Pratite nas

Povijesnice

6. ožujka 1995. Plan Z-4 – zašto je genocidna SAO Krajina odbila ‘državu’ unutar hrvatskih granica?

Objavljeno

na

Plan Z-4 je službeno je obznanjen javnosti početkom 1995. godine i nudio je Srbima više nego široku autonomiju unutar Republike Hrvatske, zapravo ‘državu u državi’.

Po planu Z-4, Srpska Krajina imala je pravo na: predsjednika, parlament, vladu i sudove, ime, zastavu, grb, vlastiti novac, upotrebu jezika i pisma, pravo na vlastite poreze, vlastitu policiju, vlastitu carinu i sklapanje međunarodnih ugovora, što su većinom atrubiti državnosti nekog naroda. Hrvatska vojska bi mogla ući u Srpsku Krajinu samo na poziv predsjednika te ‘države u državi’, hrvatski zakoni na tom teritoriju bi se sprovodili samo uz suglasnost Vlade Srpske Krajine, dok bi sporove između Krajine i Hrvatske rješavao poseban ustavni sud!

Ali Srbima niti to nije bilo dovoljno, oni su očito imali druge planove, zna se koje jer su im pogledi bili usmjereni isključivo prema Beogradu, a okrenuti od Zagreba.

Važno je istaknuti da je u tih 11 ‘srpskih općina’ prije predlaganja plana Z-4 izvršen genocid nad Hrvatima, da su svi Hrvati tamo ubijeni, protjerani, odvedeni u logore, žene silovane, crkkve im porušene, a njihovi domovi uništeni i opljačkani do temelja.

Na današnji dan 1995. godine na saborskom zasjedanju Hrvatskog sabora donesena je odluka da je plan Z-4 neprihvatljiv za Hrvatsku. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi tzv. Srpska Krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno “država u državi”.

Srbi odbijaju plan koji Krajini daje atribute države – zašto?

U siječnju 1995. predsjednik Tuđman zatražio je od glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija okončanje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj, a Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, već je naveliko radio na planu Z-4, a bio je na čelu skupine četiriju stranih veleposlanika koji su radili na tom planu. Prema planu Z-4, 11 okruga sa srpskom većinom trebalo je činiti Srpsku Krajinu, državu unutar države Hrvatske.

Peter Galbraith je najprije plan Z-4 uručio predsjedniku Tuđmanu, koji ga je primio na znanje i odložio u ladicu. Potom je Galbraith isti plan htio predati Miloševiću, no on, vjerojatno zbog osjetljivog pitanja Kosova, nije htio ni primiti četvorku. Uputio ih je u Knin, Milanu Martiću.

Sastanak je dogovoren 2. veljače 1995. godine. Visoki dužnosnik, bivši ministar u Vladi RSK (želio je ostati anoniman) prisjeća se dolaska četvorke u Knin. S Martićem je dogovoren sastanak na kninskoj tvrđavi u 17 sati poslijepodne. Sat i pol prije sastanka s veleposlanicima, predsjednik RSK Martić u svoj kabinet pozvao je Milana Babića, ministra vanjskih poslova RSK i predsjednika Srpske demokratske stranke i premijera Mikelića.

Htio ih je upoznati s planom Z-4. „Nemojte me pitati kako sam došao do plana Z-4. To je ista politička integracija Krajine u Hrvatsku. Ja nemam mandat da to učinim, bio je referendum u maju 1991. Srbi iz Krajine su se odlučili da žive u Jugoslaviji”, rekao je Mile Martić i još se pozvao na razgovor s Miloševićem koji ga je tobože podržao u tome da ne prihvati plan Z-4.

Fašistička tvorevina Krajina odlučila – ne želimo biti dio Hrvatske!

Isto je mislio i Milan Babić, koji je pak tražio blokadu Ekonomskog sporazuma sa Zagrebom dok se ne donese rezolucija UN-a o novom mandatu UNPROFOR-a.

„Dok sam ja predsjednik Krajine, plan neću zaprimiti dok se ne donese mandat UNPROFOR-a”, odbrusio je, navodno, Martić Babiću i Mikeliću. Kad je počeo sastanak s veleposlanicima, Martić je rekao nekoliko uvodnih riječi.

Potom je počeo govoriti Peter Galbraith: „Obratit će vam se ambasador iz jedne vama prijateljske zemlje u vezi s planom Z-4.” I kad je ruski veleposlanik Kerestedžijanc, otvarajući svoj notes, počeo s uvodnim napomenama, Martić ga je sirovo i nediplomatski prekinuo. „Nemojte se truditi, ja neću zaprimiti taj vaš plan.” „Čekajte da završim”, uzvratio je Kerestedžijanc. „Time-out, time-out”, ubacio se Peter Galbraith kad je vidio Martićevu reakciju.

Nakon toga su se četiri veleposlanika – Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska) i predstavnik Ženevske konferencije – povukli 20-ak minuta na konzultacije. Kad su se vratili, Peter Galbraith se, podižući ton, okrenuo prema Martiću i rekao: „Ovo vam je kardinalna pogreška! Bit će svašta, ne zna se kakve će biti posljedice!”

Nakon „košarice” Galbraithu, 8. veljače 1995. sastala se Skupština “Republike Srpske Krajine” na kojoj je Martić obrazložio odbijanje plana Z-4. Gotovo svi zastupnici podržali su ga u tome.

Tuđman je potom donio odluku da se zapadna Slavonija oslobodi vojno-redarstvenom operacijom koja je pokrenuta 1. svibnja 1995. godine.

Ostaje na kraju u zraku visjeti pitanje na koje svatko može dati nedvosmislen odgovor: ako ovakva, u Europi neviđeno široka autonomija u etnički čistoj i na zločinu nad Hrvatima nastaloj Krajini, nije odgovarala Srbima – što su zapravo oni htjeli?

I zašto se o tome danas šuti i pokušava sve to staviti u zaborav, dok se izgone zlodusi grba HOS-a, pjesme Čavoglave, pozdrava Za Dom spremni i svega onoga što se je, praktički goloruko, suprotstavilo toj fašističkoj i genocidnoj tvorevini. Tvorevini koja ni po koju cijenu nije htjela biti – dio Hrvatske, a toliko joj je “pravedna međunarodna zajednica” ponudila.

Kao nikome ranije i nikome nakon toga.

No, svi su “krajišnici” i njihove vođe već vidjeli Knin, Gračac, Benkovac, Glinu, Petrinju – u Srbiji. Kao i sadašnji predsjednik Srbije Vučić, i ne lažimo se, mnogi amnestirani vođe ove genocidne tvorevine iz Istočne Slavonije, Baranje, Zapadne Slavonije, Gline, Petrinje, Knina…uostalom, tko je od tih fašističkih vođa, zagovornika etničkog čišćenja, završio u hrvatskim zatvorima?

Je li sada možda, političarima, članovima vijeća, “nevladinim medijima”, progoniteljima HOS-ovih junaka i svim iz te kuhinje, jasnije zašto su Hrvati i hrvatska javnost danas alergični na bilo kakve ‘zajednice općina’ ili bilo koji oblik teritorijalnog organiziranja? To budi u Hrvata strašna sjećanja. Sjećanja na genocid koji je nad Hrvatima počinjen u tim općinama i odbijanje istih da na bilo koji način ili pod bilo kakvim uvjetima žive u Hrvatskoj.

narod.hr/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila!

Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. studenoga 1991. Kostrići (Banovina) – Srpske paravojne postrojbe ubile su sve stanovnike tog malenog mjesta

Objavljeno

na

Objavio

Stravični zločin dogodio se samo tri dana prije pada Vukovara, a danas se to smatra jednim od najgorih ratnih zločina Domovinskog rata.

Na današnji dan 15. studenog 1991. pripadnici paravojnih srpskih milicija Kaline sa Banovine ubili su sve preostale stanovnike Hrvate u zaseoka Kostrići pored Hrvatske Kostajnice. Najmlađe žrtve bila su mala djeca od 2 i 4 godine, a najstariji starac od 93 godine. Ukupno je ubijeno 16 staraca i djece. U selu nije ostao nitko živ.

Ista srpska postrojba počinila je i veliki pokolj Hrvata u Baćinu koji su tamo dovedeni iz Hrvatske Dubice.
O ovom strašnom događaju hrvatska javnost i danas malo zna.

Ratni zločin u Kostrićima počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. “SAO Krajine“ pod nazivom “Kaline” iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević.

Ušli su u selo i pobili svih šesnaest stanovnika, dragocjenosti otuđili, a selo zapalili. Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s „jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem srbijancem“, dobio naredbu o „čišćenju“ sela Kostrića.

Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, dok se mlađa žena tresla i plakala uz dvoje djece od 2 i 4 godine. Navodi da je tek sutradan saznao da je cijela obitelj pobijena.

Suprug ubijene žene i otac pobijenih dječaka koji je tog dana izbivao iz sela, u posve “mrtvom” selu, pronašao je i svoju obitelj, pa pojurio sve prijaviti. Tada su ubili i njega.

Stravično, gotovo kao i sam ovaj pokolj, je i to da se Kostrići prešućuju. Svjesni svoje sramote o nepokretanju postupka unatoč činjenici da su i sami Srbi ovaj zločin osudili, hrvatske vlasti ne vole izgovarati ime najtužnijeg sela u Hrvatskoj. Kako ih ne bi zaboravili, evo popisa žrtava:

1. Bašić Mije Petar, rođen 1898. godine
2. Bašić Franje Marija, rođena 1907. godine
3. Bašić Vilka Petar, rođen 1940. godine
4. Bašić Franje Jelka, rođena 1938. Godine
5. Bunjevac Mate Kata, rođena 1905. godine
6. Jurić Josipa Milka, rođena 1929. godine
7. Jurić Antuna Zlatko, rođen 1956. godine
8. Jurić Jure Vera, rođena 1959. godine
9. Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine (dijete)
10. Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine (dijete)
11. Jurić Josipa Marija, rođena 1930. godine
12. Kostrić Petra Marija, rođena 1924. godine
13. Kozić Mate Jure, rođen 1939. godine
14. Kozić Ive Anka rođena, 1942. godine
15. Krizman Filipa Ferdinand, rođen 1925. godine
16. Krizman Petra Marija, rođena 1928. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari