Pratite nas

Povijesnice

6. ožujka 1995. Plan Z-4 – zašto je genocidna SAO Krajina odbila ‘državu’ unutar hrvatskih granica?

Objavljeno

na

Plan Z-4 je službeno je obznanjen javnosti početkom 1995. godine i nudio je Srbima više nego široku autonomiju unutar Republike Hrvatske, zapravo ‘državu u državi’.

Po planu Z-4, Srpska Krajina imala je pravo na: predsjednika, parlament, vladu i sudove, ime, zastavu, grb, vlastiti novac, upotrebu jezika i pisma, pravo na vlastite poreze, vlastitu policiju, vlastitu carinu i sklapanje međunarodnih ugovora, što su većinom atrubiti državnosti nekog naroda. Hrvatska vojska bi mogla ući u Srpsku Krajinu samo na poziv predsjednika te ‘države u državi’, hrvatski zakoni na tom teritoriju bi se sprovodili samo uz suglasnost Vlade Srpske Krajine, dok bi sporove između Krajine i Hrvatske rješavao poseban ustavni sud!

Ali Srbima niti to nije bilo dovoljno, oni su očito imali druge planove, zna se koje jer su im pogledi bili usmjereni isključivo prema Beogradu, a okrenuti od Zagreba.

Važno je istaknuti da je u tih 11 ‘srpskih općina’ prije predlaganja plana Z-4 izvršen genocid nad Hrvatima, da su svi Hrvati tamo ubijeni, protjerani, odvedeni u logore, žene silovane, crkkve im porušene, a njihovi domovi uništeni i opljačkani do temelja.

Na današnji dan 1995. godine na saborskom zasjedanju Hrvatskog sabora donesena je odluka da je plan Z-4 neprihvatljiv za Hrvatsku. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi tzv. Srpska Krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno “država u državi”.

Srbi odbijaju plan koji Krajini daje atribute države – zašto?

U siječnju 1995. predsjednik Tuđman zatražio je od glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija okončanje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj, a Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, već je naveliko radio na planu Z-4, a bio je na čelu skupine četiriju stranih veleposlanika koji su radili na tom planu. Prema planu Z-4, 11 okruga sa srpskom većinom trebalo je činiti Srpsku Krajinu, državu unutar države Hrvatske.

Peter Galbraith je najprije plan Z-4 uručio predsjedniku Tuđmanu, koji ga je primio na znanje i odložio u ladicu. Potom je Galbraith isti plan htio predati Miloševiću, no on, vjerojatno zbog osjetljivog pitanja Kosova, nije htio ni primiti četvorku. Uputio ih je u Knin, Milanu Martiću.

Sastanak je dogovoren 2. veljače 1995. godine. Visoki dužnosnik, bivši ministar u Vladi RSK (želio je ostati anoniman) prisjeća se dolaska četvorke u Knin. S Martićem je dogovoren sastanak na kninskoj tvrđavi u 17 sati poslijepodne. Sat i pol prije sastanka s veleposlanicima, predsjednik RSK Martić u svoj kabinet pozvao je Milana Babića, ministra vanjskih poslova RSK i predsjednika Srpske demokratske stranke i premijera Mikelića.

Htio ih je upoznati s planom Z-4. „Nemojte me pitati kako sam došao do plana Z-4. To je ista politička integracija Krajine u Hrvatsku. Ja nemam mandat da to učinim, bio je referendum u maju 1991. Srbi iz Krajine su se odlučili da žive u Jugoslaviji”, rekao je Mile Martić i još se pozvao na razgovor s Miloševićem koji ga je tobože podržao u tome da ne prihvati plan Z-4.

Fašistička tvorevina Krajina odlučila – ne želimo biti dio Hrvatske!

Isto je mislio i Milan Babić, koji je pak tražio blokadu Ekonomskog sporazuma sa Zagrebom dok se ne donese rezolucija UN-a o novom mandatu UNPROFOR-a.

„Dok sam ja predsjednik Krajine, plan neću zaprimiti dok se ne donese mandat UNPROFOR-a”, odbrusio je, navodno, Martić Babiću i Mikeliću. Kad je počeo sastanak s veleposlanicima, Martić je rekao nekoliko uvodnih riječi.

Potom je počeo govoriti Peter Galbraith: „Obratit će vam se ambasador iz jedne vama prijateljske zemlje u vezi s planom Z-4.” I kad je ruski veleposlanik Kerestedžijanc, otvarajući svoj notes, počeo s uvodnim napomenama, Martić ga je sirovo i nediplomatski prekinuo. „Nemojte se truditi, ja neću zaprimiti taj vaš plan.” „Čekajte da završim”, uzvratio je Kerestedžijanc. „Time-out, time-out”, ubacio se Peter Galbraith kad je vidio Martićevu reakciju.

Nakon toga su se četiri veleposlanika – Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska) i predstavnik Ženevske konferencije – povukli 20-ak minuta na konzultacije. Kad su se vratili, Peter Galbraith se, podižući ton, okrenuo prema Martiću i rekao: „Ovo vam je kardinalna pogreška! Bit će svašta, ne zna se kakve će biti posljedice!”

Nakon „košarice” Galbraithu, 8. veljače 1995. sastala se Skupština “Republike Srpske Krajine” na kojoj je Martić obrazložio odbijanje plana Z-4. Gotovo svi zastupnici podržali su ga u tome.

Tuđman je potom donio odluku da se zapadna Slavonija oslobodi vojno-redarstvenom operacijom koja je pokrenuta 1. svibnja 1995. godine.

Ostaje na kraju u zraku visjeti pitanje na koje svatko može dati nedvosmislen odgovor: ako ovakva, u Europi neviđeno široka autonomija u etnički čistoj i na zločinu nad Hrvatima nastaloj Krajini, nije odgovarala Srbima – što su zapravo oni htjeli?

I zašto se o tome danas šuti i pokušava sve to staviti u zaborav, dok se izgone zlodusi grba HOS-a, pjesme Čavoglave, pozdrava Za Dom spremni i svega onoga što se je, praktički goloruko, suprotstavilo toj fašističkoj i genocidnoj tvorevini. Tvorevini koja ni po koju cijenu nije htjela biti – dio Hrvatske, a toliko joj je “pravedna međunarodna zajednica” ponudila.

Kao nikome ranije i nikome nakon toga.

No, svi su “krajišnici” i njihove vođe već vidjeli Knin, Gračac, Benkovac, Glinu, Petrinju – u Srbiji. Kao i sadašnji predsjednik Srbije Vučić, i ne lažimo se, mnogi amnestirani vođe ove genocidne tvorevine iz Istočne Slavonije, Baranje, Zapadne Slavonije, Gline, Petrinje, Knina…uostalom, tko je od tih fašističkih vođa, zagovornika etničkog čišćenja, završio u hrvatskim zatvorima?

Je li sada možda, političarima, članovima vijeća, “nevladinim medijima”, progoniteljima HOS-ovih junaka i svim iz te kuhinje, jasnije zašto su Hrvati i hrvatska javnost danas alergični na bilo kakve ‘zajednice općina’ ili bilo koji oblik teritorijalnog organiziranja? To budi u Hrvata strašna sjećanja. Sjećanja na genocid koji je nad Hrvatima počinjen u tim općinama i odbijanje istih da na bilo koji način ili pod bilo kakvim uvjetima žive u Hrvatskoj.

narod.hr/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

22. rujna 1991. – Pokolj u Tovarniku

Objavljeno

na

Objavio

Pitomo srijemsko selo Tovarnik bilo je u rujnu i listopadu 1991. mjesto ubijanja, strašnih mučenja i progona srijemskih Hrvata. Na današnji dan 22. rujna 1991. ubijeno je 68 ljudi, a u danima koji su slijedili i mnogo više. Ubijen je i župnik Ivan Burik. Preostali Hrvati u Tovarniku, uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake kao znak da su hrvatske nacionalnosti.

Na današnji dan 22. rujna 1991. nakon okupacije Tovarnika koji se nalazio na putu prema Vukovaru, jedinice JNA i srbijanskih četnika ubile su i masakrirale 68 Hrvata. Nešto kasnije ubijen je i tovarnički svećenik Ivan Burik.

Bila je to osveta za neočekivani i nadljudski višednevni otpor golorukih branitelja Tovarnika, hrvatskog sela u Srijemu na granici sa Srbijom, koji JNA i četnici nisu ni u snu očekivali. Tenkovske kolone sa stotinama oklopnih vozila koje su se kretale iz Beograda i Novog Sada prema Vukovaru su u hrvatskom selima Srijema Tovarniku, Ilači, Bogdanovcima i drugima nailazile na neviđeni otpor gotovo golorukih branitelja koji su uvelike načeli borbeni moral srbijanske vojske i prije dolaska pred sami Vukovar.

Tako je do zuba naoružana srbijanska vojska već u velikom strahu dolazila do samog Vukovara gdje je potpuno slomila zube. Početni zanos koji je bio praćen ‘bacanjem cveća i oduševljenim narodom’ koji ih je ispraćao ubrzo je nestao pred hrabrošću hrvatskih ljudi. Borbeni moral iskazan na televizijama Srbije je nestajao.

Veliki udjel u tome imalo je selo heroj – Tovarnik.

O tim nevjerojatnim događanjima i herojskim podvizima hrvatskih branitelja u selima zapadnog Srijema postoje brojne knjige i svjedočanstva na internetu dostupna čitateljima.

Masovni zločin u Tovarniku

Na sam današnji dan na brutalni način ubijeno je 68 Hrvata u Tovarniku.

No, ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni mjesni župnik Ivan Burik koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku.

Hrvati morali nositi trake poput Židova

Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su, da poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.

JNA i četnici ponovili zločin partizana iz 1944.

Dana 8. prosinca 1944. Tovarnik je također doživio veliki masovni pokolj, kada su prema nepotpunim podacima, partizani prilikom ulaska u ovo selo ubili 51 Tovarničana, uglavnom Hrvata i Nijemaca. Oni su ubijeni na najbrutalnije načine: nožem, letvama i bacanjem sa zvonika pravoslavne crkve. Prema pisanju Večernjeg lista od 8. prosinca 2013. popis za likvidaciju napravili su domaći tovarnički Srbi.

Svake godine rodbina i predstavnici društva „Antun Gustav Matoš“ polažu cvijeće i pale svijeće uz ogradu pravoslavne crkve u Tovarniku kao uspomenu na ovaj strašan događaj, moleći pri tome za duše ubijenih.

Ekskluzivne snimke njemačke televizije razorenog i okupiranog Tovarnika 1991:

Narod.hr/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari