Pratite nas

Povijesnice

6. lipnja 1992. Zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

Objavljeno

na

Najveći grad Hercegovine imao je 1991. gotovo 130.000 stanovnika, a osim toga kao polazna točka za kontrolu doline Neretve bio je od izuzetnog strateškog značaja.

Sama dolina Neretve, uz dolinu rijeke Bosne, ima stožerno strateško značenje za kontrolu obje Hercegovine, ali i puta prema Sarajevu. Dolina Neretve je i ključna točka kontrole juga Hrvatske, osobito dijela prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.

Mostar su od četničkih postrojbi i JNA oslobodili hrvatski vojnici (HV, HVO i HOS) bez sudjelovanja Armije BiH. Tek kasnije Armija BiH dolazi u oslobođeni Mostar i provocira sukob s Hrvatima u cilju podjele i zauzimanja grada, piše narod.hr

Dana 6. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba.

Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage – HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci.

Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala.

Na hrvatskoj strani operacije su vodili zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak… Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi.

Od malobrojnih Muslimana u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka. Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“,  pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su svi ostali čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti.

Dio muslimana pristupio je i postrojbama HOS-a.

Posebno sramotan slučaj dogodio se u obližnjem Stocu, gdje su 10. travnja 1992. „lokalni muslimani i njihovi čelnici neprijateljske tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke“.

Na srpskoj strani postrojbama je zapovijedao general Momčilo Perišić, kojega je Haaški sud  oslobodio svake krivnje za prekomjerno granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve, uključujući i „114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata, koje je srpsko-crnogorski agresor, uz pomoć lokalnih Srba, svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina. „Za ovaj „zaboravljeni zločin“ još nitko nije odgovarao“, tvrdi Adnin Hasić, predsjednik „Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine“, i dodaje: „Naši susjedi su odvodili ljude na strijeljanje. Mi im znamo imena“.

Da hrvatske postrojbe nisu uspjele osloboditi Mostar, i mnogi drugi Mostarci doživjeli bi istu sudbinu. Nažalost, najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori.

U nekim drugim okolnostima pitanje oslobađanja Mostara ne bi se ni postavljalo jer su činjenice dobro poznate; međutim, u vremenima kada Haaški sud svojim presudama piše novu „povijest“ sukoba u BiH, a muslimansko-bošnjačka strana agresivnom propagandom obmanjuje i svoju i tuđu javnost, nužno je reći pravu istinu o tadašnjim zbivanjima u Hercegovini.

Za oslobađanje Mostara i doline Neretve od četnika i bivše JNA isključive zasluge imaju Hrvati!

Muslimanska vojska na početku rata nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima koji bi se na hercegovačkim ratištima mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem srpskom neprijatelju.

Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i  HOS-a.

Zašto Sarajevo i danas prešućuje tko je oslobodio Mostar? Razlog je vrlo jednostavan – ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na jadne susjede!

Da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih poteškoća učiniti već u lipnju 1992.

Nikakva fantomska Armija BiH nije ih u tome mogla spriječiti! O tome govori i kronologija događaja:

– 11. lipnja 1992. hrvatske snage započinju oslobađanje desne obale Neretve

– 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca

– 14. lipnja počinje oslobađanje istočnog Mostara

– 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna

– 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a

– 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada

Dan 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Širokobriješka Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju.

Treba li napomenuti da u svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala ni na koji način?

Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica. Armija BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio, piše  narod.hr

Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i posljedično tome, propasti HR Herceg-Bosne!

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan Hrvatska se plasirala u finale Svjetskog prvenstva

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije dvije godine hrvatska nogometna reprezentacija u produžetku je pobijedila Englesku s 2:1 (0:1, 1:1) i plasirala se u finale Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Vatreni su time ostvarili svoj najbolji rezultat u povijesti. Zanimljivo, na današnji dan Vatreni su osvojili i broncu 1998. na svjetskoj smotri u Francuskoj.

Englesku je u vodstvo doveo Trippier već u 5. minuti, ali pogocima Ivana Perišića u 68. minuti i Marija Mandžukića u 109. minuti na Perišićevu asistenciju, Hrvatska se probila u finale u kojem ih je čekala Francuska.

Zanimljivo, Hrvatska je i treći susret u nizu u fazi na ispadanje igrala najmanje produžetke i sve tri utakmice je dobila. Vatreni su u osmini finala boljim izvođenjem jedanaesteraca pobijedili Dansku, potom su u četvrtfinalu, također nakon udaraca s kreča bili bolji od Rusije, da bi u polufinalu nakon 120 minuta igre srušili Englesku, prenosi HRT

Njihov plasman u finale pamtiti ćemo i po veličanstvenom dočeku.

– Htio sam mijenjati igrače, ali nitko nije želio izaći, svi su govorili da mogu. To je karakter. Zbog toga hvala i liječnicima i fizioterapeutima. Neki igrači su igrali s ozljedama, a dvojica su bila takoreći s pola noge, ali to se nije vidjelo, rekao je tada izbornik Zlatko Dalić.

Ulazak hrvatske reprezentacije u finale izazvo je euforiju u ‘Lijepoj našoj, ali ludovalo se i u Argentini, SAD, Australiji, Njemačkoj, Irskoj… Hrvatski navijači diljem svijeta ‘vatreno’ su slavili.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Prvi oklopnjak u Domovinskom ratu ‘TIN’

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih problema pred kojima se Hrvatska našla u začecima formiranja oružanih snaga bio je nedostatak naoružanja.

Nezahvalna situacija nagnala je mnoge da sami krenu u izradu naoružanja i sredstava za obranu od nadolazeće velikosrpske agresije.

Među tim sredstvima našla su se i oklopna vozila koja su uglavnom bila namijenjena opskrbi i zaštiti pripadnika hrvatskih snaga. Takva vozila izrađivana su u poduzećima koja su imala potrebnu tehničku opremu, a čast izrade prvog improviziranog oklopnjaka pripala je tvornici ferolegura iz Dugog Rata.

Iz nje je 11. srpnja 1991. izašlo prvo oklopno vozilo TIN, nazvano po akronimu Tuđman i narod. TIN je uskoro dospio na naslovnice svjetskih vojnih časopisa, a izazvao je i reakcije iz Beograda koji je naložio da se TIN mora uništiti. Iako je imao značajnu ulogu u borbenim djelovanjima 4. gardijske brigade, njegova važnost bila je u pokazivanju da je Hrvatska u stanju izraditi sredstva te vrste, što je bilo od neprocjenjivog značaja za moral, kako branitelja tako i svih građana.

U Hrvatskoj je izrađeno preko 250 različitih improviziranih oklopnih vozila koja su nastajala na svim vrstama podvozja, od traktora, buldoždera, kamiona ili autobusa pa sve do vlakova. Zarobljavanjem većih količina borbene tehnike Jugoslavenske narodne armije, značaj improviziranih vozila je opao, a njihova je izrada prestala.

Nerijetko su takva vozila sudjelovala u najtežim borbama Domovinskog rata poput zasjede u selu Kusonje pokraj Pakraca u kojoj je oklopnjak TOP 1 zaustavljen pogotkom rakete iz ručnog bacača.

Mnoga od vozila ipak su dočekala kraj rata, no ne i TIN koji je uništen u listopadu 1991. pri napadu na selo Briševo u zadarskom zaleđu, piše HRT

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari