Pratite nas

Povijesnice

6. travnja 1793. Francuska revolucija – zašto šutnja o modernim zločinima koji daleko nadilaze Inkviziciju?

Objavljeno

na

Dok se davno prošloj Inkviziciji i dan danas svjesno pokušava dati ekskluzivitet u pogledu brutalnosti i broja žrtava (predimenzioniran poput npr.broja žrtava logora Jasenovac), na drugoj strani mega zločini modernog doba počinjeni od raznih revolucionara: polpotovski, staljinistički, maocetungovski, titoistički i drugi kao da su tek samo puka statistika i matematička igra brojki. Premda svaki od njih pojedinačno brutalnošću, masovnošću i brojnošću daleko nadilaze Inkviziciju i čitav srednji vijek.

Međutim, ogromne i do nedavno nepoznate revolucionarne zločine, donijela je u početku – Francuska revolucija. Iza nje slijede mnoge krvave građanske i ideološke revolucije, koje prava vojska apologeta nastoji opravdati ili bar minorizirati na svaki mogući način, piše narod.hr

Najzloglasniji politički komitet u doba Francuske revolucije zvao se Komitet javnog spasa.
Na današnji dan osnovana 1793. je najzloglasnija institucija Francuske revolucije – Komitet javnog spasa (Comité de salut public). Poznat je po tome što je provodio teror nad Francuskom.

Vrlo je vrijedno primijetiti uporabu danas zloglasnih i povijesno opterećenih riječi poput Komitet i komesar, već u revolucijama koje su prethodile komunističkim revolucijama 20. stoljeća gdje su Komiteti i komesari bili – gospodari života i smrti.

Francuska revolucija bila je puna krvi: samo na giljotini je pogubljeno 16594 građana, dok su stotine tisuća ljudi ubijeni utapanjima (samo u Nantesu 5000 ljudi u jednom masovnom utapanju), vješanjima, puškama, bajunetima i na sve druge načine.

Taj revolucionarni teror su izvršili jakobinci koji su zaveli strahovladu tzv. liberalnih intelektualaca okupljenih oko Robespierrea 1793. do 1794. godine. Komitet je isprva imao 9 članova, među kojima je vodeću ulogu na početku imao slavni Georges Danton, zastupnik Pariza, prilično umjerenih stavova. Odlučujući događaj zbio se kad je dva i pol mjeseca kasnije na čelu Komiteta Dantona zamijenio Maximilien Robespierre, poznatiji kao Krvožedni diktator.

Izvornu apologiju takvog revolucionarnog terora nalazimo u pamfletu Maximiliena Robespierrea, koji tijekom Jakobinske diktature u djelu “O principima političke moralnosti” iz veljače 1794. preporučuje “predstavnicima naroda” u tijelima državne vlasti (koji baš u to vrijeme na njegove brojne poticaje širom Francuske provode masovna politička pogubljenja) revolucionarni teror kao osobito uzvišenu metodu političkog rada:

“Ukoliko je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primjenjenog u svrhu ostvarenja najprečih potreba nacije… Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije.”

ruska revolucija je sadržavala pred-revolucionarnu terorističku aktivnost od strane esera, tako i post-revolucionarni Crveni teror od strane vladajućih boljševika u kojem je ubijeno samo u mjesec dana više ljudi nego u cijelom srednjem vijeku od uspostave Inkvizicije (cca 400 godina).

I u Španjolskoj nalazimo govor o realiziranom revolucionarnom teroru kod istaknutog španjolskog anarhista i urednika katalonskog ljevičarskog časopisa “Solidaridad Obrera” (“Radnička solidarnost”) Diega Abada de Santillána, koji jasno piše o svojem iskustvu iz Španjolske revolucije 1936. godine:

“Ne želimo zanijekati da je 19. srpnja donio sa sobom prekomjerni izljev strasti i zloporaba, što po prirodi stvari prati prijenos vlasti iz ruku privilegiranih u ruke naroda. Moguće je da je naša pobjeda rezultirala nasilnom smrću četiri do pet tisuća stanovnika Katalonije koji su prepoznati kao desničari ili su bili povezani s političkom ili crkvenom reakcijom“.

Danas je poznato da broj žrtava španjolskih komunista i ljevičara daleko nadilazi broj žrtava Inkvizicije kroz stotine godina.

Hrvatsku je u vrijeme raznih revolucionarnih i totalitarističkih ideologija sredinom 20. stoljeća zahvatilo više valova revolucionarnog terora, od kojih je najveće posljedice ostavio komunistički teror. Komunistički revolucionarni teror zahvatio je Hrvatsku vrlo snažno u zločinima nakon završetka II. svjetskog rata, koji su bili masovni od 1945-1955. godine. Međutim i prije toga su “partizani” činili razne ideološki motivirane zločine, poput onih kod Kevine jame u Srednjoj Dalmaciji ili Jazovke u blizini Zagreba.

Broj žrtava komunističkog terora samo u Hrvatskoj, u svega 10 godina, daleko nadilazi broja žrtava Inkvizicije, kroz sudske procese, kroz čitav srednji vijek.

Zašto se onda moderna historiografija i sociologija u Hrvatskoj (i svijetu), barem javno, ne bavi uzrocima i posljedicama ovih modernih masovno-ubilačkih fenomena inspiriranih ideologijama i realiziranih fanatičnim sljedbenicima-ubojicama, kada su ti zločini tako ogromni i tako svježi da postoje još uvijek živi ljudi koji ih pamte?

narod.hr

 

DOMAZET LOŠO: Zapad je, počevši od Francuske revolucije sebe doveo u ovo stanje

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

KONAČNA BITKA ZA OBRANU LIVNA – Tenkovsko pješački napad na Livno 23.4.1992

Objavljeno

na

Objavio

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu.

Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala započeti, prenosi kamenjar.com

A onda je u Livno došlo oko 200-tinjak Crnih Mambi

Crne Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja 1.pb povučena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala.

Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su od zapovjednika Jacovića da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj.

U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno.

Snagu Mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Smjestivši se u Zagoričanima, Taktička grupa preuzima sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje Rosso i Gotovina.

U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Prsa o prsa, zarobljavanje tenkova i… Pobjeda!

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm.

Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti.

Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se spuštala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte – Vrbica, udarajući na Čelebić.

Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu. To jutro jedna skupina mambi krenula je u izviđanje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara na protuoklopnoj obuci. Jacović obavještava ljude na terenu i ne oklijevajući sa 17 ljudi kreće prema Rujanima.

Stigavši u Rujane, skupina se suočila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka, i što je još gore, povlačenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlačili nitko nije javio tko im dolazi u susret, zapucali su i prema mambama, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća razvija se bitka prsa o prsa, mambe svim raspoloživim sredstvima zastrašujućom žestinom udaraju na četnike i zarobljavaju tenk T55. Pripadnik 3. Brigade ZNG-a s obližnje uzvisine uništava maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60. U pomoć pristiže nekoliko pripadnika HOS-a iz Nuštra, uključuje se i 15-ak domaćih boraca, a u narednih sat vremena i desetak mambi i 30-ak pripadnika treće bojne i bitka se okreće. Hrvatski ratnici dobiše krila, demoraliziranima vratila se vjera i crta se počela stabilizirati.

U isto vrijeme grupa mambi u izviđanju prema Kupresu upada u četničku zasjedu koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca. Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju.

Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor. S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Dovoljno je reći da nakon ovog poraza agresor više nije poduzimao ovakva napadna djelovanja na području Livna, a Crne mambe preživjele su još jednu tešku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi ”Supermeni”, ali tog dana u Rujanima razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!

Rezultat uspješne obrane: uništeni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno dok su zarobljena dva tenka T55 i T34 te više minobacača. Priznatih od neprijatelja blizu stotinu poginulih, više zarobljenih vojnika i oficira JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije usudio na ovakav proboj ka Livnu! Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i nekoliko lakše ranjenih. Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati.

Osramoćena i poražena srpska vojska kažnjena skidanjem do gola!

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici.

Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo:

”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište.

Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Svečano obilježena 26. obljetnica obrane Livna i livanjskog kraja

 

Heroji Domovinskog rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

23. travnja 1992. – Konačni slom srpske ofenzive prema Neretvi

Objavljeno

na

Objavio

Dana 23. travnja 1992. srpska ofenziva prema Neretvi doživjela je konačni slom.

Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Narod.hr donosi izuzetno zanimljiv opis te bitke iz pera sudionika hrvatskog vojnika iz čuvene ratne postrojbe Crne mamabe.

Posebna pomoć obrani Livna i prodora srpske vojske prema Neretvi bio je dolazak 200-ak pripadnika 2. brigade – čuvenih Crnih mambi. Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda.

Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne (gdje je bila smještena 2.brigada) krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje generali Rosso i Gotovina.

U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Napad na Rujane I Čelebiće – slom Srba

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm.

Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji.

Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu.

Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor.

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske.

Jedinstvena taktička hrvatska i bosanko-hercegovačka bojišnica

Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali mambe su uz pomoć domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zapamtiti zauvijek! Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Memoari Slavka Lisice – „naši (Srbi) stoje goli kao od majke rođeni bez ponosa, bez gaća“

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom mambi i pomagača sve raspalo: ”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”.

S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio!

U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Tako je neslavno propao srpski san o izlasku na Neretvu i srednji Jadran, piše Narod.hr

Heroji Domovinskog rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati