Pratite nas

Kolumne

50 nijansi crno-crvene našeg Hitlerjugenda Miljenka Jergovića

Objavljeno

na

Miljenko Jergović se opet raspojasao. Pišući o neopravdanom napadanju ljevice na književnika Envera Čolakovića kojeg Miljenko brani, on je umjesto po uzroku njegove teme paradoksalno udario po onima koji književnika također brane. Vjerojatno zbog balansiranja vlastite ravnoteže između onog što je Jergović nekada bio i onog za što se danas silno predstavlja.

 „Desničari, pogotovu u nas, imaju pravo da budu nenačitani ignoranti, koje ne zanimaju nikakvi estetski i umjetnički kriteriji“, kaže Miljenko Jergović ali napredna i kulturna ekipa s ljevice, u koju se Jergović iz Hitlerjugenda transferirao, nešto je drugo. Ljevičari, međutim, nemaju to pravo“.

Što reći na ovo nego „Meni se nepogrješivo plače“. Kad god se jadni Miljenko u crvenu odjeću skocka njemu iz hlača izviri crna nacistička potkošulja.

Zvonimir Despot – „Odakle ta nasušna Jergovićeva potreba za stalnim obračunom s nacizmom, kukastim križevima i sličnome? Nije li možda korijen u njegovoj prošlosti, još u njegovoj mladosti, kad je volio tu ikonografiju, kad je bio i sudionik “fašističkog rođendana” u Sarajevu, a danas je postao dežurni društveni higijeničar? Nisu li sve te njegove javne predstave njegova stalna potreba da dokaže i pokaže kako današnji Jergović nema veze s davnim Jergovićem? Nije li to neprestano “pranje” samoga sebe?”

Ivo Lučić – „Beogradska Politika objavila je 7. siječnja 1987. članak „Maskenbal u crnim košuljama” iz kojega je tadašnja jugoslavenska javnost saznala za „neobičnu provokaciju u Sarajevu”, kako je pisalo u nadnaslovu. Radilo se o rođendanskoj proslavi u stanu „jedne poznate porodice” u Sarajevu, gdje su sudionici slavlja bili obučeni u neku vrstu nacističkih odora, odnosno crnih košulja s kukastim križevima. Navedeno je da su se na okupu našla djeca iz „boljih” i „viših” obitelji.”

Tko se želi detaljnije informirati može na ovom linku VL-a:

Red bi bilo pročitati sa čime je sarajevski Hitlerjugend Jergović istamburao konzervativce i zbog čega su ljevičari, poput njega, pametni i napredni.

ZA JUTARNJI LIST PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ: EVO TKO JE ZAISTA BIO ENVER ČOLAKOVIĆ 

Ne znam koji su motivi predlagača – a taj je, izgleda, Milan Bandić- da se jedan zagrebački park, ustvari parkić, nazove imenom Envera Čolakovića. Ali ne vjerujem da je gospon gradonačelnik ikad čitao Čolakovićev najpoznatiji roman “Legenda o Ali-paši”. Kako on, tako ni bilo tko u upravi grada. I to je ono što je zajedničko predlagaču i onima koji su se prijedlogu žestoko usprotivili, nalazeći u Čolakoviću isključivo kulturnog atašea Nezavisne Države Hrvatske, u Budimpešti 1944. Čini se da su se saznanja predlagača, kao i saznanja njegovih osporavatelja, skandaliziranih nad sadržinom prijedloga, zasnivala i zaustavila u onom što se nabrzinu moglo pročitati na Wikipediji.

Na hrvatskoj, proustaškoj inačici ove internetske antienciklopedije, tako piše da je Čolaković bio “hrvatski i mađarski pjesnik, dramaturg, esejist, pisac proznih djela, romana, novela, dnevnika i slično”, dok je u natuknici bosanske Wikipedije, nadahnutoj bošnjačkom nacionalnom i nacionalističkom ideologijom, zapisano da je Čolaković “bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevodilac”, pisac eseja “u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka”, a “najpoznatiji po svom romanu ‘Legenda o Ali-paši’ iz 1944, objavljenom na bosanskom jeziku”. Jednima je “i mađarski”, samo da ne bi bio bosanski i bošnjački, dok drugima ne samo da s Hrvatima nema nikakve, osim, možda, boravišne veze, nego je 1944, usred Pavelićeva Zagreba, objavio roman “na bosanskom jeziku”… Valjda po korienskom, tada zapovjeđenom i jedinom dopuštenom, pravopisu…

Enver Čolaković rodio se u Budimpešti, od majke Madžarice i oca razvlašćenog bosanskog bega. Od rođenja bilingvalan, školovao se najprije na materinjem, pa na očinjem jeziku, gimnaziju završio u Budimpešti, poslije studirao matematiku i fiziku u Budimpešti i Beogradu, pod stare dane u Zagrebu diplomirao povijest. Treći jezik mu je, u skladu s onodobnim građanskim navadama, bio njemački. Ovo sve vrijedi napominjati, jer određuje te, povratno, ilustrira Čolakovićev ne samo kulturni i nacionalni, nego i svjetonazorski i politički okvir. Bio je vrlo kultiviran, široko zainteresiran i obrazovan pisac, neki naš Sándor Márai, duboke građanske ukorijenjenosti i povremene vrlo kontrolirane folklorne inspiracije. “Legenda o Ali-paši”, koju je pisao dugo, a objavio u nedoba, za njega fatalne 1944. godine, nesumnjivo je, i bez konkurencije, najznačajniji i najdojmljiviji roman objavljen u četiri godine trajanja Nezavisne Države Hrvatske.

Temom sarajevski i šire bosanski, za glavnog junaka ima sirotog hamalina Aliju i prati njegov neravan i proturječan put prema bogatstvu i sreći. Alija je pusta i naivna dobričina, ali Čolakovićev romaneskni okvir nije nimalo naivan, premda je u našim književnostima – a Čolaković, ako ćemo po pravdi, ali i po piščevoj sudbini, pripada i hrvatskoj, i bosanskoj, i bošnjačkoj književnosti – iznimno neobičan i netipičan. Taj okvir unutar kojeg on pripovijeda život i priključenija Alije Lepira on dijeli sa Sándorom Márai​jem, svojim madžarskim suvremenikom, a obojica ga baštine od klasika te velike književnosti Gyule Krúdy​ja.

Kako je “Legenda o Ali-paši” bila dočekana u ustaškim Zagrebu i Sarajevu 1944? Vremena je bilo sasvim dovoljno da se pročita taj osrednje debeli roman, objavljen prije sva tri Andrićeva romana, ali već u čitateljskoj epohi koja je Andrićem bila značajno određena, kako u Sarajevu i Beogradu, tako i u onodobnom Zagrebu u kojem se – usudimo se reći – bolje nego danas znalo pročitati što Andrića čini neusporedivo velikim. Iako je pisao o istoj Bosni i Sarajevu, Čolaković je bio potpuno drukčiji pisac. Ta drukčijost najprije se ticala književnog, a vjerojatno i čitateljskog svjetonazora, iz čega su onda proizlazile stilske osobitosti. Danas je besmisleno uspoređivati dva odavno dovršena opusa, ali da je Čolakovićeva sudbina bila drukčija, da je politika prema njemu bila milostivija ili da je postojala svijest o tome koliko je “Legenda o Ali-paši” dobar i za našu kulturu značajan roman, pa da je piscu bilo dopušteno dalje da uzore onu brazdu koju je i započeo, zamislivo je da bi Ivo Andrić u Čolakoviću dobio svoga dragocjenog antipoda.

Politikom se nije bavio, niti se za politiku zanimao, ali je po nekoj logici epohe, a onda i u skladu sa svojim književnim pozivom, kao i kompleksnom jezično-kulturno-nacionalnom formacijom, Čolaković bio instinktivni ljevičar. U takvom se društvu kretao, tako je pisao, tako mislio. Bio je elitist, s dubokim i iskrenim klasnim osjećajem. I naravno da, kao ni Márai, nije bio za rata i za šume. Od 1939. živio je u Sarajevu, tu su mu u savezničkom bombardiranju grada poginuli roditelji. Stanovali su u blizini radio-stanice, a ubila ih je ona najfatalnija bomba u povijesti ratnog Sarajeva, koja je pobila puno sklonište ljudi. Od tog užasa bježi natrag u Zagreb i tamo lakomisleno prihvaća niži diplomatski položaj u rodnom gradu, u Budimpešti. Možete li ga razumjeti? To je bila i jedina povijesna i građanska krivnja Envera Čolakovića. Nedovoljna čak i za kaznu pred revolucionarnim sudom.

Jednaku takvu, toliku ili još i veću povijesnu i građansku odgovornost, kao državni službenici ili dužnosnici, propagandisti režima, urednici i suradnici ustaških glasila, ponijeli su, recimo, i Dobriša Cesarić, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić, Slavko Kolar, Gustav Krklec, i toliki drugi koji ne samo da su nakon rata bili ugledni umjetnici, pisci i kulturni radnici, nego su upamćeni kao ikonične figure hrvatske ljevice. Što je to učinio Enver Čolaković, pa mu se tako dobro pamti nešto što je drugima zaboravljeno? I zašto se, primjerice, po Branku Gavelli može zvati Dramsko kazalište Gavella, a po Čolakoviću se ne bi smio zvati nekakav zapišani donjogradski park, kad je isti doktor Gavella 1942. u Hrvatskom državnom kazalištu u Sarajevu, temeljito očišćenom od svih srpskih, židovskih i komunističkih elemenata, režirao Shakespeareova “Hamleta” i Držićeva “Dunda Maroja”, a u Spremnosti i sličnim je glasilima objavljivao pjesničko-esejističke uratke domoljubnog i nacional-romantičnog sadržaja?

Sarajevske su, kao i zagrebačke premijerne priredbe započimale ustaškim pozdravom i uzdignutom desnicom rukom, pa je lako pretpostaviti da je snebljivi velikan morao obaviti i taj skoro pa bi se reklo inicijacijski ceremonijal, što mu je poslije rata zaboravljeno i nitko se nije pitao je li Gavella znao kako je završila Lea Deutsch ili što se dogodilo s Danielom Ozmom i s tisućama sarajevskih Židova. I je li Gavella znao, a naravno da je znao, kako je završio mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić? Ali zašto bi se onda takva i slična pitanja postavljala oko Envera Čolakovića – a postavljala su se ovih dana – u toj otužnoj, ponižavajućoj parkovskoj aferi, što je započela zato što neki ljevičari zapravo nisu imali pojma tko je Enver Čolaković.

Desničari, pogotovu u nas, imaju pravo da budu nenačitani ignoranti, koje ne zanimaju nikakvi estetski i umjetnički kriteriji, jer je njihova nacionalna ideologija jedini kriterij za kojim bi se trebalo povoditi cjelokupno društvo, uključujući živu kulturu (pod uvjetom, naravno, da živa kultura uopće treba i da postoji). Ljevičari, međutim, nemaju to pravo, pogotovu ako se predstavljaju – a u posljednje dvije-tri godine upravo se tako predstavljaju – kao branitelji autonomije umjetničkog čina i slobode javne riječi. Ne mogu jedni kriteriji vladati za Branka Gavellu, samo zato što se za Gavellu čulo, a drugi za Envera Čolakovića, samo zato što o njemu ne znamo ništa, nismo ga čitali i ne zanima nas.

Nakon što se 1945, kao bez duše, vratio iz Budimpešte u Sarajevo, Čolaković je uhićivan, ali niti je optužen, niti mu je suđeno. Umjesto toga je, kao i toliki drugi sumnjivi elementi, doživio potpunu marginalizaciju i to da ostatak života provede negdje u dubokoj sjeni. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, Krleža ga je 1952. uzeo za redaktora u Leksikografskom zavodu, prevodio je s madžarskog i njemačkog, i živio mirnim građanskim i obiteljskim životom u Zagrebu, gdje je oženio Stellu Podvinec, bivšu perspektivnu pijanisticu i Stančićevu studenticu, poslijeratnu zagrebačku profesoricu glazbe. Možda je bio i sretan čovjek, iako mu je bilo oduzeto pravo da se ozbiljno bavi književnošću. Umro je u Zagrebu, kolovoza 1976.

Lijepo bi bilo kad bi se moglo ozbiljno porazgovarati o tome treba li u ovome gradu postojati sjećanje na njega. Ali da bi se to moglo, sjećanje na čovjeka moralo bi biti cjelovito, zasnovano na činjenicama iz njegova života, te na njegovoj sudbini, a ne na onome u što u vezi njega vjerujemo.

Priredio – Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gdje su to i na kojim trgovima Srbi morali 90-ih potpisivati lojalnost Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ratne su 90-e, a u hrvatskim gradovima, različitim sredinama, na javnim trgovima i u tvornicama, Srbi potpisuju izjave o lojalnosti hrvatskoj državi. To je slika iz rata koju pamti Milorad Pupovac i želio bi da je zapamtimo i mi.

Iako sam rođen početkom 1960-ih, a tijekom rata bio sam širom Hrvatske kao ratni dopisnik, potom pripadnik HV-a, a ostalo vrijeme u Zagrebu, ja se te Pupovčeve slike ne sjećam. Nazvao sam nekolicinu svojih kolega i političara, Hrvata i Srba, no ni oni se ne sjećaju da su Srbi morali potpisivati i dokazivati svoju lojalnost na trgovima tijekom rata, piše Davor Ivanković / Večernji list

Jedan mi je kolega rekao da ako je Pupovac to kazao, da je to velika svinjarija. Treba dopustiti mogućnost da je bilo nekih takvih izdvojenih slučajeva gdje se u nekoj sredini javila neka budala ili frustrirani lik koji je tražio javno očitovanje lojalnosti nekih Srba, da je bilo zastrašivanja Srba, no to je daleko od slike o kojoj je Pupovac govorio kao o masovnoj pojavi, te da su čak bila organizirana javna potpisivanja lojalnosti.

Tisuće Srba jesu davale prisegu RH, ali kao pripadnici HV-a, ali to su radili i Hrvati i svi drugi, tako da Pupovac vjerojatno nije mislio na tu sliku iskazivanja lojalnosti.

Pupovac, kao jedan od najvještijih i najmisaonijih političara u Hrvatskoj, poznat je kao osoba koja mjeri svaku izrečenu riječ, pa su mu govori često dugotrajni i monotoni.

Ove riječi koje je prenio pred auditorijem novinara nije izrekao slučajno, pogotovo što se na njegovu presicu vezanu uz politički sukob oko prosvjeda u Vukovaru čekalo danima. Ako dakle nije bilo javnih i masovnih potpisivanja lojalnosti Srba u ratnoj Hrvatskoj, onda je Pupovac svjesno manipulirao.

I sada je to što je rekao dostupno svima na internetu i ostat će trajno zabilježena laž da su Hrvati 1990-ih prisiljavali u različitim sredinama i tvornicama Srbe da potpišu izjave o lojalnosti.

Najmanje što on sada može učiniti jest da podastre dokaze i da kaže jesu li Srbi te izjave morali potpisivati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Šibeniku, Zadru, Slavonskom Brodu, Sisku i u kojim to tvornicama, da li u Đuri Đakoviću, Končaru, Ini, Plivi, Saponiji, Badelu, TDR-u TLM-u…?

Rečena Pupovčeva konferencija za novinare iščekivana je jer su se on i njegov SDSS našli u funkciji žrtve obračuna premijera Plenkovića i vrha njegova HDZ-a s pripadnicima hrvatske desnice.

Kako je hrvatska javnost već mjesec i pol dana čekala da Pupovac objasni što misli o Vučićevoj izjavi da je Hrvatska nacistička zemlja, očekivalo se da netko i postavi to pitanje. No premda se to nije dogodilo, Pupovac je na to nepostavljeno pitanje sam odgovorio kazavši kako je on šest puta dao prisegu na hrvatski Ustav.

Nije se, pak, trebalo očekivati da će izrijekom reći da Vučić nije u pravu, te da on sam nije zastupnik u nacističkom saboru. Nekako u isto vrijeme kad je Pupovac novinarima dočaravao sliku redova Srba koji čekaju potpisivanje lojalnosti na hrvatskim trgovima, Andrej Plenković je u Saboru Bruni Esih odbrusio da je nikad ne bi stavio na HDZ-ovu izbornu listu da ju je poznavao.

Već je sasvim razvidno da se Plenkoviću uz Esih i Hasanbegovića politički gadi i kompletna unutarstranačka HDZ-ova desnica. On ih shvaća kao neprijatelje, pa se prema njima tako i ponaša. Sa stajališta političke pragmatike, međutim, shvatljivo je što je on umjesto desnice za političkog partnera odabrao Pupovca i njegova tri glasa Srba u Saboru, a nije prvi HDZ-ov lider koji je to učinio.

Naprotiv, Pupovac već više od 20 godina figurira kao pouzdan igrač, koji je u nizu navrata HDZ-ovcima poslužio za krpanje većine. I samo u vrhu HDZ-a znaju zašto je toliko jednostavno i pouzdano politički trgovati s Pupovcem i zašto je to bolje nego trgovati s desnicom.

Kako bilo, jasno je da je za lidere HDZ-a Pupovac lojalan igrač. Kada su počeli zadnji u nizu političkih napada na Pupovca s hrvatske desnice, cijeli se Plenkovićev vrh aktivirao i stao u njegovu obranu.

Pupovac, koji je očito i dalje vještiji političar od mnogih u vrhu HDZ-a, danima je puštao vladajuće da ga brane, da lupaju po hrvatskoj desnici, sve kako bi ispalo da su pripadnici srpske manjine opet na meti zlih desnih Hrvata.

I to je taj najveći problem s Pupovcem, koji premda sastavni dio vladajuće koalicije, nikad neće javno i lojalno ponašati se kao dio tog tima, nego će stajati na izdvojenoj manjinskoj poziciji i sa strane odrađivati politički biznis.

U napetoj situaciji uoči prosvjeda u Vukovaru najmanje što Plenković može jest zatražiti od Pupovca da prestane dolijevati ulje na vatru. I da mu Pupovac otkrije na kojim su to trgovima i u kojim tvornicama tijekom rata Srbi morali potpisivati lojalnost Hrvatskoj, piše Davor Ivanković / Večernji list

 

 

Hrvoje Zekanović: Odgovor Pupovcu i njemu sličnima!!! (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Jugoslavenski koncept u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Protiv inicijative Triju mora su oni koji ne žele boljitak Hrvatske

U ponedjeljak i utorak 17. i 18. rujna za budućnost hrvatskoga gospodarstva održan je u Bukureštu važan susret na vrhu predstavnika zemalja članica tzv. Inicijative triju mora, a sudjelovali su i predsjednik Europske komisije s povjerenicom za regionalnu politiku, ministar energetike SAD-a i njemački ministar vanjskih poslova.

Ideju o neformalnoj političkoj platformi koja je dobila naziv Inicijativa »Tri mora« (odnosi se na Baltičko, Crno i Jadransko more) prva je javno iznijela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović g. 2015., a ubrzo se priključio i poljski predsjednik te se danas ta političko-ekonomska platforma vodi kao hrvatsko-poljska inicijativa.

Inicijativa triju mora povezuje 12 članica zemalja Europske unije: Hrvatsku, Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Austriju, a kao cilj toga povezivanja ističe se podizanje razine energetske sigurnosti, čvršće prometno i digitalno povezivanje te razvoj tržišta i socijalne kohezije u širem smislu.

Inicijativu triju mora odmah su podržale Sjedinjene Američke Države, a na političkoj sceni, kako svjetskoj i europskoj tako i hrvatskoj, izazvala je različita sumnjičenja, a može se reći uz ignoranciju i tihi otpor.

Na svjetskoj razini sumnjičilo se da je to upereno protiv Rusije, na razini Europske unije ili je inicijativa bila ignorirana ili je bila sumnjičena za ugrožavanje interesa najmoćnijih članica EU-a.

Ti nesporazumi ili sumnjičavosti, čini se, više ne postoje jer je, kako je objavljeno, ruski predsjednik navodno izrazio želju da Rusija postane članica ili suradnica te inicijative, a sudjelovanje njemačkoga ministra vanjskih poslova na susretu u Bukureštu pokazuje da Njemačka mijenja mišljenje o toj inicijativi i da bi čak, kako pišu neki mediji, i sama željela postati članica.

Ignoriranje inicijative u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, premda je inicijativa prvoga javnoga promotora imala baš u Predsjednici, taj je projekt najprije primljen vrlo hladno, a u dijelu političkoga spektra i u dijelu medija s podrugivanjem ili čak s negodovanjem, te još ni danas nije posve jasno je li taj projekt prerastao u stvarno prihvaćen jedinstveni politički program i cilj hrvatske vanjske politike.

Poznato je da po ustavu u Hrvatskoj vanjsku politiku zajedno kreiraju predsjednik odnosno predsjednica države i Vlada preko ministarstva vanjskih poslova.

Poznato je također da, premda obnašatelji tih dužnosti dolaze iz jedne te iste političke opcije, razilaženja među njima u nekoliko navrata nisu mogla ostati u sferi povjerljiva dogovaranja, nego su postajala zahvalna materija za medije i medijska prepucavanja – što je veliki znak nezrelosti hrvatske državne politike ili pak znak neslobode političkih protagonista na državnim položajima.

Dok Inicijativa triju mora očito i u razmjerima svjetske politike i u razmjerima politike EU-a sve snažnije afirmira svoju važnost i svoju vrijednost, u Hrvatskoj kao da ne posustaju ignoriranja, kolebanja i oklijevanja, kao i protivljenja tomu projektu.

Projekti poput koridora za energetsku opskrbu, komunikacijska infrastruktura, kao i modernizacija naših ekonomija kroz širenje prometnih veza, omogućit će punu integraciju srednje Europe s ostatkom našega kontinenta i izbrisati umjetne, ali još uvijek postojeće podjele između stare i nove, zapadne i istočne Europe te definitivno pridonijeti višoj razini napretka Europe kao cjeline«, rekla je u Bukureštu hrvatska Predsjednica, koja je na taj skup došla sa 11 hrvatskih projekata.

Od tih 11 projekata tri su iz područja energetike, jedan iz digitalnih komunikacija te sedam iz područja prometnoga povezivanja, a ukupna im je vrijednost 1,782 milijarde eura. Među najvažnijim su projektima LNG terminal na Krku s otpremnim plinovodom ukupne vrijednosti 263 milijuna eura i Jonsko-jadranski plinovod u vrijednosti od 600 milijuna eura.

Projekti

Od sedam prometnih projekata najvažniji su nadogradnja infrastrukture Luke Rijeka u vrijednosti od oko 430 milijuna eura te izgradnja drugoga kolosijeka te obnova i modernizacija željeznice na dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani u vrijednosti od 305,07 milijuna eura.

Digitalni je projekt nacionalni program razvoja širokopojasne agregacijske infrastrukture u područjima u kojima ona još ne postoji, a vrijedi 101,4 milijuna eura.

Svi ti hrvatski projekti pripadaju infrastrukturi u kojoj Hrvatska jako kasni te su vrlo važni za budućnost hrvatskoga gospodarstva i doprinos da se smanji sve teže podnošljiva razlika između bogatoga zapada i po nekim aspektima siromašnih zemalja srednje i istočne Europe.

Oklijevanje ili protivljenje projektu Inicijative triju mora u Hrvatskoj može imati samo jedan razlog: nepoželjan boljitak Hrvatske.

Jasno je da ni jedan političar ni jedna politička opcija u Hrvatskoj nikada ne će otvoreno priznati da joj je cilj djelovanja nepoželjan boljitak Hrvatske, ali (ne)djelovanje, odnosno oklijevanje u reformama, u projektima, u definiranju realnih gospodarskih ciljeva s gledišta hrvatskih nacionalnih interesa ne može skriti da su im od hrvatskih važniji neki drugi ciljevi.

Te politike i ti političari kojima nije stalo do stvarnoga boljitka hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda ne mogu živjeti u tobožnjem zrakopraznom prostoru, nego žive i utemeljeni su na višedesetljetnom jugoslavenskom konceptu i za njega uporno rade.

Premda te politike i ti političari ni tu svoju opciju nikada ne će jasno i glasno deklarirati, oni joj služe, bilo prisilno bilo po svom izboru, te se protive svim inicijativama za ikoju integraciju Hrvatske izvan tzv. jugoslavenskoga koncepta pa im je neprihvatljiva i Inicijativa triju mora.

Upravo neprihvaćanje te inicijative potvrda je životnosti jugoslavenskoga koncepta u Hrvatskoj.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari