Pratite nas

Povijesnice

6. travnja 1793. Francuska revolucija – zašto šutnja o modernim zločinima koji daleko nadilaze Inkviziciju?

Objavljeno

na

Dok se davno prošloj Inkviziciji i dan danas svjesno pokušava dati ekskluzivitet u pogledu brutalnosti i broja žrtava (predimenzioniran poput npr.broja žrtava logora Jasenovac), na drugoj strani mega zločini modernog doba počinjeni od raznih revolucionara: polpotovski, staljinistički, maocetungovski, titoistički i drugi kao da su tek samo puka statistika i matematička igra brojki. Premda svaki od njih pojedinačno brutalnošću, masovnošću i brojnošću daleko nadilaze Inkviziciju i čitav srednji vijek.

Međutim, ogromne i do nedavno nepoznate revolucionarne zločine, donijela je u početku – Francuska revolucija. Iza nje slijede mnoge krvave građanske i ideološke revolucije, koje prava vojska apologeta nastoji opravdati ili bar minorizirati na svaki mogući način, piše narod.hr

Najzloglasniji politički komitet u doba Francuske revolucije zvao se Komitet javnog spasa.
Na današnji dan osnovana 1793. je najzloglasnija institucija Francuske revolucije – Komitet javnog spasa (Comité de salut public). Poznat je po tome što je provodio teror nad Francuskom.

Vrlo je vrijedno primijetiti uporabu danas zloglasnih i povijesno opterećenih riječi poput Komitet i komesar, već u revolucijama koje su prethodile komunističkim revolucijama 20. stoljeća gdje su Komiteti i komesari bili – gospodari života i smrti.

Francuska revolucija bila je puna krvi: samo na giljotini je pogubljeno 16594 građana, dok su stotine tisuća ljudi ubijeni utapanjima (samo u Nantesu 5000 ljudi u jednom masovnom utapanju), vješanjima, puškama, bajunetima i na sve druge načine.

Taj revolucionarni teror su izvršili jakobinci koji su zaveli strahovladu tzv. liberalnih intelektualaca okupljenih oko Robespierrea 1793. do 1794. godine. Komitet je isprva imao 9 članova, među kojima je vodeću ulogu na početku imao slavni Georges Danton, zastupnik Pariza, prilično umjerenih stavova. Odlučujući događaj zbio se kad je dva i pol mjeseca kasnije na čelu Komiteta Dantona zamijenio Maximilien Robespierre, poznatiji kao Krvožedni diktator.

Izvornu apologiju takvog revolucionarnog terora nalazimo u pamfletu Maximiliena Robespierrea, koji tijekom Jakobinske diktature u djelu “O principima političke moralnosti” iz veljače 1794. preporučuje “predstavnicima naroda” u tijelima državne vlasti (koji baš u to vrijeme na njegove brojne poticaje širom Francuske provode masovna politička pogubljenja) revolucionarni teror kao osobito uzvišenu metodu političkog rada:

“Ukoliko je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primjenjenog u svrhu ostvarenja najprečih potreba nacije… Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije.”

ruska revolucija je sadržavala pred-revolucionarnu terorističku aktivnost od strane esera, tako i post-revolucionarni Crveni teror od strane vladajućih boljševika u kojem je ubijeno samo u mjesec dana više ljudi nego u cijelom srednjem vijeku od uspostave Inkvizicije (cca 400 godina).

I u Španjolskoj nalazimo govor o realiziranom revolucionarnom teroru kod istaknutog španjolskog anarhista i urednika katalonskog ljevičarskog časopisa “Solidaridad Obrera” (“Radnička solidarnost”) Diega Abada de Santillána, koji jasno piše o svojem iskustvu iz Španjolske revolucije 1936. godine:

“Ne želimo zanijekati da je 19. srpnja donio sa sobom prekomjerni izljev strasti i zloporaba, što po prirodi stvari prati prijenos vlasti iz ruku privilegiranih u ruke naroda. Moguće je da je naša pobjeda rezultirala nasilnom smrću četiri do pet tisuća stanovnika Katalonije koji su prepoznati kao desničari ili su bili povezani s političkom ili crkvenom reakcijom“.

Danas je poznato da broj žrtava španjolskih komunista i ljevičara daleko nadilazi broj žrtava Inkvizicije kroz stotine godina.

Hrvatsku je u vrijeme raznih revolucionarnih i totalitarističkih ideologija sredinom 20. stoljeća zahvatilo više valova revolucionarnog terora, od kojih je najveće posljedice ostavio komunistički teror. Komunistički revolucionarni teror zahvatio je Hrvatsku vrlo snažno u zločinima nakon završetka II. svjetskog rata, koji su bili masovni od 1945-1955. godine. Međutim i prije toga su “partizani” činili razne ideološki motivirane zločine, poput onih kod Kevine jame u Srednjoj Dalmaciji ili Jazovke u blizini Zagreba.

Broj žrtava komunističkog terora samo u Hrvatskoj, u svega 10 godina, daleko nadilazi broja žrtava Inkvizicije, kroz sudske procese, kroz čitav srednji vijek.

Zašto se onda moderna historiografija i sociologija u Hrvatskoj (i svijetu), barem javno, ne bavi uzrocima i posljedicama ovih modernih masovno-ubilačkih fenomena inspiriranih ideologijama i realiziranih fanatičnim sljedbenicima-ubojicama, kada su ti zločini tako ogromni i tako svježi da postoje još uvijek živi ljudi koji ih pamte?

narod.hr

 

DOMAZET LOŠO: Zapad je, počevši od Francuske revolucije sebe doveo u ovo stanje

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari