Connect with us

Kolumne

6 tjedana do odgovora na pitanje svih pitanja – čiji je tata jači?

Objavljeno

-

Budući da se za sad već 5 tjedana željno iščekuje ključna odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice o izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini, nije zgoreg podsjetiti o čemu se tu zapravo radi.

Muslimani – ima ih smisla tako zvati kako bi se izbjegla zbrka, jer se naziv Bošnjaci, kako se sami već skoro 30 godina službeno nazivaju, u narodu nije udomaćio – biraju predstavnike slovom i duhom zakona namijenjene Hrvatima. Kao i svaki nasilnik, drugome čine nepravdu zato što to mogu, ni u primisli ne očekujući da bi zbog toga mogli biti kažnjeni. A to mogu zato što su brojniji i jer ih u tomu ne sprječava postojeći izborni zakon, grubo izvitoperen u odnosu na izvornik. Zakon koji potiče na zlo nužno je promijeniti kako bi se žrtvu zaštitilo, a kradljivca odvratilo od ponavljanja nedjela.

 

U korijenu alata za krađu stoji terminološka zbrka

Dvojnu narav Federacije Bosne i Hercegovine, veće polovice susjedne zemlje kolokvijalno još zvane i muslimansko-hrvatskom federacijom, odražava dvodomna struktura njezina parlamenta. U Predstavnički dom bira se 98 zastupnika prema takozvanom građanskom načelu jedan čovjek – jedan glas pa i njegov sastav približno odgovara nacionalnoj strukturi Federacije, uslijed čega Muslimani tu tvore dvotrećinsku većinu. Uz to se u Domove naroda Federacije bira 58 zastupnika iz svakog naroda ponaosob – Muslimana (17), Hrvata (17), Srba (17), pa čak i svih ostalih (njih 7).

Njihov smisao je očuvanje načela konstitutivnosti naroda, temeljnog prava na kojem počiva BiH, a što se ostvaruje mehanizmom sprječavanja ugroze vitalnog nacionalnog interesa. Kao takav, muslimanskoj vrhuški predstavlja trn u oku. Nakon što je bez otpora ovladala Domovima naroda Srba i ostalih, odveć malobrojnih da bi mogli izabrati većinu zakonom namijenjenih im predstavnika, sad želi ukloniti i zadnju prepreku na putu da posve ovlada Federacijom – krivotvoriti izbornu volju Hrvata izabirući trećinu njihovih predstavnika u Dom naroda Hrvata. Na taj marifetluk potiče ju postojeći izborni zakon, prema kojem glas Hrvata u izrazito većinskim muslimanskim područjima – preciznije rečeno, glas Muslimana koji biraju Hrvate u njihov Dom naroda – vrijedi znatno više od glasa Hrvata gdje su oni većina ili, pak, čine značajan udjel. Drugim riječia, isključivo o volji muslimanske vrhuške ovisi hoće li iskoristiti tu blagodat i, zagospodarivši svim Domovima naroda, steći apsolutnu vlast. Naime, uz 17 od ukupno 58 mjesta predviđenih za deklarirane Muslimane, veliku većinu zastupnika koji su se izjasnili pripadnicima drugih naroda u njihove Domove naroda također mogu izabrati Muslimani po svom ćeifu, tako i ovdje steći dvotrećinsku većinu. Ne-Muslimani tu služe tek kao neka vrsta multikulturalne ikebane iliti kućnih ljubimaca sarajevske čaršije, ostavljajući dojam njezine tobožnje plemenitosti i uključivosti, a sve kako bi se zamaglila srž – gruba uskrata prava drugima i drukčijima da biraju svoje predstavnike.

Farsu čini potpunom što temelj muslimanskih posezanja za tuđim leži u zlonamjernom prijevodu međunarodnih sporazuma (Washingtonskog i Daytonskog), gdje se nacionalna odrednica u prefiksu zastupnika tumači kao oznaka pripadnosti određenom narodu, a ne kao predstavnika pojedinog naroda, što se grubo kosi sa samom definicijom i smislom predstavničke demokracije. Inače bi ju se nazivalo pripadničkom.

Radi potpunijeg razumijevanja, zgodno je posegnuti za primjerom iz Hrvatske. Veljko Kajtazi, bio Rom ili ne, legitimni je predstavnik hrvatskih Roma, jer su ga izabrali Romi. Ako bi se, primjerice, Zoran Milanović, bio Cigan ili što drugo, kandidirao za romskog zastupnika i dobio većinu glasova hrvatskih Roma, on bi nesumnjivo bio njihov legitimni predstavnik. No, kad bi Kajtazi dobio većinu romskih glasova, a Milanović mu oteo mjesto saborskog zastupnika Roma mnoštvom glasova Hrvata, on ne bi bio legitimni predstavnik Roma, nego tek predstavnik Hrvata koji je uzurpirao pravo Roma. Slično, Željko Komšić i „komšići“ izabrani u izrazito većinskim muslimanskim područjima u federalni Dom naroda Hrvata nisu predstavnici Hrvata. Ne mogu to biti jednostavno zato što su ih izabrali Muslimani, budući da Hrvata tamo gdje su izabrani jednostavno nema dovoljno da bi ikoga izabrali. Iz istog razloga ni velika većina Srba, kao i zastupnika iz reda ostalih naroda, nisu predstavnici svojih naroda u Domovima naroda, nego opet Muslimana. To je dijelom uvidio i Ustavni sud BiH presudivši u predmetu Ljubić da je postojeći izborni zakon protuustavan.

 

Schmidtov smjer je logičan, no može i pravednije

Na tom tragu iz Ureda visokog predstavnika u javnost je prije tjedan dana procurila najava prijedloga promjene izbornog zakona kojim bi se bar djelomično ispravila ta, u nebo vapijuća nepravda. Ako su dijelovi prijedloga s kojima se javno barata vjerodostojni, a po prilici jest tako, jer se informacije iz neovisnih izvora poklapaju, on u tri elementa, sva tri logički objašnjiva u minutu-dvije, bitno smanjuje mogućnost Muslimanima da izaberu kritičan broj „komšića“ u Dom naroda Hrvata. Prvo, uvođenje praga od 3% smanjilo bi broj Hrvata izabranih s izrazito većinskih muslimanskih područja. Ovdje valja imati na umu kako bi matematički precizniji prag od 5% još više smanjio broj Hrvata koje izabiru Muslimani. Vrijedi spomenuti i kako bi gotovo jednak efekt imalo povećanje broja zastupnika u Domu naroda i bez ograničavanja pragom (izvorno je, naime, Dom naroda Hrvata imao 30 zastupnika). Drugo, određivanje strukture zastupnika temeljem popisa iz 2013. godine, a ne onoga iz 1991., Muslimanima smanjuje mogućnost izbora Hrvata s područja odakle su ih uz pripomoć mudžahedina u ratu protjerali. Treće, u prijedlogu se spominje i povećanje kontrolnog paketa sa 6 na 8 zastupnika od njih ukupno 17 u Domovima naroda, što bi zacijelo najviše potkresalo krila ambicijama čaršije, a Hrvatima omogućilo da lakše dišu. Premda je izvorno o tome odlučivala većina, što bi značilo 9, da bi naknadnom intervencijom tendenciozno bila svedena na trećinu.

Provede li se to u kojem god obliku, bez obzira što ne rješava sve nakarade izbornog sustava kojima se Muslimani obilno koriste – primjerice, ne rješava već triput uzurpirani izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH – nesumnjivo bi se radilo o velikom iskoraku u zaštiti prava Hrvata tamo gdje je to najvažnije. Dom naroda, naime, predstavlja samo srce njihove konstitutivnosti, stoga se ovdje nipošto ne radi o nekakvim mrvicama bačenima ispod stola. Upitno ostaje tek koliko bi i takvo rješenje potrajalo, napose imajući u vidu neizvjesna buduća demografska kretanja. I zato su baš svaki broj i postotak ovdje važni.

 

Zašto odgoda?

Posve je razumljivo zašto je odgoda odluke visokog predstavnika, prve koja bi nakon 27 godina išla bar dijelom Hrvatima u prilog, izazvala njihovo duboko razočaranje. Razumljivo je i zašto sarajevska čaršija, spoznavši kako joj prijeti oduzimanje omiljene igračke, nije časa časila organizirati izljeve burnog revolta. Donekle je i razumljivo zašto je visoki predstavnik potom ustuknuo, davši političkim predstavnicima Hrvata i Muslimana još 6 tjedana da se u jeku izborne kampanje dogovore. Poglavito, bude li u slučaju nepostizanja dogovora doista intervenirao, kako je najavio. Naime, smisao odgode može biti i pružanje šanse političkim predstavnicima oba naroda da „drage volje“ prihvate ono što je on već odlučio, čisto kako bi ublažio dojam nametanja važne odluke izvana i odozgo. Štoviše, odgoda ima smisla i s gledišta općehrvatskog interesa, budući da smanjuje rizik možebitnih posljedica prenaglašene reakcije čaršije pa čak i neke veće ludosti koju je ona još uvijek u stanju izvesti. Em ispuhuje balon gorčine, em ga pomiče sa špice turističke sezone na postsezonu.

