Pratite nas

Povijesnice

7. listopada zračnim napadom na Banske dvore Milošević je želio ubiti dr. Tuđmana

Objavljeno

na

Dan kada su gorjeli Banski dvori: Hrvatska se potresla iz temelja, Milošević je pokušao ubiti Franju Tuđmana!

7. listopad vrlo je važan dan u hrvatskoj povijesti, ako govorimo o povijesti koja je u temeljima hrvatske države sagrađenim početkom devedesetih, naime, te 1991. godine, 7. listopada, jugoslavenski i srpski ratni zločinac, balkanski Hitler, Slobodan Milošević, pokušao je terorističkim činom ubiti prvog demokratskog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana.  Ujedno to je i dokaz da nikakvog dogovora između Tuđmana i Miloševića nije bilo, niti je prvi predsjednik moderne hrvatske države dogovarao bilo kakve podjele sa srbijanskim diktatorom.

Dakle, na današnji dan prije točno 25godine  jaka eksplozija potresla je Zagreb, inače, te ratne, neobično hladne, jeseni, eksplozije su odjekivale diljem Hrvatske. Velikosrpski fašisti tijekom najkrvavije jeseni u hrvatskoj povijesti stegnuli su omču oko naše mlade domovine. Hrvatska je bila pred padom, padali su hrvatski gradovi, Vukovar i Dubrovnik su gorjeli, no, kako to već biva zlo nikada, pa ni u Hrvatskoj, ne pobjeđuje, osim privremeno. Zoran Milanović te 1991. bio je premlad da bi branio Hrvatsku, pobogu, imao je tek 25 godina, devet više nego najmlađa žrtva Ovčare.

Spomen-ploca_Raketiranje_Banskih_dvora

Vratimo se ipak  u Banske dvore, sjedište tada 69-godišnjeg prvog hrvatskog predsjednika, doktora Franje Tuđmana. Dakle, podsjetimo na jedan, iako tužan, od najslavnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti, naime, ne događa se svaki dan pokušaj atentata na predsjednika države. Raketama  iz vojnog zrakoplova okupatorska JNA  udarila je po povijesnoj jezgri Zagreba raketiravši Banske dvore u kojima se tada nalazio predsjednik Tuđman i tadašnje državno vodstvo.  Prvi predsjednik smrt je izbjegao za dlaku, neuspjeh je destabilizirao okupatorsku JNA te Hrvatskoj ulio nadu u pobjedu,  Bilo je jasno da povratka nema.

Franjo Tuđman vrlo emotivno je doživio ovaj pokušaj njegove likvidacije. Barbarski čin, nezabilježen u povijesti ratovanja, sledio je čitav svijet, atentatom na predsjednika Tuđmana “barbari” su htjeli obezglaviti Hrvatsku.

Ovim barbarskim činom barbari su htjeli obezglaviti Hrvatsku, to je zločin koji će pamtiti hrvatski narod i pokoljenja. Nisu uspjeli, sve da su i uspjeli Hrvatska bi živjela bez mene, kao što će živjeti sa mnom. Uskrisiti ćemo i obraniti Hrvatsku

– rekao je predsjednik Tuđman, gotovo na rubu suza za Dnevnik HTV-a,  ljut od bijesa i ogorčenja, prilikom obilaska svoje porušene radne sobe iste večeri nakon atentata. Predsjednik Tuđman je, kako smo rekli,  samo slučajno izbjegao najgore.

Zašto Republika Hrvatska, točnije, aktualni režim u Hrvatskoj, u državi u kojoj 24 godine poslije atentata na predsjednika Tuđmana vlada partija, ne bi 7. listopad proglasila spomen danom koji bi se svake godine dostojno obilježavao? Naime, pokušaj atentata na Franju Tuđmana bio je uvertira u definitivnu odluku o hrvatskoj samostalnosti, nakon pokušaja ubojstva prvog hrvatskog predsjednika postalo je jasno da pregovori s JNA i komunističkim zlikovcem, Slobodanom Miloševićem, nemaju smisla te ničemu ne vode.  Tuđman je kupovao vrijeme za Hrvatsku, Milošević je pokušao to vrijeme zaustaviti, što je nemoguće.

Za hrvatske fašiste – Dokaz protiv dogovora u Karađorđevu atentat je Miloševića na Franju Tuđmana

Nedvojbeno je povod napadu bila činjenica da je na ovaj dan prije 24 godine, istekao tromjesečni moratorij na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Podsjetimo se, moratorij je proglašen temeljem Brijunske deklaracije od 7. srpnja, dakle na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Nažalost velikosrpskoj soldatesci nije palo napamet ići mirnim putem. To je bila soldateska kojoj je cilj bio zatrti sve što nije bilo velikosrpsko, nije se Hrvatska tih devedesetih borila samo za slobodu nego za opstanak, velikosrpski nacisti htjeli su uništiti Hrvatsku.

Današnji dan,  ako se vratimo u 7. listopad 1991. godine, jedan je od najvećih dokaza da dogovora između predsjednika  Franje Tuđmana i ratnog zločinca Slobodana Miloševića nije bilo, novokomponiranim fašistima usprkos, koji tvrde i lažu suprotno Treba spomenuti kako je u tadašnjem napadu, prije 25 godine, na Banske dvore na Gornjem gradu poginula jedna osoba.  Zbog prijetnje mogućim novim zračnim udarima povijesna sjednica svih triju saborskih vijeća na kojoj je donesena Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ održana je 8. listopada 1991. u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu, nakon sjednice je rečeno: “Rođena je država Hrvatska neka joj je dug život!”

Hrvatska živi i postoji 25 godine, danas članica NATO pakta i Europske unije, naizgled, svi ciljevi predsjednika dr. Franje Tuđmana su ispunjeni. Zašto je onda čak 10 posto Jugoslavena u Hrvatskoj, koji u svojim džepovima drže 90 posto Hrvatske?

Hrvatska je danas pred izborima, 8. studenog odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske, vrijeme je za povratak idealima koji su nas vodili u pakao Vukovara i bezdan Dubrovnika, u šibenski obruč, petrinjsku kalvariju, ponor Škabrnje. Recimo komunistima dosta, istim onima koji su na dan proglašenja hrvatske neovisnosti dezertirali iz Hrvatskog državnog sabora, 25. lipnja krvave, ali ponosne, 1991.

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari