60 godišnjica početka Drugog vatikanskog sabora

Prije 60 godina – 11. listopada 1962. – otvoren je Drugi vatikanski sabor (1962.-65.). Sljedećih je godina oko 2800 koncilskih otaca u ukupno četiri zasjedanja u bazilici svetoga Petra raspravljalo o tome kako Crkva može naviještati svoju evanđeosku poruku u uvjetima suvremenoga svijeta i ideološkoga pluralizma.  Koncil je završio s radom 8. prosinca 1965. za vrijeme pontifikata pape Pavla VI. (1963-1978).

U tri godine saborski su oci izradili 16 dokumenata: 4 konstitucije, 9 dekreta i 3 deklaracije. Drugi vatikanski sabor bio je 21. ekumenski sabor Katoličke Crkve. Sabor je sazvao 1962. godine papa Ivan XXIII. koji je preminuo prije kraja sabora, koji je nadalje vodio papa Pavao VI. Sabor je zaključen 1965. godine. Drugi vatikanski sabor bio je najvažniji crkveni događaj 20. stoljeća. Sabor je bio okrenut prema „ aggiornamentu“, obnovi, to jest otvaranje Katoličke crkve prema modernom društvu. Među najvažnijim odlukama Drugog vatikanskog sabora bile su odluke slavljenja sv. Mise na narodnim jezicima i jedan otvoreniji pristup prema drugim velikim svjetskim religijama.

Put do početka II. Vatikanskog sabora

Prethodna dva sabora bila su davno (Tridentski sabor završio je s radom 1563. godine, Prvi vatikanski sabor 1870. godine), a društvene promjene koje su se zbile u međuvremenu iziskivale su nove duhovne i praktične promjene i zaokrete u životu Katoličke crkve. Sam papa Ivan XXIII. rekao je da Crkvu treba provjetriti, otvoriti prozore da u nju uđe svježina. Što je dakako značilo da su nužne temeljite promjene. Katoličkoj crkvi su bile nužne promjene „in capite et in membris“ ( u glavi i u udovima). Među klericima i laicima. Nakana pape i  želja koncilskih otaca bila je obnoviti Crkvu potpuno, temeljito, s vrha do dna.

Četiri saborska zasjedanja

Drugi vatikanski koncil proveden je kroz četiri saborska zasjedanja koja su održana u Bazilici sv. Petra .

zasjedanje: 11. listopada – 8. prosinca 1962.

zasjedanje: 29. rujna – 4. prosinca 1963.

zasjedanje: 14. rujna – 21. studenog 1964.

zasjedanje: 14. rujna – 8. prosinca 1965.

Drugi vatikanski sabor objavio je četiri zakonika ili konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije.

Konstitucije

Lumen Gentium (O dogmatskoj biti Crkve)

Dei Verbum (O božanskoj Objavi)

Sacrosanctum Concilium (O liturgiji)

Gaudium et Spes (O ulozi Crkve u modernom svijetu)

Dekreti

Inter Mirifica (O medijima)

Unitatis Redintegratio (O ekumenizmu)

Orientalium Ecclesiarum (O istočnim katoličkim crkvama)

Christus Dominus (O biskupovim zadacima)

Optatam Totius (O obrazovanju svećenika)

Perfectae Caritatis (O obnavljanju crkvenih redova)

Apostolicam Actuositatem (O ulozi laika u Crkvi)

Presbyterorum Ordinis (O svećeničkomposlanju)

Ad Gentes (O misijama)

Deklaracije

Gravissimum Educationis (O kršćanskom obrazovanju)

Nostra Aetate (O odnosima s ne-kršćanskim religijama)

Dignitatis Humanae (O slobodi vjere)

 

Naši teolozi na II. vatikanskom koncilu

Na Drugom Vatikanskom koncilu bili su sabrani svi biskupi svijeta. Katolička crkva vođena Duhom Svetim raspravljala je sve aspekte crkvenog života o čemu svjedoče dokumenti izglasani na samom koncilu. Dakako da su biskupi i nadbiskupi uz sebe mogli imati osobnog vrsnog teologa. Naš, tada još Nadbiskup Kardinal Franjo Šeper je uz sebe imao osobnog, mladog i vrsnog teologa redovnika-kapucina dr. Tomislava Šagi Bunića. Na saboru se raspravljalo o svim temama vezanim za Katoličku crkvu i njen položaj u svijetu i u različitim društvenim sustavima. Saborski oci su uz osobno aktivne teološke rasprave imali mogućnost davati i izricati intervente na pojedine teme. Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper imao je niz zapaženih intervenata na pojedine teme o kojima se raspravljalo. Na koncilu je zapaženo njegovo vrsno poznavanje Katoličke crkve i teološke misli. Da je to istina svjedoči podatak da ga je papa Pavao VI. ubrzo imenovao kardinalom. I ne samo to! Kardinal Franjo Šeper je kao prvi Hrvat u povijesti Katoličke crkve postao Prefekt Kongregacije za nauk vjere. Tu ljudski rečeno visoko pozicioniranu funkciju u Vatikanu obavljao je od 1968. godine, pa sve do svoje smrti 1981. godine. Dr. Tomislav Šagi Bunić bio je vrlo aktivan na saboru, a poslije koncila vrsni promicatelj svih zaključaka izglasanih na II. Vatikanskom koncilu. I to ne samo kao profesor, nego kao teolog-pisac, propovjednik, kolumnist. Nakon Koncila pokrenut je list Glas Koncila, a Kršćanska sadašnjost kao izdavačka kuća vođena vrsnim teolozima: dr. T. Šagi- Bunić, dr. Josip Turčinović, dr. Adalbert Rebić, dr. Vjekoslav Bajsić i dr. Aldo Starić obdarila je hrvatsku javnost mnogim prijevodima knjiga znamenitih svjetskih teologa. Tako smo vrlo brzo na hrvatskom jeziku mogli čitati teološka promišljanja teologa Karla Rahnera, Josepha Ratzingera, Yvesa Congara i drugih. Spomenuti hrvatski teolozi okupljeni oko Kršćanske sadašnjosti bili su vrsni predavači budućim svećenicima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te je tako koncilski duh vrlo brzo zaživio u Katoličkoj crkvi u Hrvata. Ne smijemo zaboraviti  ni dr. Bonaventuru Duda, dr. Jerka Fućaka, jer su nam podarili izvrstan prijevod Biblije. Za koncilske ideje i smjernice, te  provođenje svega u djelo zaslužni su također don Živko Kustić i dr. Josip Ladika kao novinari i urednici Glasa Koncila, pisci i publicisti. Vrijedno je spomenuti mjesečnik „ Veritas“ i mjesečnu obiteljsku reviju „ Kana“ koji su također svojim sadržajem puno doprinosili razvijanju koncilske misli. I  to po člancima i kolumnama urednika i člancima laika. Da je II. vatikanski koncil zaživio na hrvatskom govornom području i u dijaspori zaslužni su mnogi svećenici, redovnici, redovnice.

Kardinal Franjo Šeper:

Rođen 2. listopada 1905. u Osijeku, preminuo 30. prosinca 1981. u Rimu. Za svećenika zaređen 26. listopada 1930. Postao biskup 21. kolovoza 1954., nadbiskup 21. rujna 1960., a kardinal 25. veljače 1965. godine. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, te ju je završio 1924. godine. Teologiju je studirao u Zagrebu i Rimu. Kao pitomac Papinskog zavoda „Germanicum et Hungaricum“ doktorirao je na Gregoriani. Od 1941. do 1945. bio je rektor Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, od 1954. zagrebački nadbiskup koadjutor, a od 1960. nadbiskup. Kao nadbiskup pokrenuo je Pastoralni tjedan za trajnu naobrazbu svećenika, osnovao katoličku novinsku kuću Glas koncila (1964) i Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost (1968). Kardinal Franjo Šeper sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu. Papa Pavao VI. imenovao ga je 1965. godine kardinalom, a bio je i predsjednik međunarodne teološke komisije, pročelnik Kongregacije za nauk vjere (1968. – 1981.), te član brojnih vatikanskih vijeća i komisija. Istaknuo se u koncilskim pripremnim komisijama i na samom koncilu; promicao dijalog sa suvremenim društvima, zagovarao ređenje trajnih đakona laika. Na Koncilu je uz izvrsnu klasičnu naobrazbu i poznavanje jezika pokazao teološku odmjerenost. Kongregaciju za nauk vjere reformirao je u ured vrednovanja važnih teoloških mišljenja, pa je po ocjenama mnogih zaslužan za razvoj postkoncilske teologije i Crkve. Kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere bio je prvi Hrvat u povijesti koji je dosegnuo tako važan crkveni položaj. Pokopan je u zagrebačkoj prvostolnici.

Prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Tomislav Janko Šagi-Bunić (Janko Šagi, od 1960. upotrebljava književno ime Tomislav Janko Šagi-Bunić) (rođen u Brodarovcu kraj Varaždina, 2. veljače 1923. –  umro u Zagrebu 21. srpnja 1999. ). Bio je jedan od vodećih hrvatskih katoličkih teologa dvadesetog stoljeća, sveučilišni profesor, franjevac kapucin. Nakon završetka osnovne škole odlazi u kapucinsko sjemenište u Varaždinu. Godine 1940. stupa u kapucinski novicijat u Škofjoj Loki, u Sloveniji. Studij teologije završava 1949. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1951. godine radnjom „Kristologija Prokla Carigradskog (434. – 446.)“. Od 1951. do 1952. služio je vojni rok, a nakon toga sve do smrti živi i djeluje u Zagrebu. Od 1955. do 1958. godine bio je provincijal Ilirske kapucinske provincije u Hrvatskoj i Sloveniji.

Dr. Tomislav Šagi- Bunić profesor KBF- a u Zagrebu

Profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu postaje akademske godine 1952/53. Za dekana Fakulteta izabran je akademske god. 1969/70, u godini proslave 300. obljetnice utemeljenja Zagrebačkog sveučilišta, i zatim ponovno u više navrata. Kao dekan zalaže se za razvoj teološkog istraživanja i integraciju ove najviše crkvene visokoškolske ustanove u Hrvata sa Zagrebačkim sveučilištem. 7. prosinca 1979. Tomislav Šagi-Bunić bio je izabran za dopisnog člana „Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti“ u Zagrebu. U svojstvu osobnog teologa zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Šepera, dr. Tomislav Šagi-Bunić prisustvuje i aktivno sudjeluje na svim zasjedanjima Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.). Postao je članom međunarodne Teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere (29. 4. 1969). Surađuje kod osnivanja i usmjerenja Glasa Koncila (1962.), jedan je od inicijatora biltena za ekumenska pitanja Poslušni Duhu i časopisa Svesci Kršćanske sadašnjosti (1966.) čiji je bio glavni i odgovorni urednik do br. 19-20/1971, usko surađuje kod organiziranja Kršćanske sadašnjosti – Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informaciju (1968) i Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, kojemu predsjeda od 1977. do kraja 1989. godine. Makar na glasu kao najizvrsniji teolog, češće je pisao članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Godinama je redovno objavljivao popularne tekstove o teologiji na trećoj stranici Glasa Koncila, tada najčitanijeg katoličkog glasila u Hrvatskoj. O životu i djelovanju dr. Tomislava Šagi-Bunića 2013. godine snimljen je dokumentarni film autora i scenarista Augustina Bašića, te redatelja Nevena-Mihaela Dianeževića.

Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?