Nevezano uz samu odgodu, Schmidtova inicijativa pada u najbolji tren uzimajući u obzir širi geopolitički kontekst, ponajprije uvažavajući činjenicu da je moć utjecajnih muslimanskih zemalja sada poprilično otupljena. Turska je donekle namirena popuštanjem Švedske i Finske, Saudijska Arabija se šegači s Amerikom, a Iran? Pa ne misle valjda ozbiljno da im Iran može pomoći? U konačnici, odgodu se može promatrati i kroz prizmu nedavne inicijative Schmidtove matične države Njemačke oko mirenja Turske i Grčke.

Kako bilo da bilo, ključna posljedica Schmidtove najave je promjena percepcije za koga radi vrijeme. Dotad je očito radilo u korist Muslimana. Svjestan toga, Bakir Izetbegović se nedavno javno pohvalio kako uopće nije imao namjeru dogovoriti se oko izbornog zakona, nego samo postići da nekako prođe vrijeme. Drugim riječima, priznao je da je Hrvate i međunarodne posrednike sve vrijeme povlačio za nos. Sad, svjestan da vrijeme, što je domalo bilo nezamislivo, odjednom više ne radi za njega, mlađi Izetbegović kaže da će angažirati prijatelje na zapadu i na istoku ne bi li posve osujetio Schmidtove namjere. Pritom olako zaboravlja da danas više nije tako izvjesno čiji je tata jači, barem ne kako je donedavno bilo. Jer da jest, Schmidtov se prijedlog uopće ne bi našao na stolu.

Zaokret oko toga na čijoj je strani vrijeme nipošto, međutim, ne znači da je na hrvatskoj strani vrijeme za opuštanje. Upravo suprotno! Sada, u ovih 6 tjedana svojevrsne sudačke nadoknade, nužno je proliti zadnju kap znoja kako bi se pozadinskim aktivnostima otklonilo utjecaje i intervencije u zadnji čas. Nema dvojbe kako su to kadri učiniti samo oni koji su doprinijeli korjenitoj promjeni pogleda na problem Hrvata u BiH na mjestima gdje se odlučuje, utječući da se za 180 stupnjeva obrne američka retorika, ali i ugradivši temeljna načela konstitutivnosti naroda u BiH u Strateški kompas EU. Izdvojeno mišljenje njemačkog parlamenta potonji uspjeh čini samo još većim.

 

Vrhunac Milanovićeve podmuklosti

Osim da zapnu oni koji mogu, hoće i znaju, još je važnije da zašute pojedinci koji su skrivajući se iza dopadljive pompozne retorike sve vrijeme opstruirali napore hrvatske vlade. Jedno ime se tu ističe. Zoran Milanović je zapaljivim rječnikom odavno preduhitrio Bakira Izetbegovića, trasiravši mu put i narisavši okvir u kojem će se prepirka voditi. Još početkom svibnja u Puli je zazivao pobunu Hrvata u BiH. Poticao ih je na to ovlaš dometnuvši kako već prijete odcjepljenjem ili proglašenjem trećeg entiteta, zaključivši kako će on to, „pored onog jadnika od premijera“, morati podržati. U doba kad se stvaraju ruske krajine u Ukrajini to otvoreno javno iznositi, čak i ako se takvo što priprema za slučaj najgoreg, upravo je idiotski. Naravno, promatra li se sa stanovišta da se želi pomoći, a ne odmoći Hrvatima u BiH. No, ako je suprotno, ako Milanović Hrvatima u BiH, huškajući ih na ekstremne poteze, zapravo želi odmoći, onda to više nije idiotski. Nego zločinački. Trećeg nema! To što je ta izjava složno izostavljena iz hrvatskih medija ne znači da ju drugi nisu primijetili i da nisu shvatili kako im je tim potpaljivanjem vatrice pružen pozamašan manevarski prostor da ju u pogodan čas razbuktaju. Pa i ne čudi što je za istim sad objeručke posegnuo Bakir Izetbegović prebrojavajući vojne potencijale svoga naroda, što u konačnici može voditi ka sigurnosnoj ugrozi Hrvatske. Čak i ostane li sve samo na riječima, može se pokazati vrlo neugodnim, napose u ovo, vrlo osjetljivo doba godine.

Osim širenja manevarskog prostora sarajevskoj čaršiji, te zastupanja njezina interesa inzistiranjem na bezuvjetnoj dodjeli statusa kandidata za EU, Milanović se svim silama trsi suziti utjecaj visokog predstavnika. Na tu adresu, jedinu ovlaštenu nametnuti promjene izbornog zakona, opetovano upućuje najgnjusnije uvrede na osobnoj razini. Schmidta je krstio ništarijom, potom „malim Švabom“, odvraćajući ga od djelovanja čak i gnjevnim povikom – sikter! Nastojao ga je poniziti praveći se da mu ne zna prezime, posprdno ga nazivajući čas Šulcom, čas Švarcom. Slijedeći trag Milorada Dodika i Vučićeve Srbije, što i sâm naglašava, čitavo vrijeme ponavlja rusku mantru kako je izbor Schmidta za visokog predstavnika nelegalan, preventivno diskreditirajući svaku njegovu odluku. U podmuklosti dostiže klimaks otkad se počelo naslućivati da bi visoki predstavnik mogao donijeti odluku u korist Hrvata. Podrugljivo podsjeća Schmidta kako će, učini li to, ispasti da ga je on, Milanović, (čime, ako ne besprizornim vrijeđanjem?) na to natjerao, do zadnjeg se upinjući poljuljati ga u odluci.

 

Buđenje iz kolektivne hipnoze?

Kad bi nekom, ne nužno odveć pametnom pojedincu kakav majstor u kući tako ustrajno činio toliku štetu, kao što to Hrvatima u BiH čini Zoran Milanović, odavno bi to spoznao. Razmišljao bi tek hoće li ga stjerati u tri ili četiri… I doista, bije zadnja ura da se viđeniji Hrvati u BiH Milanoviću zahvale na dosadašnjoj „pomoći“ i potiho ga zamole da im prestane „pomagati“. Poglavito sad kad je stani-pani, kad svaka sitnica može presuditi, pa i zujanje tog politikanta muha kategorije. No, Hrvati u BiH iz nekog razloga ostaju ukočeni kao začarani. Kao da su potpali pod kolektivnu hipnozu, zapavši u stanje posvemašnje opijenosti. A možda su zbilja zaprašeni, moguće čak i onom vrstom praha što ga i Milanović možda konzumira. Štogod bilo, konvertitstvo dijela Hrvata u BiH na milanovićevštinu doimlje se poput samoironične parodije svih povijesnih konvertitstava njihovih federalnih partnera.

Hrvati nipošto ne mogu ostvariti ciljeve budu li kopirali Muslimane, ma koliko to izgledalo privlačno zbog neporecivih muslimanskih uspjeha unazad nekoliko desetljeća. Još se donekle i može razumjeti da je višestoljetni zajednički život pored Muslimana na Hrvatima ostavio traga, no ipak su zadržali previše srama da bi naučili to gradivo poput odlikaša. Muslimani su jednostavno nedostižni u prijetvornosti, kmečanju i izigravanju žrtve, napose u naplaćivanju te uloge svojim spasiteljima umjesto mučiteljima, u konačnici i u pravljenju sebe i drugih blesavima… U svemu tome su pravi velemajstori, tako su i opstali kroz vrijeme. Ne može se s njima natjecati ni u uličnim fertutmama ni u nadvikivanju, jer glas im se dalje čuje. Ta, nisu bezrazložno desetljećima razvijali infrastrukturu za to.

Pokušaju li silom navući dimije na se, Hrvati će izgledati groteskno kao transvestiti, kao Milanović, kad ga je u sredovječnoj dobi zapalo oblačiti se u Hrvata. Hrvati jedino mogu uspjeti budu li djelovali drukčije, s punim povjerenjem u one koji su ih doveli na prag uspjeha, ušutkavajući orijentalne mangupe u vlastitim redovima. Suparnika se može pobijediti samo na način suprotan njegovome, djelujući u miru, potiho, umjerene retorike, čega se plodovi već jasno naziru. Čemu sad, kad je inercija na strani Hrvata, pristajati na eskalaciju, dolijevati ulje na vatru, šenlučiti uokolo i koškati se s Muslimanima? Sad, kad se stiglo nadomak tome da se kolo počne okretati u pravom smjeru, o čemu se 20 godina nije moglo ni sanjati, nego tek kalimerovski cendrati kako je čitav zapad protiv nas, iako smo i mi zapadnjaci. Kao nikad dosad važno je zatomiti nagao južnjački temperament i pokazati zapadnjačku pribranost i smirenost. Umjesto zabijanja autogolova tjeranjem tuka na utuk i slinjenja za svakom žvakom bačenom s Pantovčaka, razum nalaže zadržati mirnoću i pouzdanje u hrvatsku vladu i partnere. Istodobno biti svjestan i kako jamstava za uspjeh nema, i potiho se pripremati za slučaj da ostane sve po starom. Jer kad si spreman, i iz najgoreg se može roditi najbolje.

 

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari