Pratite nas

Povijesnice

Hrvatska zajednica Usora

Objavljeno

na

“14. siječnja 1992. godine utemeljena je Hrvatska zajednica Usora. Ne dovodeći u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine, Hrvatska demokratska zajednica, kao vrhovna politička i društvena institucija Hrvata u BiH devedesetih godina zalagala je se za njeno ustrojstvo kao složene (kon)federativne države, konstituirane od samoupravnih, uvjetno rečeno nacionalnih teritorijalnih jedinica. Na prekretnici 1991. i 1992. godine to se zalaganje posebice snažno očitovalo osnivanjem niza teritorijalno-samoupravnih hrvatskih zajednica (HZ). Prva takva zajednica bila je Bosanska Posavina (BP), koja je osnovana 12.11.1991. godine, slijedile su Herceg-Bosna 18.11.1991. (HB), Usora 14.01.1992., te Središnja Bosna 27.01.1992. godine. U zajednice su se organizirali i Hrvati na prostorima Soli-Tuzla i Vrhbosne.

usora

Hrvatska zajednica Usora se povezala sa ostalim hrvatskim zajednicama u Bosni i Hercegovini, a potkraj 1992. godine Usora je ušla u sastav Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

POVIJEST USORE OD 1225 DO 1697 GODINE
Usora prvi puta se spominje 1225 godine..ygarsko-hrvatski. kralj Andrija II tada dariva Usoru katolickom nadbiskupu Ugrlnu.U vrijeme vladavine bosanskog bana i kralja Stjepana Tvrtka I od 1355 do 1391 godine banovina Usora,Soli,Bosna,Humskezemlje,Podrinje i Donji Kraji cine bosansko kraljestvo.Banovina Usora
tada je zauzimala sadašnje opcine Tešanj,Teslic,Doboj,DerVenta,Odžak,Modrica,Orašje i Brcko tj dio Posavine is adašnji prostor Hrvata u Usori od Doboja do Teslica.Godine 1536 turska vojska na celu s
Husrev-begom zauzima u Usori utvrdenja Dobor i Brod i od tada Usora gubi svoj politicki identitet.
Vojskovoda Eugen Savojski. 1697 godine u’svom pohodu na Bosnu dolazi do Sarajeva i upovlacenju pred
turskom vojskom odlazi sa njim i 10.000 Hrvata-katolika (U knjizi Povijest BiH piše da se povuklo 40,000
Hrvata-katolika iz BiH). Najveci broj njih bio je iz Usore.

NASELJAVANJE USORE POSLIJE 1760. GODINE
za vrijeme buna u Hercegovini od 1760. godine dolazi do naseljavanja Usore i Posavine Hrvatima-katolicima. Matica krštenih samostana Plehan od 1766. godine bilježi krštenje djece roditelja doseljenih iz Imotskog, Citluka, Vinjana, Posušja, Duvna, Mostara i drugih mjesta u Dalmaciji iHercegovini.
Takoder, Usoru su naseljavali, Nijemci i Talijani. Na prostorima selaPrisade, Ularice i gornja Omanjska,
prostori koje su naseljavali njemacke.obitelji i danas se zovu Švabe. Dolaskom Austro- . ugarske vlasti u BiH te su obitelji otišle u gradove raditi u tvornicama.
Pod kraj drugog svjetskog rata njemacke i talijanske obitelji odselile su se u Njemacku i Italiju.
I danas na prostorima Usore susrecemo talijanska prezimena Baldini, Bencun i dr., Njemacka Schuster

POLITICKO USTROJSTVO USORE POSLIJE 1945. GODINE
Hrvati-katolici Usore naseljeni uz rijeku Usoru od Doboja do Teslica cine etnicku cjelinu. Godine 1945.
ovaj hrvatski prostor podijeljen je u tri opcine, Doboj, Tešanj, Teslic. Opcini Doboj pripojena su i
Hrvatska sela koja su ranije pripadala opcini Derventa. Hrvati-katolici podijeljeni su po opcinama tako da svugdje cine manjinu od oko 17% ukupnog pucanstva opcine. Cjepanje hrvatskog etnosa na tri opcine dovelo je da nismo bili prisutni ni u politici ni u gospodarstvu ovih opcina i Repuhlike BiH.
Do 1965. godine prehranjivanje hrvatskih obitelji osiguravano je tako da su žene i djeca išle u kopanje i berbu kukuruza u Slavoniju i Vojvodinu a muškarci su uglavnom krcili šume u Slavoniji i radili fizicke
poslove u graditeljstvu. Od 1965. godine masovni je odlazak Hrvata katolika na rad u zemlje Zapadne Europe. Danas u Njemackoj i u drugim zemljama Zapadne Europe radi oko tisucu obitelji iz Usore

STRADANJA HRVATA USORE
Malo se zna o stradanjima civila u Usori i o njihovoj borbi za opstanak na vjekovnim ognjištima. Prostori Usore pod kontrolom Hrvataudaljeni su svega dva kilometra od Doboja i Teslica. Kako je Doboj veliko željeznicko i cestovno raskrižje, logisticka podrška za Srbe u enklavi Ozren i mjesto kuda prolazi
srpski koridor koji spaja podrucja koja kontroliraju Srbi u :Krajinama BiH i Hrvatske) Srbi su nastojali da Usoru osvoje i da je kao i sve druge prostore etnicki ociste. Usoru su napadali bezuspješno Užicki
i Krajinski korpus.
Otkuda tolika snaga tim ljudima? Možda izvire iz samoga imena Usora koje znaci osornu, neprijatnu i oholu zemlju

Slobodan Praljak.com /Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

 

 

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari