sukobi, osobito u Banovini i istočnoj Slavoniji. Početkom srpnja u pokušaju smirivanja krizne situacije poginuo je i načelnik Policijske uprave Osijek Josip Reihl-Kir.

Pripadnik rezervnog sastava MUP-a otvorio je vatru na Reihl-Kirovo vozilo, pri čemu su još poginuli i osječki dužnosnici Goran Zobundžija te Milan Knežević, a teško je ranjen Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednice Tenje. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

1. srpnja 1992. Započela operaciju ‘Tigar’

Objavljeno

na

Objavio

Nakon niza uspješnih akcija na Južnom bojištu i Dubrovniku, provedenih tijekom svibnja i lipnja, Hrvatska vojska započela je 1. srpnja operaciju Tigar, koja je završena 13. srpnja 1992., piše hrt.hr

Glavni cilj bio je ovladati visovima iznad Dubrovnika, potisnuti okupatora na južni rub Popova polja te uspostaviti položaje za oslobađanje Konavala. Nositelji operacije bile su 1., 2. i 4. gardijska brigada. Najzahtjevniju zadaću imala je 3. bojna 4. brigade koja je više puta napadala Golubov kamen, golemi brdski masiv koji je agresoru omogućavao kontrolu jedine prometnice prema Dubrovniku.

U teškim borbama poginulo je 11 pripadnika 4. brigade. 1. brigada uspješno je oslobađala prostor od Slanog prema Popovu polju, unatoč tomu što je okupator pružio žilav otpor na svakoj koti, izvodeći protunapade. Tigrovi su uz gubitke ostvarili ciljeve pri čemu se kao vrstan zapovjednik istaknuo Damir Tomljanović Gavran.

Vrlo zahtjevnu zadaću, uz 10 poginulih pripadnika u teškim borbama, odradila je 2. brigada Gromovi, koja je zauzela važno uporište Ivanicu. Specijalna postrojba Glavnog stožera, bojna Zrinski, također je imala istaknutu ulogu u akcijama, a napredovanje gardijskih brigada pratile su i osiguravale pričuvne postrojbe. U operaciji Tigar prvi  su put djelovali MIG-ovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Oklopništvo se posebno iskazalo, ponajviše u borbama za selo Uskoplje i Ivanicu. Unatoč teško prohodnom brdskom terenu zapovjednik oklopne satnije 4. brigade Andrija Matijaš Pauk organizirao je tenkovski napad trasom stare pruge Uskoplje-Dubrovnik, pri čemu su ciljevi gađani izravno u pokretu. Tako je razbijen centar neprijateljskog topništva što je omogućilo napredovanje 2. i 4. brigade prema Ivanici.

Slijedili su osvetnički udari topništva agresora, ali bez učinka jer je operacija Tigar samo jedna u nizu mukotrpno odrađenih etapa koje su rezultirale oslobađanjem cijelog dubrovačkog zaleđa.

Poginuli pripadnici 2.A Brigade “Gromovi” – najbolji sinovi hrvatskog naroda

Pokoj vječni daruj im Gospodine!

I svjetlost vječna svjetlila im!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari