Pratite nas

Kronika

50 godišnjica ubojstva hrvatskih vođa u Munchenu

Objavljeno

na

Danas, 26. listopada 2018. godine, navršava se točno 50 godina od ubojstva hrvatskih domoljuba Mile Rukavine, Krešimira Tolja i Vida Maričića u Münchenu. Svu trojicu ubili su atentatori Udbe.

”Ličanin Mile Rukavina, rođen 2. kolovoza 1910. pokraj Gospića, bio je časnik Hrvatskih oružanih snaga (HOS) u Drugom svjetskom ratu. Uspio je preživjeti Bleiburg i jedno vrijeme povučeno živjeti u Austriji. Kada je Jugoslavija 1954. godine zatražila njegovo izručenje, Rukavina je preselio u njemački gradić Schongau. Nakon nekog vremena preuzeo je vodstvo HOP-ove podružnice Ujedinjeni Hrvati Njemačke (UHNj).

Hercegovac Krešimir Tolj, rođen 25. siječnja 1938. u Veljacima pokraj Ljubuškoga, prekinuo je u rujnu 1958. studij medicine u Zagrebu i pobjegao u Njemačku.

Učlanio se u UHNj i ubrzo postao glavni urednik organizacijskog glasila Hrvatska Sloboda. Slavonac Vid Maričić, rođen 3. kolovoza 1946. u  Selcima Đakovačkim, emigrirao je s bratom Blažom 1964. u Francusku. U Marseilleu, gdje se već nalazio njihov treći brat Nikola, učlanio se u francuski ogranak HOP-a Ujedinjeni Hrvati Francuske (UHF).

Nakon dvije godine dobio je odobrenje za useljenje u Australiju. U Sydneyu je Vid Maričić upoznao članove Hrvatske mladeži Uzdanica i preko njih HRB-ov program političko-osloboditeljskog djelovanja. On im se pridružio te je već nakon nekoliko mjeseci dobio zadatak da se vrati u Europu i stupi u kontakt s Milom Rukavinom.

Premda je Rukavina putem povjerljivog suradnika Dane Šarca već blisko surađivao s vođama HRB-a u Njemačkoj, Maričić je trebao Rukavini prenijeti formalnu poruku o suradnji, i to s određenim preporukama za moderniziranje političkog programa, redefiniranje napadačkih ciljeva i konspirativni rad. Maričić je stigao u München 25. listopada 1968. i već sljedećeg dana dogovorio sastanak s Rukavinom u prostorijama sjedišta UHNj i uredništva Hrvatske Slobode u ulici Paul Heyse Strasse br. 25. Rukavina se, nakon jutarnjeg posjeta restoranu hrvatskog emigranta Mate Prke, 26. listopada 1968. uputio na sastanak s Maričićem.

U redakcijskim prostorijama zatekao se i Krešimir Tolj. Nakon petnaestak minuta u prostorije je upala skupina Udbinih atentatora i ubila svu trojicu. Prema izjavama visokih dužnosnika udbe, kako o atentatu na obitelj Deželić 1965. tako i o ubojstvu Mile Rukavine, Krešimira Tolja i Vida Maričića 1968., više bi trebao znati tadašnji inspektor Drugog odjela udbe za Hrvatsku, Milan Tatalović, stoji u knjizi ”HRB – Rat prije rata”, Bože Vukušića, izdanoj u lipnju 2010. godine.

Mi Hrvatski Domoljubi i Borci za Hrvatsku polozilismo Vijenac I zapalili Svijece na Grob
Mile Rukavine Ante Kostica te I ostalim Borcima koji su dali zivote za Hrvatsku nije nas bilo puno ali skromno i skruseno pomolili
smo se za njihove duše.
Počivali u miru Božjem

Petar Penava Munchen

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945. u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Objavio

Ove nedjelje, 19. svibnja 2019 godine, kod spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945. te ekshumiranih iz masovne grobnice u Gornjoj Kustošiji, već tradicionalno je obilježen Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija.

Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. svibnja 1945. partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv. Duhu.

Osobe upućene u ove zločine govore da su zločine izvršili pripadnici 13. proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.
Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija. Među sudionicima je bio i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović kao i predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Gjuro Knezičić.

Kod spomen-obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale. Svetu Misu je predvodio vlč Robert Šreter, župnik u Šestinama održavši nadahnutu propovijed u kojoj je naveo da je ubijanje koje se dogodilo 1945 bio je ples sotonskog zla. To je bio rezultat mržnje, kazne i odmazde, a mi smo se okupili u ljubavi. Naglasio je da, iako smo razočarani u ljudsku pravdu i hrvatsku pravdu, nemojmo pokleknuti i izgubiti vjeru u Božju pravdu, jer svi na kraju stanu pred sud Božji. I oni koji su 1945 ubijali u mržnji. U propovijedi nas je pozvao da vjerujemo Bogu, od njega se ne može sakriti niti jedan zločin. Pozvao nas je da ne dopustimo da nam iz srca otmu vjeru jer vjera nas je jedina do sada i sačuvala. Naveo je da će možda Bog jednom reći da su Hrvati čudan narod koji radi protiv samoga sebe. Vjerujmo Bogu.

U propovijedi je spomenuo i bl. Alojzija Stepinca rekavši da će on biti proglašen svetim ako ne danas onda sutra. A. Stepinac je žrtva na koju se okomilo sotonsko zlo.

Svi su mu radili o glavi, sve tri države jer je bio vjeran Bogu, a Bog je jači od politike i jači je od sotonskog zla. Bl. Alojzije nije se odrekao ni vjere ni Boga ni u najtežim trenucima. Krenimo za bl. Alojzije Stepincom koliko god to koštalo.

Nakon svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Gorski kotar: ‘To je vojska’. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca

Objavljeno

na

Objavio

Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrepu u Gorskom kotaru, na šumskim pravcima kojima dosad možda nikad nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No, ono što ostavljaju iza sebe, na tom putu, izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnute kuće ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem, piše Večernji List.

Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj je novo središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču… Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo. Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled… Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.

– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže Večernjem vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?

– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Izađe van. Ili što ako su sada u toj kući. Što činiti. Čekamo hoće li tko izaći iz kuće. – Moram kucati na vrata vlastite kuće… – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak. – Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice, piše Večernji.

Reporteri Večernjeg su se spustili u obližnji bistro Mrzlica.

Gazdarica Snježana kaže: – Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana, piše u reportaži Večernjeg lista.

Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje: – Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to… Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari