Pratite nas

Povijesnice

7. rujna 1566., bitka kod Sigeta i junačko djelo Nikole Šubića Zrinskog. Hajd’ u boj, u boj!

Objavljeno

na

Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog.

Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom.

Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada.

Siget pod opsadom

Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi.

U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede.

Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce.

Pad grada

Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli.

Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo.

Siget

Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina.

“Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.”

Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima.

Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat.

U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju.

Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku.

nikola subic z

Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca.

Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila.

Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine.

Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja.

Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari. (Sandra Skanderlić)

KK/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari